S obzirom na to da se početkom prosinca dogodio teroristički napad u kalifornijskom gradu San Bernardinu, posljednja ovogodišnja debata predsjedničkih kandidata američke Republikanske stranke protekla je u atmosferi sijanja straha i oslikavanja navodno apokaliptičnog stanja američke sigurnosti i države općenito. Devet kandidata stranke koja kontrolira oba doma Kongresa i dvije trećine državnih zakonodavnih tijela demonstriralo je primitivni, razulareni militarizam, rijetko viđen čak i za stranku čija se politika tradicionalno bazira na ratnom huškanju i pokretanju prekomorskih vojnih intervencija.
Vodeći kandidat Donald Trump, čovjek koji prema svim anketama dobiva preko 30 posto glasova republikanskih birača, uz uobičajeni asortiman rasističkih recepata za spas države ponovio je da američke vojne resurse, uključujući i nuklearni arsenal, treba pod hitno ojačati jer Ameriku ‘više nitko ne poštuje i ako se to poštovanje hitno ne povrati, zemlja će postajati sve slabija i na kraju će se dezintegrirati’. Rekao je i da ‘teroriste nije briga za svoje živote, ali jest za živote svojih obitelji’, što je u većini medija shvaćeno kao prijetnja smrću članovima obitelji terorista.
Konstatiravši da je ‘Amerika u ratu’, teksaški senator Ted Cruz, sa 16 posto drugi najpopularniji kandidat, voditelja debate zgranuo je izjavom da Islamsku državu treba prekriti bombama kao tepihom (carpet bomb) pa da se vidi ‘svijetli li pijesak u mraku’. Takvu je akciju usporedio s onom u Perzijskom zaljevu početkom 1990-ih, iz čega su kasnije analitičari iščitali da Cruz nema pojma o vojnoj povijesti Amerike jer se u tom slučaju radilo o tenkovskoj bici golemih razmjera, dok se danas radi o terorističkoj skupini koju se ne može poraziti konvencionalnim ratovanjem. Kada je senator Rand Paul iz Kentuckyja komentirao da bi takva vojna akcija predstavljala kršenje američkog ustava i Ženevskih konvencija, Trump je iznervirano uzvratio: ‘Znači u redu je da oni ubijaju nas, ali mi njih ne smijemo!’, dok je Cruz lakonski konstatirao da ‘politička korektnost ubija ljude’.
Kampanja republikanskih kandidata školski je primjer manipulacija činjenicama i strahovima, kakve su već viđene u vrijeme vijetnamskog i iračkog rata i kakve su odavno prokazane u studijama stručnjaka, no zbog toga nimalo nisu izgubile na svojoj upotrebljivosti
I Mike Huckabee i Lindsey Graham objavili su da je Amerika u ratu, prvi rekavši da zemlja ‘ima neprijatelja koji nas želi ubiti’, a drugi da ‘oni pokušavaju doći ovamo i sve nas poubijati i ako ja budem predsjednik, oni neće doći ovamo jer ću ja otići tamo i poubijati njih’. Kandidat Chris Christie također je rekao da je ‘cijela Amerika meta terorističkog napada’, a kasnije i da bi trebalo pokrenuti ‘kibernetički rat’ protiv Kine te da bi on također, kao i nedavno turski predsjednik, srušio avione ruskih pilota ako bi oni bili ‘toliko glupi da misle da je ovaj predsjednik nesposobni mlakonja’.
Ništa manje živopisan nije bio ni umirovljeni neurokirurg Ben Carson, jedini Afroamerikanac među republikanskim kandidatima, koji je također tražio da ‘Amerika objavi rat Daešu’. Na pitanje bi li i on mogao narediti bombardiranje nevine djece kako bi pobijedio Islamsku državu, Carson je uzvratio da njega ‘djeca ne vole ni kad im kaže da će im otvoriti glavu da iz nje izvadi tumor’, pa mu kasnije ‘kad završi posao, ipak budu zahvalni’. Ustvrdio je također da treba ojačati program sveobuhvatnog nadzora koji je agencija NSA provodila do otkrića Edwarda Snowdena, i to ne samo džamija nego i ‘škola, supermarketa, kazališta, čega god’. Jačanje nadzora nad građanima podržala je i Carly Fiorina, ustvrdivši da ‘ako svaki roditelj ima pravo nadgledati društvene medije, zašto ne bi i država’, te Jeb Bush, koji smatra da NSA treba dobiti sve moguće resurse za nastavak svojih aktivnosti.
