Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu. Citirani tekst je prva rečenica pastoralne konstitucije "Gaudium et spes" ("Radost i nada"), o Crkvi u suvremenom svijetu, jednog od najvažnijih dokumenata Drugog vatikanskog koncila, usvojenog 7. prosinca 1965. godine, dan prije okončanja njegova zatvaranja.
Gotovo 58 godina kasnije, 13. ožujka 2013. nadbiskup Buenos Airesa, kardinal Jorge Mario Bergoglio izabran je za papu. Njegov pontifikat uvelike se može opisati prvom rečenicom pastoralne konstitucije. Ona, kao ni brojne druge odluke Drugog vatikanskog koncila, nikada nije provedena do kraja, uvelike zbog otpora unutar Katoličke crkve, baš kao što ni Bergoglio reforme koje je zamislio u svom pontifikatu često nije proveo do kraja, uvelike zbog otpora unutar Katoličke crkve.
Prvi je papa iz Latinske Amerike, prvi s južne hemisfere, prvi papa isusovac, a papinsko si je ime nadjenuo po osnivaču franjevaca. U mnogočemu je promijenio lice papinstva, što ne znači da ono ponovno neće biti promijenjeno. Od iskazane osobne skromnosti nastojao je učiniti vrlinu suvremene Crkve: nije nosio zlatni nego običan, željezni križ, nakon što je izabran za papu nije se preselio u apartman u Apostolskoj palači nego je ostao u Domu sv. Marte, gdje je odsjeo s drugim kardinalima za vrijeme konklava, sam je nosio svoju prtljagu.
Njegov je pontifikat obilježen sukobom s tvrdim crkvenim konzervativcima. Sukob progresista i konzervativaca je naslijedio od svog prethodnika Benedikta XVI. Konzervativcima se od početka nije svidio njegov neformalni stil. Posebno su se protivili njegovim pozivima Crkvi da bude susretljivija i da ima više razumijevanja za LGBT osobe, u što naročito spada njegovo odobrenje uvjetnih blagoslova za istospolne parove iz prosinca 2023. godine.
Kao nadbiskup javno se protivio legalizaciji istospolnih brakova u Argentini. Kao papa bio je susretljiviji prema LGBT temama od bilo kojeg svog prethodnika. Izjavom "Ako je osoba gej i traži Boga i ima dobru volju, tko sam ja da mu sudim?", danom novinarima u avionu na povratku iz Brazila u ljeto 2013., izazvao je toliki šok da ga je jedan LGBT magazin proglasio osobom godine. Oduševljenje među zagovornicima ljudskih, posebno LGBT prava bilo je ogromno, iako Franjo ničime nije doveo u pitanje katekizam Katoličke crkve.
Njegov pontifikat nerijetko se gibao između oduševljenja i razočaranja u očima zagovornika ljudskih prava i progresista, ne nužno vjernika. Konzervativci takvih problema nisu imali. Nakon što je progresiste i zagovornike ljudskih prava oduševio svojim papinskim stavovima o LGBT osobama, razočarao ih je ostavši tvrdo uz nauk o braku kao zajednici muškarca i žene, a utješio stavom da su istospolne građanske zajednice korisne i dobre za mnoge ljude.
U njegovom je pontifikatu Dikasterij za nauk vjere potvrdio da se transrodne osobe mogu krstiti i imenovano je više žena na odgovorne pozicije u Crkvi nego ikada u povijesti, ali za progresiste je to bilo nedovoljno, a za konzervativce, blago rečeno, previše. Otvorio je na najvišoj razini pitanje ženskog đakonata, formirao posebnu komisiju za to (izvještaj nije javno objavljen) i na kraju rekao "ne". Samim otvaranjem tog pitanja povećao je prezir konzervativaca, odgovorom nezadovoljstvo progresista.
Bio je protivnik pobačaja, ali je odustao od uskrate pričesti političarima koji podržavaju pravo na pobačaj, za što se snažno zalagao jedan od njegovih najvećih protivnika, američki kardinal Raymond Burke. Drugi veliki protivnik među kardinalima, Australac George Pell, u blogu potpisanom pseudonimom Franjin je pontifikat opisao kao "katastrofu".
Optužio ga je da se nije suprotstavio KP Kine (s njom je postigao dogovor o imenovanju biskupa), da je blagonaklon prema progresivnoj Biskupskoj konferenciji Njemačke (posebno o LGBT i ženskim temama), da nije dao dovoljnu podršku Ukrajini (spominjao je i suodgovornost Zapada u geopolitičkoj eskalaciji koja je završila ruskom agresijom) i tamošnjoj grkokatoličkoj crkvi.
Identitet autora otkriven je nakon Pellove smrti. Za života, Franjo ga je postavljao na visoke crkvene pozicije. Pell je bio osumnjičen, suđen i oslobođen optužbe za pedofiliju. Mek odnos prema svećeničkom seksualnom zlostavljanju bio je jedan od najčešćih prigovora progresista upućenih Franji.
