Kod Amerike nema puno iznenađenja. U prva dvadeset i četiri sata potvrdite sve svoje predodžbe i predrasude skupljene kroz cjeloživotno trošenje američke pop kulture i politike. Moj plan da ću sletjeti u glavni grad najjače svjetske sile u rano popodne i relativno lagano nekim od sredstava javnog prijevoza doći do obližnjeg sveučilišnog gradića u Virginiji pao je u vodu i prije nego što sam poletio. Ako vlakovi i postoje, voze vrlo rijetko i redovno su rasprodani, a pogotovo ovi u popodnevnim satima kada služe i kao dnevni prijevoz radne snage po vošingtonskoj metropolitanskoj regiji koja se proteže do Virginije i Marylanda.

 

Infrastruktura u rasulu

Američka javna infrastruktura, ako i postoji, u lošem je stanju i potpuno podređena privatluku, a željeznice su najbolji dokaz. SAD posjeduje najveću željezničku mrežu na svijetu, ali ona gotovo isključivo služi za prijevoz roba, ali ne i putnika, i u vlasništvu je privatnih firmi za prijevoz tereta. Od 260 tisuća kilometara željezničke mreže, tek 22 tisuće koristi se za putnički promet, a i taj mali komad je velikim dijelom u vlasništvu privatnih kompanija koje onda svoju prugu iznajmljuju državnim putničkim željeznicama (Amtrak) na korištenje.

Bez automobila čak i relativno jednostavna misija prijevoza od aerodroma do gradića u širokoj okolini je gotovo pa nemoguća. Upozoravali su me suptilno moji domaćini u mejlovima dobrodošlice na tu činjenicu, vjerojatno ponukani ranijim iskustvima razmaženih i naivnih Europljana. Ja sam pak avanturistički ignorirao te dijelove i odlučio testirati stvarnost. Moja mi bosanska vozačka koja je istekla davne 2016. nije bila od neke koristi. Tako da sam se na kraju odlučio za autobus Virginia Breeze koji bi trebao krenuti s vošingtonskog aerodroma, ali tek sutradan u jutarnjim satima.

Presudila joj biračka pragma i razočaranja Bidenovom administracijom – Kamala Harris (Foto: Kevin Lamarque/Reuters/PIXSELL)

Bez penzije

Prespavat ću u hotelu blizu aerodroma Dulles. Na recepciji me dočekuje gospodin koji je pojavom pljunut Morgan Freeman. U Sjedinjenim Državama primjetno veliki broj starijih građana je primoran ostati na tržištu rada duboko u svojoj starosti. Gospodin Freeman spada u onih 20 posto Amerikanaca koji moraju raditi i nakon šezdeset i pete godine života, a njihov broj i dalje raste prema istraživanjima Pew Research Centra. Pritom je sve više onih koji rade puno radno vrijeme – čak 62 posto od ukupnog broja "starijih radnika". Njihova brojka se učetverostručila u posljednjih četrdeset godina.

Skupina radnika od 75 godina naviše najbrže je rastući dio populacije na tržištu rada, stoji u Pewom statističkom raportu bez imalo kritičkog tona. Za pretpostaviti je da gospodin Freeman za svog ranijeg radnog vijeka nije imao primanja koja bi mu omogućila mirovinu koja bi pokrila većinu životnih troškova u poznim godinama. Istovremeno, u Americi ne postoje institucije socijalne države na koje bi se pojedinac u takvoj životnoj situaciji oslonio i koje bi služile kao zaštitna mreža. Postoji samo tržište kao jedina preostala institucija i jedini socijalni posrednik.

 

Virginia Breeze

Sutradan ujutro, na autobusnoj stanici s velikom grupom brucoša koji se vraćaju s jesenskih praznika čekam lokalni bus Virginia Breeze, koji ima samo jednu dnevnu liniju na trasi od DC-ja do Denvillea na krajnjem jugu Virginije. Međugradsku autobusnu firmu, stoji na web stranicama, financira savezna država Virginia jer očito ne postoji tržišna niša u kojoj bi mreža lokalnih buseva bila profitabilna. Autobuse ionako koriste samo studenti i eventualno pokoji penzioner koji više ne smije voziti. I doista, takav je i sastav putnika. Ubrzo dolazi i autobus s razgovorljivom šoferkom s južnjačkim naglaskom. Emily nije navikla na ovakve gužve u svom busu.

