Procjene globalnih posljedica povratka Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih Američkih Država kreću se od teza da će njegov drugi mandat presudno preoblikovati međunarodni poredak i svijet uopće, do nešto rjeđih tvrdnji da se neće dogoditi mnogo onoga što se ne bi odvilo i da je vodstvo preuzela Kamala Harris. Ipak, Washington je sjedište vojno još uvijek gotovo neprikosnovene supersile, koja je 2023. na oružje potrošila koliko i narednih devet zemalja na rang-listi zajedno, s historijski neusporedivom mrežom saveznika i diljem globusa raspoređenih vojnih baza, otprilike četvrtinom svjetskog BDP-a i nemjerljivom "mekom" moći.
Teško da nije pretjerano važno tko stoji na vrhu te u povijesti jedinstvene sile. Naročito kada je u pitanju političar čije razumijevanje međunarodnih odnosa nemalo odudara od američke ortodoksije od 1945. naovamo. Zagovarači druge teze mogu pak navesti višestruke političke kontinuitete između prvog Trumpovog mandata i onog Joea Bidena, od politike prema Kini do sankcija protiv Irana. Također, Trumpovi pobornici i neprijatelji nerijetko su podjednako skloni dramatično preuveličavati ono što on želi i može provesti.
Istina se vjerojatno nalazi nešto – ne i drastično – bliže tvrdnjama o važnosti Trumpove uloge. U ljeto 2021. na stranicama Novosti pisali smo o najvažnijim tezama studije Njemačkog instituta za vanjsku politiku (SWP) naslovljene "State of the Union", koje vrijedi ponoviti. Sedam je dugotrajnih trendova koji oblikuju unutarnju i vanjsku politiku SAD-a. Riječ je o političkoj polarizaciji, zaoštravanju socioekonomskih nejednakosti (najbogatijih jedan posto Amerikanaca je 1980. zarađivalo 11 posto nacionalnog dohotka, a 2018. čak 18,7 posto, dok je udio najsiromašnijih 50 posto opao s više od 20 na otprilike 13 posto ukupnog nacionalnog dohotka), transformaciji medijskog sustava i fragmentaciji javnosti, rastućim troškovima klimatskih promjena, strukturnoj promjeni američke privrede uključujući deindustrijalizaciju, zaoštravanju rivalstva s Kinom, kao i sve većim izazovima američkom sustavu savezništava.
Naseljenici i ostali izraelski ekstremisti Trumpovu pobjedu slave smatrajući da je zauvijek poništila šanse nezavisne Palestine te otvorila vrata aneksiji Zapadne obale i dijelova Gaze. Ukoliko Trump isposluje nekakav grobni mir na Bliskom istoku, njegovu cijenu mogli bi ponovno platiti Palestinci
Novi-stari predsjednik SAD-a nije nikakav uzrok navedenih trendova, štoviše, on je njihov simptom. Sve da se Trump i nije uželio uloge vođe najmoćnije države svijeta, vjerojatno bi prije ili kasnije na njeno čelo došao političar sličnog profila. Trumpov dolazak nije anomalija, nego logična posljedica stanja američkog društva i toksičnog koktela politike, biznisa i medijskog spektakla. Ipak, SWP-ova studija ističe kako je neke od spomenutih trendova Trump značajno produbio: on je istovremeno i posljedica i kotač-zamašnjak koji zemlju gura dalje na već opisanom putu.
U slučaju da bude na funkciji do kraja ovog mandata, Trumpova era trajat će jednako dugo kao Rooseveltova ili Reaganova i izvjesno je da će ostaviti dubok pečat. Inače, prilikom nedavnih predsjedničkih izbora samo je četiri posto američkih birača vanjsku politiku navelo kao faktor koji je utjecao na njihovu odluku, što je suprotno opsesijama opinion-makera, ali svjedoči i o perverznosti svijeta u kojem relativno malen udio populacije ne samo natproporcionalno, nego i nezainteresirano uvelike odlučuje o budućnosti planeta.
Nastojeći identificirati Trumpove ideološke osi, ugledni ekonomist Branko Milanović izdvojio je merkantilizam, odnosno učenje da nacija mora prodavati više nego kupovati, te protivljenje novim migracijama. No Trumpovu ideologiju najviše definira kao "antiimperijalistički nacionalizam", uvjerenje kako "uloga Sjedinjenih Država nije da ispravlja svaku nepravdu na svijetu (u optimističkom ili samoopravdavajućem pogledu na ovu doktrinu), niti da trati novac na narode i povode koji nemaju ništa s njihovim interesima (u realističkom shvaćanju iste doktrine)".
