Pedesetak šefova afričkih država i vlada doputovalo je u utorak 13. decembra u Washington na trodnevni veliki samit o odnosu Afrike s još uvijek vodećom silom svijeta i njenim predsjednikom Joeom Bidenom. Konačni rezultati susreta u trenutku nastanka ovog teksta nisu poznati, no mnogo se toga promijenilo od prošlog samita iz 2014. Tada je predsjednik Barack Obama najavio da će Sjedinjene Države "i dalje pomagati Afriku", ali i da on od nje očekuje da "sama preuzme odgovornost za svoje probleme". I dok je još te 2014. samit bio pokušaj SAD-a da povrati svoju dominantnu ulogu u regiji, ekonomski utjecaj Amerike u međuvremenu je nastavio padati, dok je istovremeno rasla važnost konkurentskih zemalja, prvenstveno Kine. Stoga se uoči aktualnog sastanka i američka retorika donekle promijenila. Umjesto pozivanja kontinenta na odgovornost, SAD sada obećava 55 milijardi dolara pomoći. No to možda više i nije najvažnija poruka koju afrički lideri žele čuti. I iz afričke perspektive mnogo se toga promijenilo. Tamošnji su šefovi država i vlada navikli da ih se poziva na velike samite i nude obilne investicije. Proteklih godina slične su sastanke s njima organizirali Kina, Rusija, Francuska i zaljevske zemlje, ali i Japan i Turska. Iako SAD još uvijek ima velik diplomatski i vojni utjecaj, primjerice u aktualnim ratovima u Etiopiji i Somaliji, on više nije nezaobilazan faktor. Rusija se proteklih godina nametnula kao najveći izvoznik oružja i pružatelja vojnih usluga afričkim državama: 44 posto sveg oružja koje je kontinent kupio je rusko, a američkog tek 17 posto. Kina je pak u proteklih desetak godina udvostručila razmjenu s Afrikom dok je ona u istom periodu s SAD-om čak opala. Prema podacima koje je iznio New York Times, prošle je godine vrijednost razmjene Afrike s Kinom iznosila preko 260 milijarde dolara, a sa SAD-om svega 64, dakle četiri puta manje.
Afrika je bila i jedna od glavnih tema Bidenovog sastanka s francuskim kolegom Emmanuelom Macronom 1. decembra. Francuska je među rijetkim potencijalnim saveznicima SAD-a značajnije prisutna u Africi, ali i dvije zemlje imaju svojih razlika i nesporazuma. Još je veći problem brzi pad utjecaja Francuske u bivšim afričkim kolonijama, što je dobro ilustriralo i nedavno prisilno povlačenje francuske vojske iz Sahela, djelomično u korist Rusa. Turska i zaljevske zemlje znatno zaostaju za velikim silama po utjecaju, ali i one imaju svoje interese i pokušaje, koji se ne poklapaju nužno s onima njihovih američkih saveznika. U novoj "utrci za Afriku" – kako se obično naziva podjela Afrike između kolonijalnih sila u 19. stoljeću – afrički lideri imaju više izbora i opcija. Što se tiče uvoza tehnologije, osiguravanja oružja ili infrastrukturnih investicija nikada nije bilo lakše zamijeniti jednu silu drugom.
Iako se i danas često doživljava kao najnerazvijeniji kontinent s "endemskim" problemima rata, gladi i bolesti, Afrika nikada nije bila geopolitički važnija. To je uvjerljivo najbrže rastući kontinent u smislu stanovništva, a ujedno i jedan od najbogatijih u pogledu resursa, osobito rijetkih metala ključnih za gotovo sve suvremene tehnologije. Ta dva bogatstva, zajedno sa suprotstavljenim interesima različitih sila, glavni su generatori nestabilnosti u dijelovima kontinenta. U najavama vošingtonskog samita, Amerika je osim "pomoći" Africi ponudila i suradnju u tehnologijama istraživanja svemira i zaštite okoliša, a najzainteresiranija je – kako čitamo između redaka – za privlačenje afričkih talenata i iskorištavanje resursa. On što afrički lideri, međutim, žele i već dugo zahtijevaju je otkazivanje neotplativih dugova, naknada štete nastale zbog klimatskih promjena koje su uzrokovale zapadne zemlje i odustajanje od patenata (osobito za lijekove), koji ograničavanju tehnološki razvoj kontinenta. Ništa od toga, međutim, SAD ne može ozbiljno ponuditi. Amerika je napravila značajan iskorak obećavši pomoć Africi u dobivanju stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti UN-a, no vodeća sila svijeta i u tome kasni jer je Afrika slična obećanja već dobila od drugih zemalja. Čak je i ponuda od 55 milijardi dolara "pomoći" zapravo niža od 60 milijardi dolara investicija koje im je prošle godine obećao kineski predsjednik Si Đinping.
