Možda se ona poznata doskočica o tragediji i farsi – u toj konkretnoj i bezbrojnim drugim varijacijama – iscrpila kad je riječ o efektnim zahvatima u suvremenu zbilju, ali jedan drugi one-liner iz socijalističke tradicije i dalje visoko kotira kao pouzdan kandidat na počecima i koncima tekstova i članaka. Riječ o bilježničkom zapisu Antonija Gramscija u fašističkom zatvoru. Gramsci inače, uz vjerojatno Rosu Luxemburg, pripada vrlo uskom krugu komunističkih ikona koje su izbjegle demonizaciju i zaslužile status u zapadnom intelektualnom hall of fameu.
Tome su pripomogli sam fašistički zatvor, činjenica da nikad nije bio na vlasti, a i napor akademske zajednice koja je njegovu teoriju hegemonije evakuirala u sferu politički bezopasne kulture. Toliko je ta njegova teorija postala izobličena da već neko vrijeme ekstremnoj desnici doslovno služi kao "kuharica" za razvijanje političko-medijskih strategija. Iza svakog uspješnog podkasta o teorijama zavjere stoji gramšijevsko zaobilaženje takozvanih legacy medija.
A spomenuti one-liner upravo te podkaste i prateću ideološku i političku proizvodnju naziva morbidnim simptomima i glasi: "Kriza se prvenstveno sastoji u tome da staro umire, a novo se ne može roditi; u tom se interregnumu pojavljuju vrlo raznovrsni morbidni simptomi." Privlačnost citata ne treba pretjerano čuditi. Dojma smo svi već neko vrijeme da se svijet nalazi na raskršću i da su ishodi sasvim neizvjesni.
Europski politički prostor već neko vrijeme neobično nalikuje na neprestanu meteorološku prognozu. A prognoza kaže da postoji opasnost od vremenskih nepogoda koje su poprilično izvjesne, samo se još ne zna kad će točno nastupiti i kolikim intenzitetom. Ta vremenska nepogoda je ekstremna desnica
Morbidni simptomi su tu da nam ukažu na ozbiljnost situacije i prijetnju ultimativnog zla: fašizma. S obzirom na to da Gramscijev citat dolazi iz 1930. uobičajeno se misli da je i ciljao na pojavu fašizma – tada još samo morbidnog simptoma – i nesposobnost lijevih snaga da mu se suprotstave.
Postoje i relevantnija, filološko-kontekstualna tumačenja Gramscijevih "Bilježnica" koja ukazuju na to da se citat odnosi na promjene kursa unutar talijanske Komunističke partije u to vrijeme, ali ispravnost tumačenja nam trenutno ne igra značajnu ulogu za naše političke uloge. Ono što je u njemu privlačno nije samo opis trenutnog stanja na terenu, već i (nesvjesna) samoidentifikacija snaga lijevog centra i ljevice. Jer se one mahom ponašaju tako da budućnost promatraju, a ne kreiraju.
Ograničimo se na europski kontekst i zanemarimo načas retoričku i izvršnu kanonadu iz Washingtona i neizvjesnost na istoku kontinenta. Naime, europski politički prostor posljednjih godina, gotovo i cijelo desetljeće, neobično nalikuje na neprestanu meteorološku prognozu. A prognoza kaže da postoji opasnost od vremenskih nepogoda koje su poprilično izvjesne, samo se još ne zna kad će točno nastupiti i kolikim intenzitetom. Upitna je također i njihova geografska raspoređenost.
Vremenska nepogoda je ekstremna desnica koja postupno i sigurno raste i samo je pitanje vremena kad će politički zagospodariti kontinentom. Čim se nešto u svijetu politike – pogotovo kad su povijesni trendovi u pitanju – tretira kao neminovno, nalazimo se u prilično čudnim vremenima. Valjda postoje i druge političke opcije koje mogu odgovoriti na izazov i ponuditi nešto čime će osporiti tu neminovnost? Pogotovo jer živimo u pravnom i političkom okviru koji dopušta svim tim opcijama slobodno djelovanje.
Međutim, one se mahom ponašaju kao da se ta neminovnost može zaustaviti samo paralizom vlastitog djelovanja. I ta paraliza poprima uglavnom dva oblika. Prvi se tiče preuzimanja dijela tema i stavova ekstremne desnice jer očito to narod sam zastupa – kao da se politički stavovi nalaze u narodu, a ne oblikuju političkim djelovanjem.