Milanović smatra kako je, nasuprot idealtipskom internacionalistu Woodrowu Wilsonu – ili Clintonovoj državnoj tajnici Madeleine Albright koja je Ameriku isticala kao "nezamjenjivu naciju" – Trump bliži predsjednicima kao što je William Taft, "koji je vjerovao u ekonomsku snagu SAD-a i nije vidio potrebu da tu snagu pretvori u hegemonsku političku upravu nad svijetom", ili osnivačima SAD-a koji su se užasavali uplitanja u tuđe poslove. Milanović ne misli da će Trump odustati od hegemonije i raspustiti NATO. Ovdje citira Tukidida, koji je prije više od 2.400 godina o Ateni napisao kako je "vaše carstvo sada poput tiranije: možda je bilo pogrešno zauzeti ga; svakako je opasno napustiti ga". U skladu s merkantilističkim principima, Trump će prisiliti saveznike da više plaćaju za američku zaštitu. Ne treba zaboraviti da je Akropola izgrađena zlatom ukradenim od atenskih saveznika, zaključuje ekonomist.
Dosadašnji liberalni multilateralizam će oslabiti. Stručnjak SWP-a Marco Overhaus u nedavnom tekstu "Europa i kraj Pax Americane" ističe kako je Trump u prvom mandatu nastojao američku supremaciju osigurati ne obazirući se na internacionalne institucije, dok se ni Biden nije vraćao arhitekturi (navodnici su naši) "slobodne" trgovine. No ako Trump želi smanjiti migracije, bit će nužan nekakav oblik suradnje s latinoameričkim državama. Osim naglaska na unilateralnim potezima, vjerojatno će još dvije osobine obilježiti drugi Trumpov mandat. Prva je transakcionalizam, sklonost pragmatičnim dealovima koji omogućavaju neposredne koristi i temelje se na reciprocitetu naspram dugoročnih strateških savezništva. Druga je nepredvidivost – komentari ističu kako je teško predvidjeti Trumpove poteze, jer ih vjerojatno ni on sam još ne zna.
Donald Trump i Marco Rubio (Foto: Jonathan Drake/Reuters/PIXSELL)
Britanski povjesničar Lawrence Freedman navodi kako je u prvom mandatu Trump odobrio zračne udare protiv Asadovog režima u Siriji, oko čega je Obama oklijevao, te naredio ubojstvo iranskog generala Kasima Sulejmanija. U drugim prilikama bio je pak suzdržan: nakon što je Sjevernoj Koreji zaprijetio "vatrom i bijesom", susreo se s Kim Jong-unom u prijateljskom ozračju. Iako je Bidenu pripisana krivica za napuštanje Afganistana u ljeto 2021., sporazum s talibanima izvorno je sklopio Trump. Tu su i već bezbroj puta navedena sklonost autokratima poput Vladimira Putina i uvjerenje da je upravo on u stanju isposlovati vrhunske sporazume.
Na prvom posttrampovskom sastanku sa saveznicima Biden je poručio "America is back" – odnosno "Amerika se vratila" – što je trebalo vratiti povjerenje u pouzdanost SAD-a. Sada se vratio Trump, a hoće li njegov "America First" ("Amerika na prvom mjestu") etos definirati eru, "u velikoj mjeri ovisi o tome kako će spojiti svoju izolacionističku retoriku sa svojom instinktivnom željom da bude glavni igrač svog vremena", ističe New York Times. No Trumpovu ulogu ne treba ni prenaglašavati.
Novi je predsjednik u izbornoj kampanji mnogo puta ponavljao kako namjerava zaustaviti "beskonačne ratove", odnosno držati SAD podalje od njih. Izjavio je i kako će rat u Ukrajini završiti "u jednom danu". Međutim, izbor Marca Rubija na funkciju državnog tajnika, to jest ministra vanjskih poslova, a Mikea Waltza kao savjetnika za nacionalnu sigurnost ne sluti na dobro. Iako su se njih dvojica od intervencionističkih neokonzervativnih "jastrebova" pomaknula prema konceptu "America First", Rubio je poznat po zastupanju tvrde linije prema Kini, Venezueli i Iranu te žestoko proizraelskim stavovima.