Iako su republikanski kandidati na najvulgarniji mogući način iskazali svoje želje da se svim raspoloživim sredstvima najjače vojne sile na svijetu okome na nekoliko tisuća terorista i stotine tisuća civila među kojima oni žive, ova debata demonstrirala je i da Republikanska stranka više nema unison stav o jednom od temeljnih vanjskopolitičkih pitanja, intervencionizmu odnosno nasilnoj smjeni režima u stranim državama. Na debati u Las Vegasu, naime, Trump, Cruz i Paul usprotivili su se svrgavanju sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, pri čemu je ovaj prvi čak konstatirao da bi Amerikancima bilo puno bolje da su četiri bilijuna dolara potrošena na svrgavanje raznih diktatora uložena u popravljanje cesta i mostova i rješavanje drugih problema.
Analitičari su zaintrigirani predsjedničkom kampanjom Donalda Trumpa zato što ona krši sva pravila koja se u tim prilikama primjenjuju i pritom usisava podršku na širokom spektru republikanskih birača
Taj detalj ne navješćuje, međutim, da su u pitanju neke suštinske promjene u razmišljanju republikanaca o nasilnoj smjeni režima, već samo da kandidati u slučaju sirijskog predsjednika nemaju iste stavove. U svemu ostalom mišljenja su im toliko slična da su neki komentatori već primijetili da se Donaldu Trumpu čini nepravda kada ga se proglašava nekakvim osobitim ekstremistom. Osim kod militarizma i policijske države, sličnosti su naročito očigledne i kada je riječ o imigraciji. Svojim ispadima u vezi ovog pitanja naročito se iskazao upravo Trump, koji praktički od početka kampanje napada neku od manjinskih skupina: u početku su to bili Meksikanci, pa se u tom kontekstu spominjala izgradnja zida zbog navodne najezde meksičkih doseljenika, iako lanjski podaci pokazuju da je te godine više Meksikanaca otišlo iz SAD-a nego što ih je u njega došlo.
Ted Cruz, čovjek kojemu je jedan Donald Trump rekao da se u Senatu ‘ponaša kao manijak’, u republikanskim se krugovima sve više doživljava kao svojevrsni izbavitelj koji će stranku spasiti od pretjerano ekstremnog Trumpa, no mnogi su analitičari već konstatirali da između ove dvojice ima vrlo malo razlike. Iako je porijeklom Kubanac, antiimigrantski stavovi Cruza istovjetni su onima Trumpa, s jedinom razlikom što bi Trump deportirao svih 11 milijuna nedokumentiranih imigranata a svim muslimanima zabranio ulazak u zemlju, dok bi Cruz tu bio nešto selektivniji pa učinio iznimku kada su u pitanju ‘muslimani iz Indije’. Cruz je, kao i svi ostali kandidati, poricatelj klimatskih promjena i žestoki protivnik istospolnih brakova. Zakon o dostupnoj zdravstvenoj zaštiti nazvao je ‘istinskom definicijom tiranije’, a borbu protiv njega ‘epskom bitkom (naše) generacije’. Jedino je Jeb Bush rekao da zabrana ulaska u zemlju muslimanima nije dobra ideja, ali ne zato što se radi o rasističkoj ideji, već zato što bi to ‘otuđilo američke saveznike na Bliskom istoku’. Ni ostali kandidati nisu se ogradili ni na bilo koji način osudili Trumpov raspištoljeni rasizam, dapače, to bi im bilo krajnje kontraproduktivno kada su već odlučili voditi kampanju sijanja straha i tjeskobe i natjecanja tko će od njih biti veći jastreb. Štoviše, tekuća kampanja školski je primjer manipulacija činjenicama i strahovima birača, kakve su već viđene u vrijeme vijetnamskog i iračkog rata i kakve su odavno prokazane u studijama relevantnih stručnjaka, no zbog toga nimalo nisu izgubile na svojoj upotrebljivosti.
