Vremena su bila nezgodna, ali barem je periodizacija bila jasna. Od kraja hladnog rata do 2008. živjelo se u svojevrsnoj postpolitičkoj iluziji garniranoj širenjem tržišta i demokracije, a onda je došla ekonomska kriza. Pojavili su se neki neobični politički izdanci, i slijeva i zdesna, klasificiralo ih se kao populiste. Procjene njihova dometa su varirale, ali onda se dogodila 2016. godina, odabran je Brexit i izabran je Donald Trump. Stručnjaci za fašizam prebačeni su iz akademskih u televizijske fotelje, a oni za kapitalizam ostali su na svojim mjestima. I dok se raspravljalo ima li populistički val kapaciteta za snimanje druge sezone, dogodila se pandemija. Došlo je do privremene distorzije političko-ideološkog polja, stručnjaci za vlastiti komfor prebačeni su iz vlastitih u podkasterske fotelje, a oni za kapitalizam ostali su na svojim mjestima.
Onda su na red došli ratovi i genocid, nikako da se konačno pruži prilika liberalnim snagama stabilnosti da nas vrate u normalno političko okruženje. A zatim se ukazala šansa: nakon što je objavljeno da će Kamala Harris zamijeniti Joea Bidena u dvoboju s Trumpom, kladionice i agencije proglasile su ju favoritkinjom. Međutim, kao što znate, ishod je bio drugačiji. Kako bi rekla Konstrakta: i šta ćemo sad? Više ne funkcioniraju ni klasične formule: niti je prvi put bila tragedija, niti je sada farsa, a ne može ni obrnuto. Ni Gramsci više ne pomaže svojom dijagnozom po kojoj se, dok staro umire, a novo se ne može roditi, pojavljuju morbidni simptomi. Teško da više možemo govoriti samo o simptomima.
Da se vratimo zaboravljenom pandemijskom žargonu, Trumpov drugi mandat je nova normalnost. Ne radi se o izvanrednom stanju koje će proći kao da je riječ o nekakvoj nesretnoj životnoj fazi. Analitički se ne smije krenuti od pretpostavke po kojoj je stabilna liberalna demokracija s visokom razinom poštivanja ljudskih pa i, ovisno o senzibilitetu, radničkih prava, i neovisnim institucijama, ultimativni politički kriterij i orijentir, a sve ostalo su anomalije i aberacije. Ako nas povijest nečemu uči, uči nas da je upravo takva demokracija i povijesna i geografska anomalija do koje je doveo niz specifičnih ekonomskih, političkih i vojnih borbi i raspleta. I da nam ona ne može funkcionirati kao estetski ideal jer značajan broj ljudi nema tu privilegiju da razmišlja o demokratskim idealima.
Posljednja rečenica sugerira da se rješenje, barem analitičko, krije u prokazivanju stare i dobro poznate kontradikcije liberalnog kapitalizma između nominalne pravne jednakosti građana i ekonomske nejednakosti. Bez obzira na to što se radi o središnjoj i stalnoj kontradikciji, njeno rješenje nije ni jednostavno, a ni uvijek isto. Kako bismo pokazali sve kompleksnosti same kontradikcije i mogućih rješenja i "rješenja", a i ukazali na ideološke posljedice Trumpova reizbora, obratimo pažnju na industriju tejkova koja je popratila sam reizbor i razloge iza njega. Među brojnim tejkovima – koje etimološki možemo definirati kao mišljenja u jednom kadru – isticao se broj onih koji su prednost davali ekonomiji kao ključnom razlogu Trumpove pobjede. Varirale su perspektive i rakursi, ali ekonomija kao takva je uživala privilegirani eksplanatorni status.
Stručnjaci, grafovi, tablice i demokrati govorili su da ekonomija stoji sjajno. Novčanici i osjećaji građana imali su neki drugi dojam. Razlika je bila tako velika da je izmišljen pojam: vibecession
Možda zvuči kao naivno pitanje, ali teško ga je zaobići: što znači "ekonomija" u tom kontekstu? Što spada pod ekonomiju, a što ne? Razmišlja li birač isključivo o ekonomiji kao vlastitom neposrednom interesu ili sagledava širu sliku? Koga vidi kao prijetnju ekonomiji? Koga smatra neprijateljem u podjeli kolača? Reagira li na tu zamišljenu ekonomiju u obliku frustracije ili neke ponuđene vizije? Bira li stvarno na biračkom mjestu između ekonomije i nekog kulturnog pitanja? Nudi li mu Trump utjehu, kompenzaciju, viziju ili dozvolu da govori što hoće u ekonomiji jezika? Kako su uopće društveno i politički nastale ove opcije i pitanja? Jesu li ona oduvijek ovako "pogađala" individualnog birača? Misli li birač individualno, kao član etničke zajednice, kao dio grupe obožavatelja nekog influensera ili podkastera ili kao dio radničke klase? Sve su to pitanja koja se moraju uzeti u obzir. I ne samo zato kako bi se razumjeli razlozi Trumpove pobjede, već kako bi se razumjeli koridori i žanrovi suvremene politike. Kao što smo rekli, Trump više nije izvanredno stanje, simptom ili anomalija.