Drugi prepoznajemo u obliku moralnog vapaja koji poručuje nekom metafizičkom adresatu: oni su fašisti! Kao da će sama etiketa zaustaviti popularnost nekih politika, a ne promjena političko-ekonomskih okolnosti koje ih čine atraktivnima. A oba nam oblika poručuju samo jedno: ekstremna desnica je preuzela monopol na budućnost. Na ono Gramscijevo "novo" koje se još nije rodilo.
Ne radi se o tome da stranke lijevog centra ili ljevice budućnost zapostavljaju. Nego o tome da joj prilaze suviše tehnokratski, kao nečemu što možemo izračunati, predvidjeti i usmjeriti. Znamo točno kolika bi trebala biti stopa inflacije, a kolika kamatna. Znamo i precizne i izračunate etape procesa dekarbonizacije, kao što znamo koliki su nam postoci odvajanja otpada potrebni za prvi korak prema održivoj budućnosti.
Međutim, kao što tvrdi Jonathan White, profesor na Londonskoj školi ekonomije i autor lani objavljene zapažene knjige "In the Long Run: The Future as a Political Idea" ("Na duže staze: Budućnost kao politička ideja"), takav pristup budućnosti teško može politički konkurirati pristupu koji nudi ekstremna desnica. Iako se radi o pristupu koji se oslanja na zasnovanim izračunima i u sebi sadrži racionalne postavke, on ljudima ne pruža, poručuje White, mogućnost sudjelovanja u kolektivnom poduhvatu i zauzimanju za zajedničku stvar.
Politika koja se zasniva na ostvarivanju zacrtanih ciljeva i proračunatom otklanjanju prijetnje naprosto ne treba ljude, već stručnjake koji su obrazovani za takve projekcije i izračune. A ljudi sve manje povjerenja u te stručnjake imaju i ne rade razliku između onih koji im nude neuvjerljive ekonomske recepte i onih koji ukazuju na opasnosti globalnog zatopljenja.
I jedni i drugi žive u odvojenim svjetovima i bave se nekim svojim izračunima koji njihove brige i strahove ne uzimaju u obzir. Desnica u odnosu na takve "hladne" recepte nudi dijeljenje iskustva u kreiranju same budućnosti. Ti oblici dijeljenja iskustva su uglavnom retoričke naravi i često se svode na iživljavanje nad slabijima, nacionalnu homogenizaciju ili licencu za demoliranje društvenih kodova.
Premda je riječ o neprihvatljivim i ogavnim receptima za političku participaciju, politička pobjeda se neće ostvariti samim etiketiranjem tih recepata alarmirajućom retorikom. Potrebno je pronaći društvene i ekonomske razloge potrebe za drukčijom vizijom budućnosti te omogućiti ljudima racionalniju viziju budućnosti, ali s mogućnošću da u realizaciji te vizije sudjeluju.
Meteorološka neminovnost koju danas živimo pod šifrom politike teško će se zaustaviti bez radikalnih ideja. Politička inercija u obliku "narodnih fronti" s ekstremnim centrom kako bi se zaustavio prodor ekstremne desnice i stvorili sanitarni kordoni po svemu sudeći neće donijeti rezultat, a i ljevici ostavlja u amanet etiketu jednog od lica establišmenta.
Naprosto se mora izgraditi nova, atraktivna i radikalna vizija budućnosti koja se neće zamarati kriterijima pristojnosti i bontona koje nameće politički centar. Pod time ne mislimo na zaštitu manjina i društvenu ravnopravnost, već na neupitnost osnovnih ekonomskih postavki. Ideje koje mogu šokirati svijet su jedine koje ga mogu i oblikovati.
Ako danas najbogatiji i najmoćniji čovjek na svijetu, Elon Musk, može mirne duše izreći takvu ludost da je socijalno osiguranje najveća Ponzijeva shema u povijesti, onda valjda i netko na ljevici može izreći da je nužna eksproprijacija najbogatijih ljudi na svijetu kako bi oni koji žive od plaće do plaće mogli zamisliti određeni stupanj sigurnosti u neizvjesnoj budućnosti. Tko zna, možda je to i neizvedivo, ali sigurno je politički racionalnije od kontinuiranog gledanja vremenske prognoze.