Kandidati se pritom oslanjaju na ispitivanja javnog mnijenja koja pokazuju da su Amerikanci više nego ikada u posljednjih 14 godina zabrinuti zbog terorizma i da većina njih opet vjeruje da je ono što im je potrebno čvrsta ruka, bez obzira na to kakav košmar i nerazumijevanje svijeta bili u glavama koje tim rukama upravljaju. Prema istraživanju BCS/Timesa, primjerice, 79 posto republikanskih birača vjeruje da će se u idućih nekoliko mjeseci u Americi dogoditi teroristički napad, a 89 posto njih zabrinuto je zbog domaćih terorista. Prema drugom istraživanju, početkom studenoga samo četiri posto ispitanih terorizam je smatralo najvećim problemom u zemlji, a početkom prosinca takvih je bilo 19 posto. Istraživanje ‘New York Timesa’ i CBS-a pokazalo je da sedam od deset republikanskih birača smatra da borba protiv Islamske države napreduje loše, a isto toliko smatra ih da bi Trump najbolje odgovorio na tu prijetnju. Anketa ‘Wall Street Journala’ i NBC-ja pokazala je pak da bi čak 42 posto republikanskih birača poduprlo Trumpov prijedlog da se muslimanima zabrani ulazak u zemlju. S druge strane, 64 posto ispitanih odgovorilo je da se boji kako bi se Trump ponašao da postane predsjednik. To sugerira da njegova popularnost, iako već mjesecima stabilno superiorna, ipak ne garantira da će baš on na stranačkim izborima biti izabran za predsjedničkog kandidata, štoviše, obratne situacije u američkoj su politici dosad bile prilično česte.
Bez obzira na ishod unutarstranačkih izbora, analitičari su najblaže rečeno zaintrigirani predsjedničkom kampanjom Donalda Trumpa zato što ona krši praktički sva uhodana pravila koja se u tim prilikama primjenjuju i usisava podršku na širokom spektru republikanskih birača, od onih koji sebe vide kao konzervativce do umjerenih i žena. Pritom mu činjenica da kao milijarder nije ovisan o donatorima i različitim elitama daje slobodu da bez ustezanja govori što god mu padne na pamet i mirne duše demonizira bilo koju skupinu društva.
Štoviše, Trumpova nekonvencionalnost ide toliko daleko da on sam ili njegov PR svako malo demantiraju nešto što je on prethodno rekao ili o istome govore različite stvari, dok je upotreba neprovjerenih informacija ili čistih laži također postala standard u njegovim nastupima. Tako on i dalje javno govori da predsjednik Barack Obama nije rođen u Americi, u što vjeruje čak 20 posto Amerikanaca, unatoč tome što im je Obama pokazao svoj rodni list. Trump je više puta ponavljao i da je Obama rekao da će SAD primiti 250.000 sirijskih izbjeglica, iako je poznato da je prava brojka 10.000. Analitičari koji se bave ovim problemom napominju da se ovako otvorenom laganju iznimno teško suprotstaviti zato što Trumpovi birači konzumiraju iste, često opskurne, neprofesionalne i huškačke medije kao i on sam, dok one druge, kako ih je i Trump u kampanji nazvao, smatraju ‘smećem’.
Trumpova ‘antiretoričnost’ ogleda se i u činjenici da njegovi govori gotovo uopće nisu strukturirani, već se sastoje od serije slogana koje ispaljuje u rafalima i kojima se direktno referira na strahove birača, dok njima identificiranje s tim sloganima predstavlja emocionalni ventil. Prosječni Trumpov birač, pokazuju istraživanja, sredovječni je bijelac, siromašan i ne naročito religiozan stanovnik ruralnog, republikanskog dijela demokratskih država, takozvani odsutni bijeli birač, kakvih je na izborima 2012. bilo čak sedam milijuna manje nego na onima 2008. godine. Kako pokazuju dosadašnje analize, taj je birač sve skloniji Trumpu što ga javnost više osuđuje. Upravo to, čini se, glavni je razlog zašto se Republikanska stranka Trumpa još uvijek nije odrekla, a samim tim i zašto je govor mržnje postao uobičajena i općeprihvaćena praksa u američkom političkom životu.
