Prije kojih desetak godina, tijekom jedne od brojnih ljetnih sesija na dalmatinskim štekatima na kojima se, kako ih je Saša Antić opjevao, vrte "nove teorije turizma i baluna", ne odviše ambiciozan iznajmljivač ponudio je rješenje za neke sitne nelagodnosti u branši. Iznerviran čestom dječjom galamom i trkom kroz kuću i uskraćenim popodnevnim odmorom, sugovornicima je predložio specifično profiliranje na tržištu: apartmane bi trebalo iznajmljivati samo homoseksualnim parovima. Time ne samo da bi se riješio problem popodnevne buke i mirnog rentijerskog sna – naš iznajmljivač nije u obzir uzimao posvajanje djece – već bi i bilanca tamo negdje krajem rujna izgledala prihvatljivije. Naime, naš štovatelj popodnevnog "ubijanja oka" smatrao je da bi se radilo o win-win situaciji: apartmani bi se mogli izdati i po višoj cijeni jer – "pederi imaju para". Nije se dalje ulazilo u delikatne aspekte oglašavanja takve ponude, ali većini prisutnih, sudeći barem po izostanku reakcije, teorija o pederskim natprosječnim primanjima nije zazvučala čudno.

Posrijedi je stereotip ili teorija zavjere iz predinternetskih vremena, ovisno o tome poseže li se i za famoznim "gej lobijem", koja se održala sve do danas, obogaćena ili nadograđena raznim drugim oblicima komplementarnih interpretacija društva. Prijemčivost te teorije leži u pretpostavci da se kod homoseksualnosti radi o tolikoj vrsti ekstravagancije da si ju mogu priuštiti samo bogatiji ljudi. A "dokazuje" se time da se homoseksualce vidi samo na televiziji, a navodno ne i u lokalnom dućanu. Slično, pretpostavlja se, vrijedi i za one koji brane njihova prava bez obzira na ekonomsku računicu, koja je igrala ulogu u slučaju našeg iznajmljivača. I oni imaju taj luksuz da brane raznolike manjine, uključujući i prirodu kao takvu, da se bave problemima koje navodno samo oni vide. Oni su, kako kaže suvremena terminologija – "woke".

Prema Musi al-Gharbiju, u onim periodima kad ekonomija ne može apsorbirati sve one koji misle da pripadaju ili da bi trebali pripadati društvenim elitama, simboličkim kapitalistima, dolazi do intenziviranja retorike o socijalnoj pravdi u toj društvenoj skupini ili klasi

Već samo prisustvo navodnika jasno sugerira da sa samim terminom nešto ne štima. Razlog tome njegova je prevladavajuća funkcija u političkom govoru, a radi se o diskvalifikaciji. Terminom uglavnom barata desnica i njime označuje "lijeva skretanja". Nismo slučajno odabrali difamaciju poznatu iz socijalističke tradicije: naime, sam termin "woke", kao i njegov prethodnik na istoj funkciji, politička korektnost, nastao je u lijevim krugovima. I dok je prethodnik bio šire rasprostranjen, "woke" je u najvećoj mjeri vezan za crnački pokret u SAD-u i prva upotreba seže još u kraj devetnaestog stoljeća, a od tada označava, da pojednostavimo do kraja, budnost po pitanjima socijalne nepravde. Opet, kao i s političkom korektnošću i frazom o ispravnoj liniji, "woke" je u međuvremenu u lijevim krugovima počeo kotirati i kao sredstvo prokazivanja. Meta su bili oni koji su bili previše "budni": bilo da im je "budnost" služila kao sredstvo podmazivanja autoriteta ili kao rekvizit za stjecanje prestiža unutar grupne dinamike. Desnica je iskoristila tu značenjsku nestabilnost termina i preuzela ga kao alat optužbe i diskreditacije. Ali nije se zaustavila samo na diverzantskoj parolaškoj akciji. Na desnici "woke" funkcionira i kao jedan od središnjih pojmova pri tumačenju suvremenog svijeta.

S obzirom na povijest nastanka i ambiciozno korištenje koje govori čak o pokretu ili kulturi kao prepoznatljivim i stabilnim fenomenima, najlakše bi ga bilo odbaciti kao jedan u nizu slabo ili aljkavo definiranih pojmova na desnici čiji cilj ne leži u razumijevanju svijeta, već u diskreditaciji protivnika. Pripadnost "woke" kulturi ili pokretu se definira otprilike posjedovanjem neprirodnog radara za socijalnu nepravdu koji u svakoj sitnici vidi nekakvu ugnjetavanost, prirodne procese i pojave tumači kao društveno konstruirane i tako labavi armaturu svijeta i "obične ljude" tretira krivima kao takvima jer radar ne posjeduju. Radi se, dakle, o navodnom pretjerivanju po pitanjima rodne i rasne nejednakosti, prava seksualnih manjina, klimatskih promjena i sličnim, kako bi rekli svjetski mediji koji se u našim medijima nazivaju uglednima – polarizirajućim temama. Osloniti se na procjenu desnice o pretjerivanju kad se radi o društvenoj jednakosti i ljudskim pravima nije baš najpametnija oklada. I samim tim ne bi bilo potpuno pogrešno članak završiti na ovom mjestu. Međutim, puko zaobilaženje teme i dijagnoze "wokea" kao nepostojećeg fenomena bilo bi politički pretenciozno i analitički nonšalantno. Ako je desnica "promašila ceo fudbal", ne znači da fudbal nije tu. I da nisu namirisali relevantan društveni i politički fenomen.

