Na pitanje kojega od dvoje kandidata na američkim predsjedničkim izborima smatra boljim, jedan je političar s višedesetljetnim iskustvom na nacionalnoj i međunarodnoj sceni odgovorio: ‘Ne znam koji je bolji, ali oba su loša.’ Odgovor je mnogo više od duhovite dosjetke. On naime odražava svu tragiku stanja u kojemu se našlo američko društvo, koje i dalje pretenciozno smatra kako je demokratsko i kako temeljem toga ima i pravo i dužnost uvoditi demokraciju, pa i silom, a la Amerikana širom svijeta. A to i takvo društvo iznjedrilo je dvoje kandidata dviju najvećih stranaka, dok se svi ostali, ma koliko pametniji i bolji mogli biti, eliminiraju već u startu temeljem anketa što im ne daju dovoljan postotak podrške birača. Pa ostaju oni koji uspiju sakupiti dovoljno novca (goleme svote, zaista) potrebnog da bi se vodila višemjesečna predizborna bitka, najprije unutar vlastitih stranaka kako bi se dokopali nominacije za predsjedničkog kandidata, a potom međusobna u utrci prema velikoj nagradi – Bijeloj kući.
Prvi je dakle uvjet da se ima puno novca. Ove godine jedan od kandidata, milijarder Donald Tramp, uspio se nametnuti Republikanskoj stranci, sam se financirajući (uglavnom) i osvajajući simpatije birača često rasističkim i seksističkim izjavama. Njegova protukandidatkinja, Hilari Klinton, uživa neskrivene simpatije moćnih financijskih krugova, iz kojih dolazi i najveći dio donacija kojima financira svoju kampanju. Bez novca nema kampanje. Bez kampanje nema ni najmanje šanse da se primiriše utrci za predsjednika(cu). Kakve veze novac ima s demokracijom? U teoriji – nikakve. U (američkoj) praksi – neraskidive. Pa priča o demokraciji pada već na tom prvom ispitu. Jer koja korist od teoretske mogućnosti da svaki građanin bira i bude biran kada je praksa potpuno drugačija? I postoji li doista tako bitna razlika između totalitarnih režima socijalističke provenijencije u kojima je vladajuća (jedna i jedina) stranka određivala kandidate, pa i onda kada ih je za jednu funkciju bilo više, i tzv. demokratskih režima poput američkoga u kojima se sve vrti uvijek oko dviju velikih stranaka (dok se ostale, kao što smo rekli, eliminira – demokratski, naravno, u ranoj fazi), a ni u tim strankama ama baš nikakve izglede nemaju oni koji su bez sredstava (ili dovoljno sredstava)?
Na toj osnovi, financijskoj dakle, izniklo je i dvoje kandidata za funkciju predsjednika(ce) Sjedinjenih Država. S jedne strane ekscentrični milijarder koji nekim svojim izjavama u najmanju ruku navodi na oprez, a s druge supruga nekadašnjeg predsjednika, bivša ministrica vanjskih poslova koja u političkom smislu nije nikakva nepoznanica, ali koja je baš zato opasna. Ne loša, nego opasna.
Donaldu Trampu može se imputirati svašta. I da je politički nepismen, i da je jedva prikriveni rasist, i da je neotesanac u odnosu na žene (i verbalno i stvarno), i da lako plane. No on očito ima nekolicinu savjetnika koji znaju svoj posao, koje on uvažava i koji su osmislili njegovu vanjskopolitičku platformu što je sve prije nego nezanimljiva. U svojem prvom govoru koji se bavio vanjskom politikom Tramp je naime krajnje jasno i decidirano odbacio ‘propalu politiku nametanja režima stranim državama’ i najavio odustajanje od nje. Drugim riječima, pod predsjednikom Trampom SAD bi se prestao igrati svjetskog policajca i odustao bi od ‘bogomdane’ uloge pronositelja demokracije (ili onoga što Vašington podrazumijeva pod demokracijom, a što se sve jasnije ukazuje kao krinka iza koje su američki i ne samo američki poslovni i financijski interesi). Na trgovinskom planu Tramp bi odustao od nametanja multinacionalnih trgovinskih ugovora, poput famoznog TTIP-a protiv kojega se pola Evrope diglo na noge, i okrenuo bi se bilateralnim trgovinskim ugovorima. I ono što se u atmosferi sve užarenijih američkog-ruskih odnosa čini najvažnijim: Tramp bi pokušao naći zajednički jezik s Rusijom, prije svega surađujući s njome (a ne konkurirajući joj) u borbi protiv globalnog terorizma. Sa stanovišta stanja u svijetu, Tramp je nedvojbeno manje loš kandidat (ustanovio je to, za divno čudo, i analitičar njemačkog tjednika ‘Der Špigl’).
