Tranzicija od nadbiskupa do nadbiskupa prošla je brzo. Josip Bozanić je od subote, 15. travnja umirovljenik, a Dražen Kutleša novi je zagrebački nadbiskup. Kutlešom se ovom zgodom nećemo posebno baviti, tek izvanjskim okolnostima njegova imenovanja i preuzimanja dužnosti, a pozornost ćemo posvetiti novom umirovljeniku.
Bozanić je odreknuće zatražio prije navršene 75. godine života, kada su svi biskupi i nadbiskupi dužni od pape zatražiti da ih umirovi. U svom se zahtjevu pozvao na loše zdravlje. Papa Franjo izašao mu je u susret i u veljači imenovao Kutlešu za nadbiskupa koadjutora. Već je to bila iznenađujuća odluka pape jer je Kutleša službu splitsko-makarskog nadbiskupa obnašao samo devet mjeseci. Drugo iznenađenje uslijedilo je u subotu. Iako je Bozanić od pape zatražio da ga što prije umirovi, ovako brzo umirovljenje, samo dva mjeseca nakon imenovanja koadjutora, malo je tko očekivao. Bozanićev prethodnik na mjestu nadbiskupa zagrebačkog, Franjo Kuharić, pismo o odreknuću poslao je Ivanu Pavlu II. u travnju 1994., kada je napunio 75 godina, a tadašnji ga je papa na dužnosti ostavio još tri godine i tri mjeseca. Tek je u ljeto 1997. tadašnjeg biskupa krčkog Bozanića imenovao novim zagrebačkim nadbiskupom.
Brzina ukazuje na to da se, osim Bozanićevog zdravstvenog stanja, u pozadini krije još ponešto. Nije tajna da stanje u Zagrebačkoj nadbiskupiji nije idealno, a nije tajna ni da se Bozanićevom upravljanju može ponešto pripisati u grijehe. Novac je uvijek problem. Prije pet godina Bozanić je raspustio cijeli Zbog prebendara na čelu s Mijom Gabrićem. U financijsko-nekretninskim kombinacijama i makinacijama zaigrali su se s 50 milijuna eura crkvenog novca. Primjedbe na Bozanićevu kontrolu financija i mimo tog slučaja mogu se također čuti izvan zidina Kaptola.
Bozanić je nadbiskupiju vodio nešto kraće od 26 godina i njegov dosje ne vrvi uspjesima. Godine 1997. kazao je da je na djelu "grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice". Svi su to doživjeli kao oštru kritiku tada novog prvog čovjeka Crkve u Hrvata na račun vladajućeg HDZ-a i Franje Tuđmana. Oštrica kritike ubrzo se pokazala prilično tupom. S Crkvom se manje-više sve moglo dogovoriti, uz određenu financijsko-materijalno-pravnu nadoknadu, posebno ako se dogovaralo s HDZ-om ili zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem. Bozanić je evoluirao od "grijeha struktura" do "strukture grijeha". Prije devet godina, u vrijeme kada su na vlasti bili Ivo Josipović i Kukuriku koalicija, kazao je da je nemoguće "riješiti se struktura grijeha koje su premrežile cjelokupni sustav nekakvim populističkim i kozmetičkim mjerama, nego sustavnom promjenom svega onoga što omogućuje korupcija, kriminal, nepotizam, mito, neplaćanje poreza, neplaćanje obveza prema radnicima i dobavljačima, reketarenje, bilo ono kroz medije ili na neki drugi način i niz drugih zala koja uništavaju budućnost naše države i našeg naroda". U to je vrijeme Crkva blisko surađivala s korupciji i kriminalu itekako sklonom HDZ-u na rušenju Josipovića i Kukuriku koalicije.
U Bozanićevo doba, što nije samo njegova, ali jest i njegova zasluga, Crkva se radikalizirala i skrenula udesno, nastao je niz crkvenih pokreta koji se protive dosegnutoj razini ljudskih prava (od pobačaja do prava nacionalnih manjina) i koji bi i nekatolicima određivali kako smiju živjeti. Ustaški revizionizam u okrilju Crkve je procvao do razine bujajućeg vrta, a Bozanić nikada nije postao pravi zagrebački nadbiskup, nikada nije iskoračio izvan zidina Kaptola.