Waltz jest zastupao brzo okončanje ratova u Ukrajini i Gazi, no s jasnim ciljem preusmjeravanja američkog fokusa na Indo-Pacifik, odnosno oslobađanja kapaciteta za "obuzdavanje" Pekinga. Nema smisla potpirivati strahove od novog svjetskog rata, jer on još uvijek nije na vidiku. Bidenova administracija dopustila je pa i potaknula ratove u Europi i na Bliskom istoku, no iako je moguće da svjedočimo globalnom američkom povlačenju, možda nije opravdano ni polaganje velikih nada u Trumpovo mirotvorstvo. Vojni proračun neprestano je rastao i tijekom njegove administracije. Kako god, nepredvidljiviji poredak ujedno znači sve nesigurniji – a svijet je i tako bitno opasnije mjesto nego što je bio tijekom prvog Trumpovog mandata. Slijedi kratak pregled očekivane politike nove američke administracije prema nekoliko važnih regija.
Ukrajina i Rusija
Američki list Wall Street Journal objavio je detalje mirovnog plana koji Trump navodno razmatra. Za razliku od Bidenove administracije koja je službeno podupirala Ukrajinu "koliko god treba" – što je u stvarnosti izgledalo nijansiranije – i tvrdila da neće pregovarati mimo Kijeva, prema navodnom planu Washington bi tolerirao rusko zadržavanje zauzetog područja (oko 18 posto ukrajinskog teritorija) i ponudio zamrzavanje ukrajinskog pristupanja NATO-u na 20 godina. Duž linije fronte uspostavila bi se demilitarizirana zona, a osiguravale bi je vojske europskih zemalja koje bi te snage i plaćale. Načelna sklonost pregovorima je prilično razumna. Mada je prijašnjih mjeseci Volodimir Zelenski tvrdio kako je spomenuta formula neprihvatljiva, primirje ni u Kijevu, barem neslužbeno, nije tabu. Koliko god bio nepravedan, razuman je i kompromis oko teritorija. Stotine tisuća ruskih vojnika nije moguće izbaciti iz Ukrajine bez dodatne ogromne cijene u životima i vrlo opasne eskalacije. No sve ostalo je ozbiljan problem.
Za razliku od Bidenove administracije koja je službeno podupirala Ukrajinu "koliko god treba", što je u stvarnosti izgledalo nijansiranije, i tvrdila da neće pregovarati mimo Kijeva, prema planu koji Trump navodno razmatra Washington bi tolerirao rusko zadržavanje zauzetog područja i ponudio zamrzavanje ukrajinskog pristupanja NATO-u na 20 godina
Ukrajina će teško pristati na primirje bez suvislih sigurnosnih garancija kao zamjene za članstvo u NATO-u, što je nakon brutalnog ruskog pohoda razumljivo. Nadalje, Putin je čestitao Trumpu na izboru, što dramatično odudara od američko-ruskih odnosa tijekom Bidena. Međutim, ne treba očekivati čuda, sigurno ne odmah. Trumpov izbor definitivno pogoršava situaciju ukrajinskog vodstva. Washington bi zaista mogao ukinuti svu pomoć i prisiliti Ukrajinu da prihvati nametnuti mir. No to nije lako, a kako ističe analitičarka Tatjana Stanovaja, spomenuti uvjeti primirja Putinu nisu prihvatljivi.
Ono što on zahtijeva – Ukrajinu garantirano i zauvijek neutralnu, a pogotovo prorusku vladu u Kijevu – teško mu itko može obećati. Rusija je u rat ušla i s ciljem da izbori postizanje nove europske sigurnosne arhitekture, nakon što njeni opravdani prigovori na jednostrano širenje NATO-a nisu uvaženi – što ne opravdava tekuću agresiju. Ideja da se vojske europskih članica NATO-a trajno stacioniraju u Ukrajini – makar došla u drugom formatu – može samo užasnuti Putina.
On zahtijeva i predaju velikih gradova Zaporižja i Hersona koje trenutno ne kontrolira. Kako ruska vojska sada napreduje, a Ukrajina polagano gubi, Moskva nema motivaciju zaustaviti rušilački pohod. No zauzimanje spomenutih gradova vrlo je teško moguće bez nove mobilizacije, koju nastoji izbjeći. Konačno, Trump vjerojatno zaista želi smirivanje rata, ali ne može dozvoliti da ispadne slab: ako bi se ispostavilo da je agresoru potpuno popustio, to ne bi duboko uznemirilo samo saveznike nego i brojne republikance u Kongresu i zauvijek bi narušilo sliku koju o sebi želi ostaviti.
U slučaju Putinove nekooperativnosti Trump je najavljivao mogućnost drastičnog pojačavanja vojne pomoći Ukrajini. Urednik platforme Riddle Anton Barbašin piše kako je moguća i situacija da umjesto smirivanja sukob eskalira.