Sve je više "starijih radnika" u SAD-u koji rade puno radno vrijeme – njih čak 62 posto. Njihova brojka se učetverostručila u posljednjih četrdeset godina. Skupina radnika od 75 godina naviše najbrže je rastući dio populacije na tržištu rada

Sjedam u drugi red jer su studenti zauzeli sva ostala mjesta, a s dugogodišnjim stažem autobusnog putnika na relaciji Zagreb-Zapadna Hercegovina, znam da je pozicija iza vozača istovremeno pakao (ako vam je namjera ubiti oko), ali i etnografska riznica ako ste raspoloženi prisluškivati razgovore vozača između sebe, s putnicima ili preko mobitela. Do Charlottesvillea je svega dva sata tako da o spavanju nema govora, interneta u autobusu nema pa je jedina opcija razgledavanje krajobraza ruralne Virginije i slušanje Emily. Ona je jedina vozačica na ovoj liniji, ali to je ne priječi da uđe u monolog za nas, publiku iz prvih redova.

Unutrašnjost busa je derutna. Na isto se žali i Emily, koja nema gdje ostaviti osobne stvari pa ih trpa oko prvog sjedišta. Kaže da u pretincu za vozače curi ulje i da joj ne pada na pamet tamo išta ostavljati. Kreće s pričom o svom radnom danu koji je počeo u četiri ujutro. Virginia Breeze joj je drugi posao tog dana, prije toga je odradila smjenu u DC-ju za drugog prijevoznika. U SAD-u prema statističkim podacima Ministarstva rada za 2023. oko 8,5 milijuna radnika radi najmanje jedan dodatni posao da bi preživjelo, istovremeno 36 posto zaposlenih Amerikanaca mora raditi ''sa strane'' da bi pokrilo sve troškove života, kako je prenio Newsweek taman pred početak predsjedničke kampanje ovog ljeta.

Emily je jedna od njih. Ostatak puta prepričava klasične čarke između vozača različitih autoprijevoznika koje je doživjela u centru DC-ja tog jutra. Ostao sam u ulozi pasivnog slušatelja, dok Emily vidno iznervirana ignorira upornu zvonjavu mobitela. Rekao bih obiteljski poziv. Zaboravio sam je upitati da li je nakon ove vožnje gotova s poslom za taj dan. Pozornost su mi polako počele okupirati predizborne parafernalije po ruralnoj Virginiji. Ispred obiteljskih kuća i farmi mahom stoje plakati podrške Donaldu Trumpu i J. D. Vanceu.

Trumpova kampanja uspjela je proširiti svoju glasačku bazu na hispanoameričku populaciju (Foto: Daniel Cole/Reuters/PIXSELL)

Plavi akademski balon

Ta slika se drastično mijenja pri ulasku u Charlottesville. Ovaj sveučilišni gradić i moja konačna destinacija je dominantno "plavi", odnosno glasa za demokrate. Profesorske kuće u ovom šumovitom, imućnom, akademskom balonu koji je osnovao Thomas Jefferson, a izgradili porobljeni crnci, mahom krase Harris & Walz natpisi. Nakon što sam se smjestio u svoj privremeni smještaj, moj prvi zadatak je bio kupiti američku SIM karticu kao esencijalnu infrastruktura mog života u Virginiji idućih nekoliko mjeseci. Izguglao sam radnju jednog od mobilnih operatera u centru grada do koje mogu pješke jer gradski javni prijevoz gotovo da ne postoji.

Ulazim u telekom poslovnicu, a ususret mi dolazi djevojka koja kao da razgovara na mobitel da bi mi zatim taj isti turila pod nos, a iz njega se u isti čas počeo oglašavati robotski glas Google Translatora: "How may I help you?" Prodavačica Gabriela govori isključivo španjolski. Nakon par pokušaja da se sporazumijemo preko umjetne inteligencije, ja shvaćam da će mi to oduzeti previše vremena i živaca i prelazim na svoj samouki telenovela španjolski. Pokazat će se da je kulturna ekonomija devedesetih na obostrano zadovoljstvo razriješila komunikacijski gordijski čvor puno uspješnije nego nove tehnologije. Ubrzo saznajem da je Gabriela iz Perua, žali se da neki Amerikanci mogu biti jako teški kao mušterije ako ne govorite engleski, vidno zahvalna što natucam španjolski i što sam skratio ovu transakciju za dobrih deset minuta.

Gabrijela je očito relativno nedavno došla u SAD i vjerojatno je jedna od skoro 12 milijuna, kako se to u američkom političkom žargonu veli, nedokumentiranih migranata koji su postali glavna tema i meta predizborne kampanje koja je na kraju završila pobjedom Donalda Trumpa. Od tog trenutka američki mediji se bave dvjema temama. Jedna je pitanje tehnologije Trumpove vlasti, a pogotovo njegov odnos prema migrantima i najavljene masovne deportacije, a druga je kako je uopće došlo do te pobjede. U svom uvodnom putopisu sam ocrtao, idealtipski, novu Trumpovu glasačku bazu: multietničku radničku klasu.