A među ekonomskim razlozima Trumpove pobjede ističe se razlika u poimanju i tretiranju ekonomije: ne vide je isto oni koji su plaćeni da ju gledaju – ekonomski stručnjaci – i oni koji, očito, previše plaćaju da u njoj sudjeluju. Stručnjaci, grafovi, tablice i demokrati govorili su da ekonomija stoji sjajno – nezaposlenost je na niskim razinama, inflacija je zaustavljena, BDP raste, pokrenute su investicije. Novčanici i osjećaji građana imali su neki drugi dojam. Razlika je bila toliko velika da je izmišljen pojam: vibecession. Radi se o neologizmu koji spaja "vajb" i recesiju, a pokušava obuhvatiti navodnu novu stvarnost u kojoj objektivne recesije nema, ali građani ju osjećaju, love njen "vajb". Razlika između objektivnosti solidne ekonomije i negativne percepcije te ekonomije jasno ukazuje tko je kriv: narod krivo brije. Ovdje se radi o obliku obrnute teorije zavjere: više zavjeru ne provodi elita iza zavjesa, već narod koji zajebava elitu i ekonomiju skupa s njom.
Čisto iz perspektive logistike i provedbe, ova teorija zavjere je luđa od onih standardnih. Elita je po definiciji brojčano manja i bogatija, što joj omogućuje lakše skrivanje i provedbu zavjere. Tu barem postoji nekakva mogućnost zavjere. A u slučaju disperziranog i atomiziranog naroda stvarno ne postoji nikakva šansa za zavjeru. Postoji jedino šansa da se prema ekonomiji odnose tako da biraju Donalda Trumpa i Elona Muska. Ako nekoga praviš toliko ludim da mu govoriš da nije istina da mu je inflacija pojela kupovnu moć, onda ga valjda napraviš toliko "ludim" da glasa za Trumpa i Muska kako bi mu kao pripadniku radničke klase bilo bolje. Nije dovoljan ovaj raskorak za objašnjenje Trumpove pobjede – u krajnju ruku nije razlika u ukupnom broj glasova tolika da možemo govoriti o nekakvom epohalnom zaokretu – ali najuvjerljivije otvara prostor za raspravu o tome što je politički "ekonomija" danas.
A da bismo si priskrbili nešto utemeljeniji pristup raspravi, valja napraviti malu povijesnu digresiju i razlučiti osnovne mijene oblika stranke ili partije – institucije koja bi trebala tumačiti društveno-političku stvarnost i posredovati interese i vrijednosti članova i birača. Postoji više periodizacija oblika u optjecaju, a ovom prilikom ćemo se poslužiti onom talijanskog sociologa Paola Gerbauda. Premda je stranačkih formi bilo i ranije, Gerbaudo periodizaciju započinje masovnim partijama s kraja 19. i većeg dijela 20. stoljeća. Radilo se uglavnom o socijaldemokratskim i komunističkim partijama, ali svoju ulogu su igrale i konzervativne stranke sa širokom bazom. Njihov rad obilježava jasna vertikalna organizacija i političko djelovanje prema razrađenim klasnim interesima. Ključno obilježje tih stranaka bila je snažna socijalizacijska uloga: članovima je stranačka pripadnost bila temelj identiteta i društveni milje sazdan od niza faktora zavisnosti.
Takve su stranke bile geografski organizirane po podružnicama i ćelijama, odlučivanje je bilo delegatsko, a presudnu ulogu su imali kadrovi: politički radnici koji su funkcionirali kao posrednici između baze i vodstva. Oni su vodstvu prenosili interese baze, a bazi objašnjavali ustanovljene političke linije i odluke. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih dolazi do postupne sadržajne autonomizacije vodstva. Ono više ne djeluje kao posrednik materijalnih interesa baze, već ideološki značajno relaksiranije. Kadrove zamjenjuju stručnjaci raznih profila, hlapi pritisak baze, programi se prilagođavaju različitim političkim promjenama bez snažnijeg obzira prema njihovoj ideološkoj provenijenciji i nastaju takozvane stranke kartela koje si međusobno prepuštaju vlast bez naročitih društveno-političkih promjena. Nakon kartel-stranke, prema Gerbaudu, prevladavajući oblik krajem osamdesetih i početkom devedesetih preuzima televizijska stranka koja se ponaša kao marketinška agencija koja biračko tijelo ispituje poput tržišta i oslanja se televizijsku karizmu i autsorsane stručnjake.
Komunikacijska promjena koju je donio internet, ali i zasićenost postpolitičkim marketingom i "otuđenošću elita", generirala je novi oblik nazvan digitalnom strankom koja se uglavnom sastoji od karizmatičnih vođa i obećanja digitalne demokracije i neposrednosti odlučivanja. Riječ je o periodizaciji koja se ne zasniva na cezurama – spomenuti oblici danas supostoje – već naglasak stavlja na novitete koji diktiraju društveni pristup politici i političkim kompleksima poput ekonomije. Kao što je vidljivo iz naznačene putanje, ekonomski interesi više nisu razrađeni na kolektivnim osnovama, već prevladava pristup zasnovan na njihovoj individualnoj imaginaciji. Pod imaginacijom ne mislimo na to da ljudi naprosto izmišljaju želje i neprijatelje ni da ne znaju čitati vlastiti novčanik. Radi se samo o tome da u odsustvu kolektivne definicije interesa svatko može sebi priuštiti da "probavi" ekonomiju kroz različite društveno/kulturne sklonosti i emocionalne potrebe. Ili da konkretiziramo kroz možebitne primjere navodno paradoksalnog glasanja za Trumpa u redovima najsiromašnijih.