Kad smo već kod desnice i njenih korifeja, poput Zlatka Hasanbegovića, Nina Raspudića i Marije Selak Raspudić, rade li oni ono za što prozivaju "woke" ljevicu koja je napustila obespravljene i marginalizirane radi vlastitih interesa? Slabo

Priuštimo si proleptičku indiskreciju i odmah navedimo na što točno ciljamo: teorija o "woke" pokretu ili kulturi nije ništa drugo doli desna (polusvjesna) klasna teorija suvremenog društva, nastala u SAD-u, s uvoznom potražnjom u raznim kontekstima, uključujući i naš. Trik je zapravo prilično jednostavan: evociranje razlika u socijalnoj pozadini jamči teoriji određenu dozu uvjerljivosti, a iz te se uvjerljivosti onda stječe autoritet za procjenjivanje navodnog pretjerivanja u progresivnosti. A ako imaš taj tip autoriteta, onda si vrlo lako možeš održavati "prirodnu" hijerarhiju među rodovima, rasama, nacijama... Ne moraš posezati za izravnim šovinističkim govorom ili tezama, dovoljno je da prokažeš oponenta kao nekoga tko izmišlja, pretjeruje ili se naprosto nezgrapno nosi sa svijetom. Odakle klasna podloga koja prokazivanju priskrbljuje sloj društvene uvjerljivosti?

Upravo u navodnom pretjerivanju. Ono je zapravo šifra za komunikacijski registar i socijalne navike one društvene klase koja dominira političkim životom na liberalnoj ljevici. Desnica je, dakle, ispravno nanjušila specifičnu klasnu pozadinu suvremene lijeve retorike, samo što ju ne definira do kraja u klasnom ključu – u optjecaju su kulturne elite, jugoslavenske u našem slučaju, kako bi taj ključ nesmetano hranio uvjerljivost teorije – već u pretjerivanju u opisima i dijagnostici suvremenog svijeta kao prožetog društvenim nejednakostima. Desnica zapravo eksploatira (klasni) raskorak između lijeve retorike i svih onih marginaliziranih kojima ta retorika u poboljšanju društvenog i životnog položaja slabo pomaže.

O kakvoj se to klasi sa specifičnim komunikacijskim registrom i socijalnim navikama radi? Radi se o članovima "elite" zaposlenima na sveučilištima, u kulturnim institucijama, nevladinim organizacijama, medijima, digitalnim agencijama i na različitim drugim radnim mjestima koja se bave riječima, simbolima, podacima, slikama i idejama. Svi oni spadaju u onu kategoriju koju je poznati francuski sociolog Pierre Bourdieu označio simboličkim kapitalistima. Oni dakle barataju stanovitim razinama socijalnog i kulturnog kapitala i s obzirom na te zalihe i njihovu "profitabilnost" stječu ili gube status u područjima u kojima djeluju. U tim krugovima, ili u toj klasi, danas su lijeve ideje nadzastupljene u odnosu na ostale društvene (pod)klase. Ta nadzastupljenost nije prirodna karakteristika te klase. Prefiks nad- pokazuje se nužnim u specifičnim povijesno-ekonomskim razdobljima.

U nedavno objavljenoj studiji "We Have Never Been Woke" Muse al-Gharbija, koja poseže za pristupom sociologije elite kako bi objasnila fenomen "wokea", nužnost prefiksa nad- pojavljuje se u epizodama "prekomjerne proizvodnje elita". Dakle, u onim periodima kad ekonomija ne može apsorbirati sve one koji misle da pripadaju ili da bi trebali pripadati društvenim elitama, simboličkim kapitalistima. U tim trenucima – al-Gharbi na primjeru SAD-a navodi tri takve epizode u 20. stoljeću (tridesete, sedamdesete i početak devedesetih), uz ovu u drugom desetljeću 21. stoljeća – dolazi do intenziviranja retorike o socijalnoj pravdi u toj društvenoj skupini ili klasi. Naprosto, premalo je radnih mjesta za sve aspirante i značajan broj se identificira sa socijalno ugroženima ili marginaliziranima. Međutim, "priroda" njihova posla i borba za status sputava ih u izravnoj pomoći ugroženima i marginaliziranima jer oni žele prije svega zadržati status kulturne elite. I ne radi se pritom o licemjerju – njihova uvjerenja su uglavnom potpuno iskrena – već o dinamici sektora u kojem djeluju.