 

Širenje glasačke baze

Iako ogromna američka statističko-analitička mašinerija nije dovršila svoj posao i donijela konačnu odluku o presudnom razlogu Trumpove pobjede, već je sada jasno i na osnovu ograničene i sporadične empirije da je razlika između prve Trumpove pobjede 2016. i ove 2024. upravo u tome što je svoju primarnu glasačku bazu, bijele glasače bez fakultetske diplome, značajno proširila glasovima ne-bijele radničke klase.

Bidenove politike, iako proradničke, nisu se mogle kapitalizirati u postneoliberalnom kontekstu koji je izbrisao zajedničke institucije, otupio radničke organizacije, izbrisao svaki oblik društvene solidarnosti, a onda i politički imaginarij koji iz toga proizlazi

I dok je važeći eksplanatorni model za razumijevanje njegove pobjede 2016. bio revolt većinski bijele radničke klase u postindustrijskom Srednjem zapadu spram demokratskog establišmenta i njegovih ignorantskih neoliberalnih politika, za Trumpovu drugu pobjedu to jednostavno nije bilo dovoljno, što matematički, što historijski – naime, štošta tog se dogodilo u tih osam godina.

Među komentarijatom zasad postoji konsenzus zasnovan što na čitanjima kvantitativnih rezultata izbora po klasama i etničkim skupinama, što na osnovu terenske etnografije u okruzima u kojima je Trump rastao u usporedbi s prošlim izborima, da je Trumpova kampanja uspjela proširiti svoju glasačku bazu na hispanoameričku populaciju, Arape i muslimane iz južne Azije revoltirane odnosnom Bidenove administracije prema genocidu u Gazi te, u nešto manjem omjeru, Afroamerikance.

To klasno-etničko preslagivanje postavlja pred nas nekoliko pitanja. Prvo je zašto bi populacija koju klasična MAGA (politička supkultura oko Trumpa) diskriminira i na čijem šikaniranju temelji svoj ideološki repertoar glasala za Trumpa. I drugo, kako i kada se to dogodilo. Ta dva pitanja su, međutim, neodvojiva i vode nas na početak ove priče i stanje američke javne infrastrukture, nedostatak socijalne mreže i postneoliberalnu socijalnu i ekonomsku pustoš.

 

Dupli pas

Trumpova pobjeda 2024. najslikovitije bi se mogla opisati nogometnom terminologijom duplog pasa, a put ka pobjedi 2024. počinje, paradoksalno, njegovim porazom 2020. godine. Pritom, neizostavan deus ex machina momenat je pandemija COVIDA-19. Kao što primjećuju sociolozi sa Sveučilišta Berkeley, Dylan Riley i Robert Brenner, djelovanje administracije u vrijeme pandemije stvorilo je Trumpu probleme jer je bilo u kontradikciji s idiosinkrazijom njega i njegove baze i na mala vrata uvelo državni intervencionizam otvorivši put prema Bidenovom "kratkom COVID New Dealu".

Došavši na vlast, Biden je ponovno na američku političku scenu doveo kakve-takve proradničke politike, investirao u javnu infrastrukturu, nastavio Trumpove politike stimuliranja potrošnje kućanstava, politički se pobratimio sa Sandersovom populističkom ljevicom koja je postala junior partner u njegovoj koaliciji. Međutim, bez ekonomskog rasta, takva politika je naišla na zid inflacije koja je uvelike odredila osjećaje i interes glasačkog tijela, a onda i rezultate ovih izbora. Kontradikcija Trumpove COVID politike dodala je loptu Bidenu, koji je nastavio i dodatno proširio iste politike da bi vratio loptu Trumpu uslijed ogromnog rasta troškova života koji su bili presudan faktor u proširenju Trumpove glasačke baze van standardnog kampa bijele niskoobrazovane radničke klase.

 

Postneoliberalna pustoš

Ako se maknemo iz okvira moralnog liberalnog zgražanja, glasanje hispanoameričke populacije protivno interesima svoje etničke grupe postaje manje začudno. Kao prvo, u povijesti američkog kapitalizma možemo naći slične primjere – njujorški Židovi koji se protive naseljavanju svojih sunarodnjaka poslije pogroma u Ruskom Carstvu krajem 19. stoljeća samo su jedan od njih. Ako pak ostanemo na političkoj sociologiji ovih izbora i nešto recentnijoj povijesti, logika je ovakva: Bidenove politike, iako proradničke, nisu se mogle kapitalizirati u postneoliberalnom kontekstu koji je izbrisao zajedničke institucije, otupio radničke organizacije, izbrisao svaki oblik društvene solidarnosti, a onda i politički imaginarij koji iz toga proizlazi.

U takvoj situaciji ne možete očekivati od glasača ništa drugo nego da se prema politici odnose vrlo pragmatično i tržišno, jer je to jedini preostali okvir socijalnog posredovanja, i glasaju za onoga tko umješnije i jednostavnije objasni kako će riješiti njihove trenutne egzistencijalne probleme koji su bjelodani prvim ulaskom u supermarket.