Netko može glasati za Trumpa zato što misli da mu je stanje u novčaniku oskudno jer je, eto, baš taj novac išao za prava transrodnih osoba i migranata. Netko drugi jer smatra da mu demokrati nude još manje nego Trump. Netko pak u Trumpu vidi priliku za osvetu i snažnu gestu jer ne vidi kako se situacija može promijeniti. Netko doslovno smatra sebe potisnutim poduzetnikom i hustlerom i misli da Trump otvara prostor za socijalnu mobilnost zasnovanu na individualnom zalaganju i talentu. Netko pak u Trumpu vidi "zaobilaznicu" ekonomije kao takve i priliku za pripadnost zajednici kao utjehu i kompenzaciju. Netko sebe vidi kao ispomoć u zadržavanju navodno ugroženih socijalnih hijerarhija za što će, nada se, biti nagrađen. Netko pak ekonomiju tretira kao fiksnu i nepromjenjivu i u Trumpu vidi priliku za neku vrstu društvenog i političkog karnevala. Kad je riječ o srednjim klasama i sitnim poduzetnicima, oni pak barataju drugačijim "fikcionalizacijama" ekonomije i svoje interese prevode kroz drukčije priče i filtere.
Nabrojani primjeri ne služe tome da se relativiziraju ili legitimiraju razni pristupi jer bi radnička klasa bila uvijek po sebi nevina, nego samo da se naznači da postoje neki širi društveni i institucionalni razlozi koji te pristupe čine uvjerljivima. I da se ti razlozi moraju uzeti u obzir kad se kreiraju i nude drukčiji pristupi. Komunikacijske forme, obrasci socijalizacije i dostupnost politizacije utječu i na politički sadržaj i na njegovu vitalnost i održivost. Naime, internet je spustio troškove političkog izražavanja na rekordno niske razine. Svatko ima priliku da obznani stavove o cijelom nizu pitanja i problema.
I u situaciju u kojoj svatko može biti vlastiti ministar vanjskih poslova kad je u pitanju rat u Ukrajini ili vlastiti ministar kulture kad se radi o rodno senzitivnom jeziku, zamagljuju se granice između stranaka i društva, a mandati za predstavljanje određenih stavova i vrijednosti ne dijele se demokratskim već algoritamskim procesima. S obzirom na to da su troškovi izražavanja niski – lako se možete upustiti u raspravu i još lakše ju napustiti i prebaciti se na drugu "polarizirajuću" temu, za razliku od nekadašnjih strogih uvjeta stjecanja stranačkog članstva i ozbiljnijih posljedica njegovog gubljenja – teme i stavovi brže fluktuiraju i mijenjaju se.
Riječima Antona Jägera, teoretičara i autora pojma "hiperpolitika", a u svrhu konceptualnog sažimanja ovdje naznačenog novog političkog senzibiliteta, danas se politička participacija ne oslanja na projekte dugog trajanja poput društvenog i ekonomskog planiranja, koji nisu bili rezervirani samo za komunistički istok već i za zapadnu državu blagostanja, nego na brzi ritam tržišnih signala i oscilacije poslovnih ciklusa. Ne čudi da u eri prevlasti tržišta kao centralne društvene institucije prevladavajući politički izrazi, pored onih online, jesu kratkotrajne kampanje oko izoliranih pitanja, peticije i jednodnevni prosvjedi koji se, znakovito, više ne zovu demonstracije. Teško je odrediti konkretne razloge toj retoričkoj zamjeni, ali ona u sebi nosi određenu političku indikaciju. Demonstracije kao da pripadaju prošlom vremenu u kojem se demonstrirala politička snaga ili društvena sila. Prosvjedi su privremeni skupovi atomiziranih pojedinaca.
Unatoč razlikama u političkim kulturama i povijestima, radi se o globalno prisutnim trendovima, pogotovo u takozvanom euroatlantskom svijetu. Rasprostranjenost novih obrazaca socijalizacije i politizacije jamči i lakšu, gotovo bescarinsku razmjenu ideoloških proizvoda i kombinacija, koja zaobilazi klasične institucije – "ugledne" medije, stranke i inteligenciju – već putem YouTubea i TikToka dolazi na zaslone mobitela, poput narudžbi s Temua. A tome se prilagođavaju i vođe većih ili manjih stranaka na desnici koji u sebi vide provincijskog Trumpa. Svijetom kolaju slične fašistoidne ideje kao u međuratnom periodu, ali svijet više nije isti. Na nama je da odlučimo što je ekonomija i slijedi li provincijska trumpijada ili nekakav zlokobniji festival.
