Izdašna količina notifikacija u to sneno nedjeljno jutro početkom veljače sugerirala je da se tijekom noći dogodilo nešto od globalnog značaja. S obzirom na stanje svijeta, ratove, genocid i nepouzdane vladare, očekivanja prije ulaska u popularnu aplikaciju bila su na zavidnoj razini suspensa, teško dohvatljivoj i probranijim majstorima filmskog zanata.
Ispostavilo se da iza jutarnjeg meteža u komunikacijskim grupama ne stoji povijesno važan politički događaj, ali razina šokantnosti je metež opravdavala: Luka Dončić je trejdan u Lakerse. Toliko taj potez nikome nije bio jasan da se vrlo brzo u raspravama pojavila teorija koja inspiraciju vuče iz spomenute pozadine koja je činila osnovni građevinski materijal suspensa: ovaj trejd zvuči kao neka naredba Donalda Trumpa.
Drugi ulazak Trumpa u Bijelu kuću vrlo je brzo uspostavio nove žanrovske i političke standarde. Svakodnevne izvršne naredbe i koketiranje s još bizarnijima toliko su iskakale iz okvira uobičajenog političkog ritma i sadržaja da su počele služiti i kao interpretacijsko utočište za teško probavljive poteze u sferi sporta. Dok su u drugim sferama služile kao interpretacijsko utočište, političkoj su pak sferi priuštile nezapamćeno sklizak interpretacijski teren. Je li on samo lud ili postoji neka razrađenija agenda iza svega?
Fotografije najmoćnijih kapitalista svijeta na inauguraciji potaknule su brojne političke i ekonomske teoretičare i povjesničare da tone literature koje su pročitali o odnosu države i kapitale, pola u šali, pola u muci Isusovoj, proglase izlišnima. Razne su interpretacije kolale društvenim mrežama i analizama, a mnogi su se i nadali da se radi naprosto o ostacima pirotehnike pripremljene za proslavu pobjede i postepenom povratku stvari u normalan ritam. Međutim, ništa od toga. Čini se da after nikad neće stati, a jedan od bistrijih mlađih političkih ekonomista na ljevici, na Muskovom megafonu X-u znan kao New Left EViews, prosto je ustvrdio sljedeće: "Teško je pisati ozbiljne komentare kao društveni znanstvenik kad su glavni akteri političko-ekonomskog života klinički ludi i na drogama."
Reakcionarnoj desnici je cilj da se oblici pravne i socijalne zaštite različitih manjina ukinu i da se vrate arhaični odnosi klasne, rasne i rodne dominacije. Samu neprirodnost današnjih regulacija i odnosa brane time da su "na vlast" došli zaobilazno, a ne na biralištima
I teško mu se dojam može osporiti. A ni čin potpisivanja intelektualne kapitulacije pred televizijskim programom iz Bijele kuće nije nikome za zamjeriti. Naprosto je lakše ostati pri dijagnozama. Srećom, postoje ljudi dovoljni pribrani, obrazovani i lucidni da nas poput Vergilija uzmu za ručicu i povedu kroz minsko polje Trumpovih eskapada i objasne kako je samo polje aranžirano i kakvi motivi stoje iza samog aranžmana. Po našem skromnom sudu, najprikladnija za ulogu Vergilija u ovom odsudnom povijesnom trenutku jest Melinda Cooper. Radi se o sociologinji iz Australije koja se intelektualno afirmirala u domeni povijesne sociologije suvremenih Sjedinjenih Američkih Država.
Ističu se, dakle, dvije studije, prva iz 2017. godine, naslovljena "Family Values: Between Neoliberalism and the New Social Conservativism" ("Obiteljske vrijednosti: Između neoliberalizma i novog društvenog konzervativizma"), i lanjska "Counterrevolution: Extravagance and Austerity in Public Finance" ("Kontrarevolucija: Rasipništvo i štednja u javnim financijama"). Glavni analitički adut Melinde Cooper i ovih sjajnih knjiga, za koje se nadamo da će uskoro doživjeti prijevode na naš jezik, fino je tkanje između ideoloških slojeva i konkretnih ekonomskih programa. Pojednostavljeno, Cooper uspijeva analizu odmaknuti od onog vječnog i zamornog pitanja: što je bilo prije, ekonomija ili ideologija?