Nedavno objavljena studija Muse al-Gharbija (Foto: Princeton University Press)

Na što mislimo pod dinamikom? Na vjeru u meritokraciju i razumijevanje političkog procesa kao edukacije. Svi oni aspiranti u tom polju vjeruju da svojim vještinama i znanjima zaslužuju poslove i radna mjesta koja se nude i da se ta radna mjesta trebaju dodjeljivati prema zaslugama. Internalizacija takvog načina razmišljanja često i potiskuje obiteljsku pozadinu koja je "neutralno" meritokracijsko natjecanje omogućila i težim čini razumijevanje tržišta rada i društvenih odnosa moći van tog sektora u kojima meritokracija nije relevantan faktor. Vjeru u zaslužnost na djelu smo mogli vidjeti i kod nas dok je kratkotrajni mandat ministra kulture obnašao Zlatko Hasanbegović. Premda su reakcije onih koji su se osjetili ugroženima bile obilježene snažnom političkom retorikom, prevladavao je sentiment nezasluženosti potencijalnog oduzimanja resursa i statusa. Iz vjere u meritokraciju proizlazi i edukacijski žar u tretmanu političkih procesa.

O tome nam svjedoči nevjerojatna politička oklada na uspjeh školskih predmeta poput "građanskog odgoja" u našem kontekstu. Jednom kad ljudi nauče osnovna pravila demokracije i sve oblike društvene diskriminacije, živjet ćemo u pristojnom i uređenom svijetu. A mi smo ti učitelji koji poučavaju i procjenjuju naučeno. Upravo se u tom procjenjivanju krije spomenuta klasna dimenzija na koju desnica igra i koje može izgledati kao pretjerivanje: oni nas nadmeno poučavaju što je ispravno, a što ne, što se smije govoriti, a što ne, što su istinite činjenice, a što lažne vijesti. Bez obzira na to koliko ono što se poučava bilo društveno ili politički korisno, pojava zazora sasvim je očekivana. Kao što je i očekivano da se politički stavovi pripadnika te društvene klase tretiraju kao rekviziti socijalnog prestiža bez obzira na to koliko iskreni bili.

Razuman prigovor dosad napisanom bio bi čisto empirijski: pa nisu svi članovi te klase lijevo-liberalno orijentirani? Nisu li, kako je napisao jedan recenzent al-Gharbijeve knjige, svećenici bili prvi simbolički kapitalisti? Jesu, a i naravno da je ideološki sastav te klase raznolikiji nego što je ovdje predstavljen. Pored one spomenute nadzastupljenosti, ovakav tretman može se opravdati specifičnom popularnošću političara na desnici koji po habitusu pripadaju toj klasi. Dovoljno je ostati u našem dvorištu i pored već naznačenog Hasanbegovića spomenuti Nina Raspudića i Mariju Selak Raspudić. Njihovo pojavljivanje na političkoj sceni bilo je popraćeno oduševljenjem na desnici koje se može sažeti na sljedeći način: eto, nisu urbani intelektualci rezervirani samo za ljevicu, i mi imamo mlade i suvremene profesore s Filozofskog! A kad smo već kod desnice i njenih korifeja, rade li oni ono za što prozivaju "woke" ljevicu koja je napustila obespravljene i marginalizirane radi vlastitih interesa? Slabo.

Ostanimo na poznatom terenu. Desnica prilikom prozivanja globalnih odjeka "woke" kulture ili lokalne, samonikle inačice, u pravilu radi zanimljiv interpretacijski potez, a koji kaže da u manjinskim ili ugroženim zajednicama postoje klasne podjele, a u onoj većinskoj ne postoje. Uzmimo dva primjera. Svojedobno je Raspudić primijetio kako nema nikakve poveznice između urbanog srednjoklasnog života Milorada Pupovca i neke siromašne srpske babe iz Like ili s Banije i da se samim tim ne radi o autentičnom političkom predstavništvu srpskog naroda. Očito se propustio pitati kakve su poveznice između njegova urbanog srednjoklasnog života i siromašne hrvatske babe iz Slavonije. Predsjednik Zoran Milanović, svrstajmo ga ovom prigodom na desnicu, napao je jednom prilikom feminističke udruge i autentičnost njihova zastupanja prava žena jer su javna prozivanja za seksualna uznemiravanja i maltretiranja monopol glumica i općenito bogatijih žena. I njemu je valjda bilo previše intelektualno zahtjevno doći do zaključka da je tim ženama nešto lakše izaći u javnost nego siromašnim anonimkama iz provincije.

Radi se, dakle, o zatvorenom krugu koji desnici savršeno odgovara: svi simbolički kapitalisti ili srednjoklasni političari neautentični su predstavnici radnih i obespravljenih ljudi i zato njihovi zahtjevi nemaju političku težinu, već su čisto pretjerivanje. Mi ne činimo ništa kako bismo tim radnim ljudima pomogli da se njihovi autentični glasovi čuju i tako ostavljamo liberalnu ljevicu da se koprca u vlastitoj neautentičnosti. I u tome leži sva buka i galama oko "woke" kulture ili pokreta: klasno sljepilo ljevice hrani šovinizam desnice.