Približno 186,5 milijuna Amerikanaca s pravom glasa sljedećeg će utorka, odnosno 5. studenog, između Kamale Harris i Donalda Trumpa izabrati 47. predsjednika SAD-a. Iako su srpanjsko povlačenje Joea Bidena iz predsjedničke utrke te kandidatura potpredsjednice SAD-a Harris ulili znatan entuzijazam u kampanju Demokratske stranke, izgleda da se ta energija ponešto istopila. Donedavno je Harris u anketama na nacionalnoj razini jasno vodila.
Dio najnovijih anketa i dalje joj daje prednost od nekoliko postotaka, druge pokazuju da je potpora birača njoj i Trumpu izjednačena, a treće, s uračunatim minornim kandidatima, vodstvo daju Trumpu. Klišeiziranim rječnikom, utrka će biti krajnje neizvjesna do posljednjeg trenutka. Američkog predsjednika, poznato je, ne biraju izravno birači: građani biraju 538 elektora raspoređenih po saveznim državama, a oni potom izabiru predsjednika: za pobjedu je potrebno 270 elektora.
U većini država Harris ili Trump uživaju solidno vodstvo te je već poznato kome odlazi većina elektora. No sedam država su takozvane swing states, u kojima oboje mogu pobijediti: Pensilvanija, Michigan, Wisconsin, Arizona, Nevada, Georgia i Sjeverna Karolina. Popisu je moguće pribrojiti i jednog neizvjesnog elektora iz Nebraske, u kojoj ne važi pravilo "pobjednik dobiva sve". Takav izborni sustav omogućava situaciju u kojoj određeni kandidat može na nacionalnoj razini osvojiti većinu glasova, ali izgubiti predsjedničku utrku.
Posljednji se put to dogodilo 2016. kada je Hillary Clinton osvojila gotovo tri milijuna glasova više, ali je predsjednik postao Trump. Osim što bi izbore moglo odlučiti nekoliko tisuća birača koji bi donijeli prevagu u nekoj od swing states, vjerojatno je i da će se na konačne rezultate čekati. Primjerice, 2020. je tek nakon četiri dana postalo jasno tko je pobjednik. U međuvremenu su republikanci progurali još niz pravila koja usporavaju prebrojavanje i certifikaciju glasova. Inače, 5. studenog Amerikanci biraju i novi sastav Zastupničkog doma te trećinu zastupnika u Senatu.
Prilikom sedam od posljednjih osam predsjedničkih izbora većinu glasova birača osvojio je kandidat demokrata, ali to je u samo pet slučajeva značilo i pobjedu. Taj podatak ilustrira opravdane kritike kako izborni sustav uvelike favorizira republikance. Ipak, postoji mogućnost da ovaj put najveći broj Amerikanaca zaokruži ime Donalda Trumpa, ali da većinu elektora dobije Harris. Samo 28 posto Amerikanaca smatra da je zemlja na dobrom putu, a Bidenov rad odobrava 40 posto njih – nijedna partija s takvom anketnom podrškom nikada nije uspjela zadržati Bijelu kuću.
U kombinaciji s činjenicom da je Trump 2020. odbio prihvatiti rezultate predsjedničkih izbora, da je službeno optužen za urotu s ciljem obaranja tadašnjih izbornih rezultata, da su se spominjale i optužbe za poticanje pobune, odnosno juriša njegovih pobornika na Kapitol 6. siječnja 2021. te da je teza o elitama koje su ukrale pobjedu narodu omiljena Trumpova mantra, spomenuti scenarij priziva dramatične slutnje. Kamala Harris nedavno je Trumpa otvoreno nazvala fašistom koji želi neograničenu moć, referirajući se na tvrdnje njegovog šefa predsjedničkog ureda Johna Kellya, prema kojem se Trump žalio što vojska nije lojalna izravno njemu kao što je Wehrmacht bio lojalan Hitleru te navodno više puta spomenuo kako je nacistički vođa "uradio i neke dobre stvari".