Europska unija i NATO
Donald Trump nije prvi američki vođa koji je primijetio diskrepanciju u izdvajanjima za obranu SAD-a i europskih zemalja. Vjerojatno jest prvi koji je ulogu SAD-a definirao kao mafijaški reket: početkom ove godine izjavio je da će "ohrabriti" Rusiju da "napravi što god želi" članicama NATO-a koje ne izdvajaju dva posto BDP-a za obranu. Takve izjave sasvim sigurno urušavaju povjerenje američkih saveznika da će SAD ispoštovati obaveze koje je još 1949. preuzeo. Odnosno, predstavljaju suštinski odmak od temelja američke politike uspostavljene još od kraja Drugog svjetskog rata: u definiciji koja se pripisuje njegovom prvom glavnom sekretaru Lordu Ismayu, NATO je stvoren kako bi se "Sovjete držalo van, Amerikance unutra, a Nijemce dolje". Spomenuto je kako Sjevernoatlantski pakt neće biti preko noći raspušten. Međutim, Overhaus navodi kako će novim pristupom najviše biti opterećene "manje članice NATO-a i one koje Trumpa politički ne podržavaju". Inače, studija "State of the Union" ističe kako će nabrojani negativni trendovi ozbiljno sužavati vanjskopolitičke kapacitete bilo koje američke vlade, a ograničeni resursi sve će se više usmjeravati ka Pacifku.
Do sada pokazane sposobnosti vodećih zemalja EU-a i bloka kao cjeline ne ulijevaju pretjerano povjerenje. Osim što je u ukrajinskom ratu Amerika relativno jeftino bitno urušila rusku moć, EU je dopustila da se potpuno podredi SAD-u, dok je odricanje od ruskih energenata uzrokovalo ekonomsku krizu, prije svega u Njemačkoj. Nasuprot tome, američka industrija naoružanja uvelike profitira – samo prošle godine strane narudžbe su dosegnule 238 milijardi dolara. Aktualno stanje vodećih država ne naslućuje funkcionalnu postameričku Europu: u Njemačkoj i Francuskoj raste nestabilnost, u Italiji je na vlasti ekstremna desnica. Ukoliko bi željele same odgovarati za svoju sigurnost, članice EU-a morale bi još mnogo više povećati vojne izdatke, mada su ih već značajno povećale. U tom bi slučaju bile suočene s dva izbora: podignuti poreze i srezati socijalna davanja ili se sporazumjeti s Rusijom.
Trenutno ni jedno nije na vidiku, osim toga, dilema bi vjerojatno dodatno podijelila EU. Također, Trump će vjerojatno siliti EU da se energičnije pridruži trgovinskom ratu s Kinom – i tako pretrpi gubitke i postane još ovisnija od Washingtona – ili će joj u suprotnom on nagovijestiti trgovinski rat. Nedavno je EU proglasio "mini-Kinom", žaleći se na činjenicu da se u SAD-u prodaju milijuni europskih automobila. Ni sigurnosna ni ekonomska perspektiva EU-a nisu svijetle – ako je vjerovati izvještaju o kompetitivnosti EU-a izrađenom pod rukovodstvom Marija Draghija, ova druga je i alarmantna. U Europi će jačati i ekstremno desna internacionala, ohrabrena uspjehom ultrakonzervativaca iz Zaklade Heritage koja je podupirala Trumpa, neovisno o tome je li njegovo distanciranje od ekstremističkog Projekta 2025. trajno ili ne.
Kina je s 18 posto udjela u svjetskom BDP-u jedina zemlja koja zaista može izazvati SAD (Foto: Xiao Yijiu/Xinhua/PIXSELL)
Kina i Indo-Pacifik
Realno najvažnija regija primjer je interesne konstante u američkoj vanjskoj politici, nezavisno o pojedinoj administraciji: Pivot to Asia odnosno "okretanje Aziji" proglašeno je još tijekom Baracka Obame. Kina je s 18 posto udjela u svjetskom BDP-u jedina zemlja koja zaista može izazvati SAD. Amerika je Kinu kao stvarnog konkurenta i prepoznala, što objašnjava kontinuitete od Obame preko Trumpa i Bidena do (ponovno) Trumpa. Tri su pitanja ovdje važna. SAD se od zastupnika slobodne trgovine – naravno, na područjima na kojima je Americi odgovaralo – počeo okretati protekcionizmu kada je počeo gubiti industrijsku bitku s Kinom. Trump je Svjetsku trgovinsku organizaciju nazvao "katastrofom", tijekom prvog mandata uveo stotine antikineskih mjera od pravosuđa do ekonomije, a sada je zaprijetio uvođenjem dodatnih 60-postotnih carina.
