Sljedećeg utorka, 3. studenoga, u SAD-u se održavaju predsjednički izbori. Cilj demokratskih izbora je da se glasovi birača što točnije prevedu u mjesta u parlamentu, odnosno da u slučaju predsjedničkih izbora bude izabran kandidat koji dobije apsolutnu većinu biračkih glasova. Može se pokazati da kod prevođenja glasova birača u parlamentarne mandate ne postoji metoda koja bi bila lišena mogućih proturječnosti i pristranosti, karakterističnih za izabranu metodu. Međutim, kod izbora predsjednika države postoji jednostavna metoda da se volja birača vjerno prevede u izbor predsjednika, bez ikakvih proturječnosti i pristranosti. Po tom direktnom izbornom postupku cijela je država jedna izborna jedinica. U prvom krugu izbora pobjeđuje kandidat koji osvoji apsolutnu većinu, odnosno preko 50 posto glasova, a ako takvog nema organizira se drugi krug u koji ulaze dva kandidata s najviše osvojenih glasova u prvom krugu. Birači biraju između ta dva kandidata, a izabran je kandidat koji osvoji većinu glasova, što je ujedno i apsolutna većina.
Današnji postupak izbora predsjednika SAD-a ima svoje korijene u izbornom postupku koji su osnivači Sjedinjenih Država uveli daleke 1788. godine kada su provedeni izbori za prvog predsjednika SAD-a. Nije čudo da taj postupak danas izgleda nepotrebno komplicirano, da su tokom stotina godina otkrivene i uklonjene neke manjkavosti, a da ga neke opterećuju i danas.
Bitne karakteristike izbornog postupka u zadnjih desetak predsjedničkih izbora u SAD su slijedeće:
Za izbore, u kojima se biraju predsjednik i potpredsjednik "u paketu", Sjedinjene Države podijeljene su u 51 izbornu jedinicu. To su 50 saveznih država, od Alabame do Zapadne Virginije, i grad Washington (Columbia District) koji nije ni u jednoj saveznoj državi.
Specifičnost američkih predsjedničkih izbora, po kojima se razlikuju od izbora izvršne vlasti u većini drugih demokratskih država, institucija je elektora. U svakoj izbornoj jedinici, saveznoj državi i Washingtonu, bira se određeni broj građana, elektora. Broj elektora u pojedinoj saveznoj državi proporcionalan je broju stanovnika te države; Washington dobiva broj elektora ne veći od populacijom najmanje savezne države.
Stranka koja ima svog kandidata za predsjednika (i potpredsjednika) ističe svoju listu elektora u svakoj saveznoj državi. Na primjer u Kaliforniji - koja danas ima skoro 40 milijuna stanovnika i, dosljedno, najveći broj elektora od svih saveznih država, njih 55 - Demokratska stranka ističe listu s 55 elektora koji su izabrani na konvenciji Demokratske stranke ili na neki drugi način. To isto čini i Republikanska stranka, ističe svoju listu elektora (55 za Kaliforniju, 38 za Texas... 3 za Aljasku), kao i ostale stranke koje sudjeluju u predsjedničkim izborima.
Predsjednički izbori uvijek su u utorak poslije prvog ponedjeljka u studenom izborne godine. Glasači će u saveznoj državi, u kojoj su registrirani, dati glas jednom od predsjedničkih kandidata; ne glasa se za pojedine elektore. Glas za Joea Bidena i Kamalu Harris zapravo je glas za listu elektora Demokratske stranke u toj saveznoj državi, glas za Donalda Trumpa i Mike Pencea je glas za listu elektora Republikanske stranke. Lista elektora koja na taj način dobije većinu glasova pobijedila je u toj saveznoj državi i samo elektori s te liste uključiti će se u biranje predsjednika. Elektori s izabrane liste sastaju se u glavnom gradu savezne države prvog ponedjeljka nakon druge srijede u prosincu izborne godine i biraju predsjednika. Danas je to gotovo formalnost, što nije uvijek bila, jer su uvedene sankcije za elektore koji ne bi glasali za kandidata stranke koja ih je za elektore predložila. Na ovim izborima bit će 538 elektora, a pobijedit će kandidat za kojeg glasa najmanje 270 elektora.
. Procjena na ovoj karti daje Bidenu 217 sigurnih i 62 vjerojatna elektorska glasa. To je dovoljno za pobjedu, ali je tijesno.
Rezultati se iz svake savezne države šalju u Kongres gdje se zbrajaju elektorski glasovi iz svih saveznih država i 6. siječnja proglašava pobjednik izbora. Inauguracija novog predsjednika biti će 20. siječnja.
Prema opisanom, indirektnom, izbornom postupku pobjednička lista elektora u pojedinoj saveznoj državi "nosi sve", u izboru predsjednika (i potpredsjednika) sudjeluju elektori samo s pobjedničke liste. Ako, recimo, 48,2 posto glasača na Floridi glasa za Bidena, a 48,201 posto za Trumpa, republikanska lista pobjeđuje i Trumpu odlazi svih 29 elektorskih glasova. Očito da takav sistem ne zadovoljava načelo da metoda izbora treba što bolje prevesti volju birača u rezultat izbora. U tom hipotetskom primjeru bolja metoda bila bi da se 29 elektorskih mjesta razdijeli u omjeru 15:14, između republikanske i demokratske liste elektora za Floridu.
Princip "pobjednik nosi sve" može dovesti i do povrede temeljnog zahtjeva demokratskih izbora – da pobjeđuje kandidat koji je dobio više glasova. Konstruirajmo realan primjer u kojem Biden u Kaliforniji dobije 21 milijun, a Trump 9 milijuna glasova, u Texasu 9, a Trump 11 milijuna glasova, na Floridi 6, a Trump 7 milijuna glasova. Na osnovu tih rezultata Biden bi iz te tri države dobio 55 elektorskih glasova, a Trump 67, iako je za Bidena u te tri države glasalo 36 milijuna glasača, a za Trumpa 26 milijuna.
Na stvarnim izborima za predsjednika SAD-a opisana anomalija dogodila se dva puta u zadnjih dvadeset godina. Predsjedničke izbore 2000. dobio je republikanski kandidat George Bush iako je demokratski kandidat Al Gore osvojio, na nivou cijelih SAD, preko pola milijuna glasova više. Predsjedničke izbore 2016. dobio je kandidat Republikanske stranke Donald Trump, iako je kandidatkinja Demokratske stranke Hillary Clinton dobila, na nivou cijelih SAD, gotovo tri milijuna glasova više.
Kao jedan od putokaza demokracije đaci u Americi uče slavnu Lincolnovu rečenicu kojom je završio govor u Gettysburgu – "Vladavina naroda, od naroda i za narod neće nestati". Rezultati u praksi predsjedničkih izbora pokazuju da to, u određenoj mjeri, ovisi i o metodi koja se koristi za izbor predsjednika SAD.