O pitanju je li naziv "fašist" faktički opravdan opis Trumpa među povjesničarima i ostalim znanstvenicima već se godinama vodi rasprava. Jedan od najuglednijih povjesničara fašizma Robert Paxton duže je sporio prikladnost tog pojma, no nakon događaja iz siječnja 2021. promijenio je mišljenje. Paxton i danas smatra da je trampizam oblik fašizma. Istovremeno, ističe kako se etiketa tako općenito koristi i zloupotrebljava za diskreditaciju protivnika da više zamagljuje nego što osvjetljava stvari i da sama njena upotreba stvara tenzije zbog čega smatra da njeno korištenje nije politički korisno.
S druge strane, filozof i povjesničar Jan-Werner Müller ističe Trumpov autoritarizam, rasizam i kult ličnosti. No, iako trampisti poput šefa utjecajne zaklade Heritage Kevina Robertsa otvoreno najavljuju "drugu američku revoluciju", Müller je skeptičan oko toga sadrži li trampizam "kolektivni projekt usredotočen na nasilje", što smatra nužnim uvjetom fašizma.
Međutim, ako Trump i nije fašist, zaključuje, to ga ne čini manje opasnim. S naše strane, kao primjere poteza koje su Trump i njegovi suradnici najavili izdvajamo najavu stavljanja dosad nezavisnih službi pod kontrolu predsjednika, korištenje institucija za progon političkih protivnika, masovne deportacije milijuna migranata te moguće slanje vojske u Meksiko u svrhu borbe protiv narko kartela. Sve je podcrtao i Trumpov predizborni skup u njujorškoj dvorani Madison Square Garden, na kojem su govornici izricali i otvoreno rasističke opaske.
Ne čudi da su poruke Kamale Harris biračima posljednjih dana fokusirane na opasnost od "tiranina" koji prijeti slobodi i demokraciji. Istovremeno, iako su njene najavljene politike svakako umjerenije od Trumpovih, u stvarnosti su se Harris i demokrati bitno pomaknuli prema centru – dakle udesno. Harris je i sama počela zaoštravati stavove po pitanju imigracija i borbe protiv kriminala te odstupati od prijašnjih stavove koji se tiču frackinga – naročito destruktivnog načina ekstrakcije nafte.
Ovdje se nismo bavili Trumpovom ekonomskom politikom – a većina Amerikanaca po tom pitanju više vjeruje njemu – no aktualna potpredsjednica ne poteže previše teme povećanja minimalne plaće ili ekspanzije socijalnog osiguranja, što zagovaraju progresivni demokrati, ali je zato sebe proglasila "pragmatičnom kapitalistkinjom". I dok je Harris vrlo strastvena oko osiguranja prava na pobačaj, presudan uteg oko vrata mogao bi joj biti rat na Bliskom istoku. Iako je u kampanji retorički iskazivala više suosjećanja za palestinske žrtve od Bidena i tražila primirje u Libanonu, Harris nije izjavila ništa što bi dalo naslutiti da će prisiliti Izrael na zaustavljanje genocida u Gazi. Štoviše, na konvenciji Demokratske stranke govorili su predstavnici obitelji otetih Izraelaca, ali ne i predstavnici Palestinaca.
Propalestinski prosvjednici izbacivani su s njenih skupova, a među njenim cijenjenim pobornicima sada je i Dick Cheney, nekadašnji republikanski potpredsjednik i nepokajani zagovornik rata u Iraku. Zbog navedenog Harris bi mogla izgubiti Michigan, saveznu državu s najvećim udjelom građana arapskog porijekla. O određenoj panici u redovima demokrata govori i činjenica da su postavili bilborde kojima otvoreno napadaju Jill Stein – kandidatkinju Zelene stranke koja redovno istupa protiv potpore SAD-a Izraelu – s porukom kako je glas za nju glas za Trumpa. Tko god pobijedio, čini se da se SAD pomiče udesno. Ne referirajući se, doduše, na ovo, nego na mogućnost da Trump ponovno zasjedne u Bijelu kuću, kao i opasnost da ne prihvati rezultate izbora, Paxton je ovako zaključio svoj komentar: "Ako Trump pobijedi, to će biti užasno. Ako izgubi, to će također biti užasno".