U studenom 2021. zahvalio je novinarima na otkrivanju seksualnih skandala unutar Crkve i tome što su pomogli Crkvi da ih "ne pomete pod tepih", a pitanje je zašto nije više učinjeno bez novinara i što bi bilo učinjeno da nije bilo njihovog rada. Pojedinim svećenicima, primjerice Mauru Inzoliju, ublažio je crkvenu kaznu zbog seksualnog zlostavljanja izrečenu u doba Benedikta XVI.
Među kardinalima Franjinim protivnicima bio je i Gerhard Müller, kojega je Franjo 2014. imenovao kardinalom, a tri godine kasnije razriješio s čelnog mjesta Kongregacije za nauk vjere. Müller spada među konzervativce koji smatraju da je papa zapravo bio heretik. U jednom je intervjuu danom u jesen 2023. izjavio da je Franjo "već izrekao mnogo materijalnih krivovjerja".
Osim papinih stavova o LGBT i transrodnim osobama i ulozi žena, takvom stavu konzervativaca prema Franji pripomogle su i njegove reforme kurije i vatikanskih financija. Konzervativci su posebno snažno uporište imali u dijelu Crkve u SAD-u, financijski potpomognuti od ekstremno desničarskih milijardera. Papa je na svojoj nepopularnosti kod njih poradio i svojim stavovima o migrantima. Njegov prvi službeni put izvan Rima bio je 2013. na Lampedusu, otok migranata, kada je kritizirao ravnodušnost svijeta, posebno političara, prema pogibiji stotina migranata iz Afrike.
Za cijelog pontifikata snažno se zalagao za migrante, a time si je priskrbio i nemali broj neprijatelja među tvrdom, ekstremnom, političkom desnicom. Njegovi veliki i moćni politički protivnici koji su radili protiv njega bili su Donald Trump, Jair Bolsonaro, Matteo Salvini, Steve Bannon.
Crkveni su konzervativci u dva navrata, 2016. i 2023., uložili javne izazove, tzv. dubia (dvojba), optuživši Franju da stvara zbrku u moralnim temama. Organizirane su konferencije na kojima je papa nazivan pretečom Antikrista. Franjo je dugo s njima bio strpljiv. Tek nakon smrti pape emeritusa Benedikta XVI. njihovog je predvodnika, kardinala Burkea, lišio vatikanskih privilegija, koje su uključivale plaću i stan. Konzervativcima se nije svidio ni njegov stav o smrtnoj kazni – smatrao ju je nedopustivom u svim slučajevima.
Često je govorio protiv industrije naoružanja i kapitalizma, posebno eksploatacije, zagovarao je zaštitu okoliša i ukazivao na pogubnost klimatskih promjena. Od početka pontifikata bio je predan marginaliziranim i potlačenim skupinama, svim kritikama, neuspjesima i vlastitim pogreškama usprkos. To je demonstrirao i svojim inozemnim putovanjima: često je putovao u zemlje u kojima su kršćani znatna, pa i ugrožena manjina. Snažno je inzistirao na ekumenizmu i međureligijskom dijalogu, posebno s muslimanima.
Na domaćem, hrvatskom terenu Franjo je bio daleko od omiljenosti kakvu je uživao Ivan Pavao II. ili poštovanja kakvo je javno iskazivano Benediktu XVI. Osim manje-više svega što su mu zamjerali konzervativci drugdje (posebno odnos prema LGBT osobama), dodatni element među konzervativnim episkopatom u Hrvatskoj bio je njegov odnos prema Alojziju Stepincu.
Očekivalo se da je proglašenje Stepinca svecem samo pitanje, itekako doglednog, vremena. Franjo je to praktički zaustavio. Zajedno s Irinejom, tadašnjim patrijarhom Srpske pravoslavne crkve, osnovao je zajedničku povijesnu komisiju koja je trebala utvrditi što je Stepinac radio i kako je djelovao za vrijeme NDH. Komisija nije dala nikakav neočekivan rezultat, svaka je strana ostala pri svom gledištu, a postalo je jasno da za pontifikata Franje Stepinac neće biti proglašen svecem.
Upitno je koliko su promjene koje je u Crkvu 12-godišnjim pontifikatom unio Franjo trajne. Jasno je da obje (i ne samo dvije) sukobljene struje i dalje postoje. Jasno je i da se ti sukobi odražavaju na svijet, ne samo dominantno katolički dio. Jačanje ekstremne desnice nemalim je dijelom potaknuto od bogate i očito utjecajne američke ekstremne desnice. Crkva je golem, nemonolitan organizam.
Vjerojatnost da će u izboru novog pape prevagnuti kardinal progresist iščitava se iz činjenice da je oko 80 posto kardinala izbornika imenovao Franjo. No, ni on u kardinalski zbor nije imenovao samo progresiste.