S obzirom na te reference i reputaciju ne čudi da nas je opskrbila uvjerljivom argumentacijom i interpretacijom kad je u pitanju hektični Trumpov drugi mandat. Učinila je to na stranicama časopisa Dissent u članku naslova "Trump's Antisocial State" ("Trumpova antisocijalna država"). Premda ga u samom članku eksplicitno ne spominje, Cooper se interpretacijski oslanja na vjerojatno didaktički najučinkovitije pomagalo u povijesti sociologije – Bourdieuovu metaforu o lijevoj i desnoj ruci države. Dakle, pod "ovlasti" lijeve ruke spadaju zdravstvo, obrazovanje i općenito skrb, a desna je zadužena za fiskalnu disciplinu i cjelokupni represivni aparat.
Oslonjena na tu metaforu, Cooper nas u članku vodi kroz inačice ruku američke države, s tim da se ponajviše zadržava u ustavnopravnoj sferi. Naime, premda Trumpovi nastupi i istupi izgledaju kao da su smišljeni koju minutu prije nego što su se kamere upalile, sadržaj samih tih postupaka i njihove političke posljedice pripremani su dugi niz godina. U nastojanju da nam te pripreme približi i pojasni, Cooper značajnu pažnju posvećuje famoznom i kontroverznom dokumentu "Projekt 2025". Riječ je o dokumentu na 900 stranica kojim su brojni analitičari odbijali baratati jer nas statusom previše odvlači na teren teorija zavjere.
Međutim, kao što upozorava Cooper, radi se o devetoj inačici takvog dokumenta od 1981. godine, koje konzervativna Fondacija Heritage priprema pred predsjedničke izbore kao svojevrsne korisničke upute za upravljanje državom. Iz njega se, kao i iz brojnih aktivnosti libertarijanskih i konzervativnih pravnih krugova u posljednjih četrdesetak godina koje Cooper opisuje, s vrhuncem u posljednjih nekoliko, dao nazrijeti plan koji jamči pravnu podršku Trumpovim i Muskovim rafalima. Doprinio je tu i Trumpov prvi mandat tijekom kojeg se sastav Vrhovnog suda preokrenuo većinski na stranu konzervativaca. Osigurana je, dakle, pravna priprema za eliminaciju onoga što se u američkoj tradiciji naziva "administrativnom državom".
Sam naziv potječe s početka prošlog stoljeća i referira se na uspostavu nužne birokracije potrebne za upravljanje kompleksnim industrijskim društvom. Radi se zapravo o nizu federalnih odjela i agencija koji imaju određeni stupanj autonomije u upravljanju društvom. Administrativna država vrhunac je doživjela tijekom New Deala, prema mišljenju progresivnih snaga, a konzervativcima i libertarijancima predstavlja sve što je krivo s državom kao takvom. I tu lijevu ruku države već dugi niz desetljeća žele odsjeći. Ona spada pod onaj famozni entitet koji se na desnica naziva "dubokom državom". Trump je, dakle, uz Muskovu asistenciju krenuo u eliminaciju brojnih federalnih agencija i zaposlenika, smatrajući da je u prethodnom razdoblju osigurana pravna podloga i da naknadne sudske odluke neće moći osporiti sve ove poteze.
Sociologinja Melinda Cooper (Foto: The New Institute)
Cooper pak upozorava da se ne radi samo o završnoj fazi obračuna s lijevom rukom države koji je započeo još sedamdesetih. Smatra da se radi o odgovoru na svojevrsni napad ljevice i liberala na administrativnu državu krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Cilj tog "napada" nije bila destrukcija tog dijela državnog aparata, već njegovo prilagođavanje novim zahtjevima koji su proizlazili iz patronizirajuće i često rasističke države blagostanja u tom periodu. Tad su također sudskim putem zajamčeni socijalni servisi i statusi različitih manjina koji nisu bili podložni demokratskom opozivu.
Reakcionarnoj desnici je cilj da se ti oblici pravne i socijalne zaštite ukinu i da se vrate arhaični i prirodni odnosi klasne, rasne i rodne dominacije. Samu neprirodnost današnjih regulacija i odnosa brane time da su "na vlast" došli zaobilazno, a ne na biralištima. Time se i "woke" kultura osporava kao navodni nedemokratski poredak koji iziskuje legitimnu reakciju. Zamislite samo otprilike argumentaciju ovdašnjeg desničara koji tvrdi da trenutni nivo prava homoseksualaca nije opravdan i demokratski jer se referendumom ne bi potvrdio pa je sve išlo zaobilazno. Tu leži otprilike i korijen ove prekoatlantske argumentacije.