Nasuprot njemu je Hilari Klinton, favorizirana od sadašnje američke vlasti (i predsjednik i prva dama aktivno sudjeluju u njezinoj kampanji), ali i od praktički svih američkih mejnstrim medija, pa i onih u Zapadnoj Evropi. Ona nedvojbeno pripada političkim jastrebovima. Tzv. Arapsko proljeće sa svim svojim katastrofalnim posljedicama, petogodišnji rat u Siriji, rađanje tzv. Islamske države, u krajnjoj liniji i izbjeglička kriza s kojom se Evropa ne uspijeva nositi već duže od godinu dana, nezamislivi su bez nje. A u odnosima s Rusijom ona svjesno ide na najtvrđi mogući kurs, pretvarajući predizbornu kampanju u svoje nadmetanje s Vladimirom Putinom. Ona ga otvoreno, uz pomoć američkih obavještajnih službi, mada bez ijednog stvarnog dokaza (‘uvjereni smo da’, to je najkonkretniji ‘dokaz’), optužuje kako se miješa u američke predsjedničke izbore, pri čemu svojega protukandidata proglašava Putinovom marionetom. Zamisliti njezin konstruktivni dijalog s ruskim čelnikom vrlo je teško. Pretpostaviti da će zapovjediti američke napade na položaje legalne sirijske vojske kako bi spasila džihadiste koji tamo ratuju, doduše sve manje za račun Amerike, a sve više za ostvarenje svojih ciljeva, e to je već vrlo lako. Bez obzira na posljedice. Pa je slijedom toga, da brojne afere što je prate, kao i to da je dokazano lagala i javnosti i organima države i ne spominjemo (mada to ponešto govori o karakteru), Hilari Klinton lošiji kandidat za ulazak u Bijelu kuću od Donalda Trampa.
Od američkih predsjedničkih izbora ne dijeli nas ni mjesec dana. U trenutku pisanja ovoga teksta sve prognoze daju jasnu prednost bivšoj ministrici, koja u posljednjem sučeljavanju s Trampom, uz prešutno odobravanje voditelja sučeljavanja, elegantno zaobilazi sve neugodne teme, odnosno pravi se kao da nije čula što je protukandidat rekao. Njemu pak iz dana u dan priređuju nova ‘iznenađenja’ dovodeći pred kamere žene za koje on tvrdi kako ih nikada u životu nije sreo, a koje čitaju (!) pomno sročene izjave o tome kako je, kada i kojom rukom dohvatio koji dio njihovoga tijela. Bila Klintona (da, da, supruga kandidatkinje za Bijelu kuću) i famozne pripravnice Monike Levinski nitko se u ovakvim prilikama ne želi ni sjetiti, a kada Tramp aludira na to riječima ‘ja sam govorio, a Bil je radio’, počinje serija ‘otkrića’ o njegovim napastovanjima žena. Tko želi, neka vjeruje.
Da Sjedinjene Države nisu ono što jesu, mogli bismo se zadovoljiti izjavom onoga političara s početka teksta: ‘Oba su kandidata loša.’ Ovako moramo reći: o jednome smo saznali (pa i od njega samoga) štošta lošega, ali smo čuli i koncept koji je, mislimo na onaj dio što se tiče svijeta, obećavajući. O kandidatkinji, međutim, znamo kakva je i kakva će biti. I to je ono što plaši. Tako da o američkim predsjedničkim izborima ne bi trebalo govoriti u kategorijama ‘loš’ i ‘lošiji’, nego ‘manje opasan’ i ‘krajnje opasna’. Mi na rubu Evrope više od toga i ne možemo. A i to će nekima biti previše. No ne živimo li (i) mi u demokraciji?