Što se Tajvana tiče, obranu tog otoka uvjetovao je njegovim učetverostručenjem vojnih izdataka. "Mi (SAD) nismo drugačiji od osiguravateljske kuće. Tajvan nam ne daje ništa", ova nedavna rečenica možda najbolje ilustrira njegovo shvaćanje geopolitike. Tu su i američki regionalni savezi. Washington je u antikinesku osovinu počeo uvezivati relativno neutralne partnere poput Indije s bliskim saveznicima poput Australije i Japana. Aleksa Đilas nedavno je u intervjuu Večernjem listu primijetio kako NATO "govori o svojim strateškim interesima u Indo-Pacifiku kao da se radi o otocima blizu Amerike ili Evrope". Za ovo, doduše, važi isto što i za Evropu – pitanje je kako će se Trump postaviti prema spomenutim savezima kao tradicionalnim instrumentima američkog imperija. U mjeri u kojoj bude jačao pristup "America First", mogao bi ih potaknuti na osamostaljenje, što će nužno značiti i ozbiljnu militarizaciju, kakvu Tokio već provodi.
Posljedice kolosalnog zločina u Gazi (Foto: Mahmoud Issa/Imagostock&People/PIXSELL)
Bliski istok
Novi vladar Amerike je Benjaminu Netanjahuu poručio kako želi kraj vojne kampanje u Gazi. Međutim, Trumpova administracija se izvjesno neće opterećivati etničkim čišćenjem sjevera Gaze ili genocidom nad Palestincima. Novi savjetnik za nacionalnu sigurnost Waltz nedavno je u koautorstvu objavio tekst u kojem sugerira kako Izraelu treba dati slobodne ruke. Washington je tijekom prvog Trumpovog mandata priznao aneksiju Golanske visoravni, dok je prijedlog izraelsko-palestinskog mirovnog sporazuma – "Dogovor stoljeća" – za palestinsku državu predviđao nepovezane bantustane. Naseljenici i ostali izraelski ekstremisti, uključujući ministre, Trumpovu pobjedu slave smatrajući da je zauvijek poništila šanse nezavisne Palestine te otvorila vrata aneksiji Zapadne obale i dijelova Gaze. Naseljenik je i sam novi veleposlanik u SAD-u. Ukoliko Trump isposluje nekakav grobni mir na Bliskom istoku, njegovu cijenu mogli bi ponovno platiti Palestinci, što s obzirom na politiku Bidenove administracije zvuči krajnje morbidno.
Poteškoće bi mogla zadati Saudijska Arabija, koja inzistira da bez nezavisne Palestine nema normalizacije odnosa te države s Izraelom, kao krunskog dragulja Trumpovih "Abrahamskih sporazuma". Pouzdati se u saudijsku principijelnost i čovjekoljubivost nije pametna opcija. U međuvremenu Iran i njegov novi predsjednik Masud Pezeškijan gataju ima li smisla pokušati pregovarati s Trumpom oko odustajanja od nuklearnog oružja u zamjenu za ublažavanje sankcija. Iz krugova bliskih Trumpu nedavno je barem poručeno kako njega ne zanima "smjena režima" u Teheranu. No osim što je njegova prethodna administracija skovala politiku "maksimalnog pritiska" i izašla iz prethodnog nuklearnog sporazuma (JCPOA), sastav njegovog tima ne obećava mnogo po ovom pitanju. A u slučaju potpunog povlačenja iz Sirije mogli bi nastradati i tamošnji Kurdi, još jedna skupina kojoj je glavna mana to što je slaba.
Kolosalni zločin u Gazi barem bi u jednom smislu mogao označiti kraj američke hegemonije. Richard Beck u časopisu New Left Review podsjeća na tezu ekonomista i sociologa Giovannija Arrighija po kojoj je uvjet bivanja hegemonom taj da akter u pitanju, osim posjedovanja najveće količine moći, može uvjerljivo pretendirati na "intelektualno i moralno vodstvo", odnosno tvrditi da ne zastupa samo svoje, nego i interese većine. Redovno je velikim dijelom u pitanju laž, ali Arrighijev koncept podrazumijeva da u tim pretenzijama mora postojati barem element istine. Napad na Irak iz 2003. započeo je krizu američke hegemonije i pretvorio je u puku dominaciju. Podrška izraelskom ratu u Gazi dovršila je bankrot ideje o uzornom vodstvu SAD-a. "Definitivno smo izgubili bitku za globalni jug. Zaboravite priču o pravilima, zaboravite svjetski poredak. Nikada nas više neće slušati", komentirao je posljedice zapadnog licemjerja jedan diplomat.