Ukidanje agencija i odjela, otkazi brojnim zaposlenicima, suspenzije plaćanja i izdataka te sve masovnija zatvaranja i deportacije, uključujući i one ljudi u posjedu "zelene karte", ukazuju na snažan i planiran autoritativni zaokret. Ne postoji još konsenzus oko naziva tog zaokreta, što ne čudi ako se sjetimo svih onih rasprava o fašističkoj dimenziji prvog Trumpovog mandata.
Za drugi se čini da su te dimenzije stvarnije, ali i dalje je prisutno kolebanje na ljevici s obzirom na to da samo proglašavanje nekog fenomena ili poretka fašističkim neizbježno vodi u zajednički rov s liberalima pod njihovim vodstvom. Međutim, za sada se čini da od otpora liberala nema ništa i da najmasovniji i jedini otpor dolazi s ljevice. Pogotovo su tu primjetni skupovi diljem zemlje pod parolom "Bori se protiv oligarhije" koji organiziraju Bernie Sanders i Alexandria Ocasio-Cortez. Nisu se njih dvoje baš proslavili tijekom Bidenove vladavine i mogu im se naći brojne zamjerke, pogotovo kad je riječ o genocidu u Palestini, ali trenutno su najbolje što Amerika ima.
Međutim, ni planovi Trumpa i njegovih kompanjona nisu baš najpametniji, bez obzira na dugotrajnu pravnu i ideološku pripremu. Naime, uloga države u kapitalizmu pretpostavlja perspektivu koju nijedan pojedini kapital ili frakcija kapitala ne mogu imati zbog partikularnih interesa. Država, dakle, djeluje kao "kolektivni kapitalist" koji jamči akumulaciju kapitala i reprodukciju sistema bez načelnih pristranosti. Uvijek se favorizira određena frakcija zbog međunarodne podjele rada i odnosa snaga, ali arbitrarno odlučivanje o prednostima i privilegiranje pojedinih frakcija kapitala nije baš uputno. Čini se da Trump i društvo upravo to čine.
Oni pri "čišćenju" države od navodnih parazita bez poslova u određenim sektorima – onima koji se nazivaju "socijalnim tržištima", a odvijaju se na terenu koji je nekoć pokrivala socijalna država – ostavljaju firme i kompanije poput BlackRocka. I tu se vidi da je teren bio pripreman jer se BlackRock, najveći investicijski fond na svijetu, optuživao da je predvodnik "woke" kapitalizma. Zasad nema javnih naznaka otpora, ali teško je za pretpostaviti da neće doći do unutarklasnog rata. Po svemu sudeći, ovdje se ne radi o libertarijanskom čišćenju terena za najslobodnije tržište na svijetu, već za određene kompanije koje su bliske Trumpu i njegovim ljudima.
Drugi problem predstavlja mogućnost pobune odozdo. I tu treba izdvojiti dva aspekta. Po riječima Melinde Cooper, Musk je svojim djelovanjem uspio ono što nije nijedan sindikalni organizator u recentnoj povijesti: izjednačio je ponašanjem u privatnom i javnom sektoru radnike u oba sektora. Upravo je taj radnički raskorak bio jedan od najvećih problema organiziranja radnika diljem svijeta. Drugi aspekt tiče se posljedica koje osjećaju već i sami Trumpovi glasači koji su vlastiti interes vidjeli u lojalnosti Trumpu i brojnim trumpovima kao poslodavcima koji ih kao "kreatori poslova" štite od još gore situacije i diktata takozvanih obalnih elita.
Njihov osjećaj izdaje, smatra Cooper, predstavlja priliku da se izađe iz mentalnog sklopa koji socijalne doprinose shvaća kao "zarađene", a ne kao rezultat društvene solidarnosti. S obzirom na to da nikad u povijesti, osim možda u samim počecima, kapital nije bio ovako personaliziran i da su republikanci, opsjednuti obračunom s liberalnom elitom, potpuno zanemarili opciju radničkog ili narodnog otpora, moguće je da se otvara situacija za otpor odozdo kakav se donedavno nije činio izglednim. A o tom otporu doslovno ovisi budućnost svijeta.
