Godina koju smo netom ispratili najavljivana je u globalnoj političkoj štampi kao "godina demokracije". Naime, izbori su se održavali u povećem broju država, a za numeričku legitimaciju etikete nije odmoglo ni to što je među njima bila i Indija. Brojevi nisu bili jedini razlog posvećivanja pažnje "mjerenju globalne političke temperature", kako glasi jedna od efektnijih fraza koje su kolale u člancima na temu. Ima već tome neko vrijeme da se u sažimanju političke epizode ili epohe u kojoj živimo, ovisno o periodizacijskim ambicijama, često poseže za sintagmom – kriza demokracije. I ova "godina demokracije" dobila je u zadatak, s obzirom na relevantan uzorak na raspolaganju, da nam potvrdi je li to često posezanje bilo ispravno i opravdano ili ne. I? A ovisi što smatrate pod "krizom demokracije".
Učestala uporaba sama po sebi jamči značenjsku poroznost. Ako uzmemo u obzir i povijesne, političke, ekonomske i kulturne specifičnosti pojedinih zemalja, onda smo na prilično skliskom terenu. No, postoji jedna dimenzija "krize demokracije" koja je otporna na navedene izazove. Prisutna je, barem u natruhama, u svim uporabnim varijacijama sintagme. A istovremeno joj je status najupitniji. Nije, naime, baš jasno zašto bi rezultat izbornih procesa (hint: pobjeđuju "populisti") širom svijeta predstavljao krizu demokracije. Ne radi se, dakle, ni o proceduralnim manjkavostima, ni o niskoj izlaznosti, ni o glasanju za opcije koje bi samo glasanje eliminirale kao političku opciju. Radi se prosto o nezadovoljstvu rezultatima izbora među onima koji su plaćeni da izbore analiziraju i komentiraju.
U povijesnim periodima višeg ekonomskog rasta, kao u onom od 1945. do sredine 1970-ih, birači su bili skloni politiku tretirati kao igru pozitivnog zbroja. Posljednjih su pak desetljeća u kontekstu slabog ekonomskog rasta birači skloni politici kao igri nulte sume
Među takve spada i John Burn-Murdoch iz Financial Timesa koji se u svojim, uglavnom interesantnim tekstovima, bavi analizama podataka koji se tiču političkih i ideoloških stavova različitih društvenih skupina. U rezimeu "godine demokracije" Burn-Murdoch se pozabavio nekovrsnim zajedničkim nazivnicama svih tih prošlogodišnjih izbora diljem svijeta. Vratit ćemo se tim nazivnicima, ali istaknimo odmah citat kojim se i on svrstava među one koji "krizu demokracije" definiraju poprilično neobično. Kako bi rekli naši opušteniji pjevači prije refrena, pa kaže: "Godina demokracije je na određeni način proizvela krik koji nam poručuje da demokracija više ne funkcionira, pogotovo među mlađim glasačima i onima koji su prvi put izašli na izbore. Oni su uputili jedan od najsnažnijih prijekora establišmentu."
Dakle, demokracija ne funkcionira i prolazi kroz krizu jer su oni koji čine samu riječ, demos, odlučili da žele promijeniti vlast. S obzirom na to da se u ovom slučaju definicija demokracije poklapa s "krizom demokracije", valja se zapitati što to onda čini demokraciju koja nije u krizi. Odgovor nije naročito enigmatičan: demokracija nije u krizi ako demos izabere onoga koga bi morao izabrati. A to je establišment koji se već dokazao u upravljanju i koji jedini to i zna činiti. Odgovor zvuči kao nekakav Žižekov vic, ali je, nažalost, neizostavan aspekt razumijevanja demokracije i njene krize u suvremenim raspravama. Demokracija se poistovjećuje s redovitim izmjenama desnog i lijevog centra na vlasti do kojih dolazi kad birači odluče "kazniti" one koji su malo zakazali. Ili se, ali to baš u onim pravim i razvijenim demokracijama, birači odluče na promjenu, eto, čisto zbog zdravlja demokracije. Sve što odstupa od tog redovitog ritma predstavlja "krizu demokracije". Narod može odlučivati, ali samo ako donese ispravnu odluku.
Kako je došlo do ovako posloženih parametara i reduciranja demokracije u ime demokracije? Valjalo bi nam se vratiti malo u povijest. Demokratski izbori relativno su nedavan fenomen. Ozbiljnije proširenje prava glasa bilježimo tek u prvoj polovici 20. stoljeća, a stabilizaciju općeg prava glasa kao međunarodnog standarda nakon Drugog svjetskog rata. Povijest demokracije previše je kompleksna da bismo je ovdje mogli izložiti, a da o razlikama u legitimnim interpretacijama ne govorimo. Ono što valja istaknuti jest da između kapitalizma i liberalne demokracije oduvijek postoje tenzije. Bez obzira na danas uvriježen stav da se radi o paralelnom i međuuvjetovanom nastanku. Upravo to "kašnjenje" s općim pravom glasa sugerira da nije baš sve išlo po loju. Ondašnji establišment, uključujući i kanonizirane liberalne mislioce, nije bio baš sklon tome da masama pruži povjerenje u obliku glasačkih listića.
John Burn-Murdoch (Foto: X)
Pored ostalih faktora, matematika je bila ključna: ako budu mogli glasati, na izborima će preuzeti vlast, naprosto ih je više. Njihove će političke slobode prevladati u odnosu na naše ekonomske slobode. Ta je strepnja bila proporcionalna uvjerenju socijalističkih političara i teoretičara koji su naivno smatrali da izbori jamče prijelaz u socijalizam. Pokazalo se da matematika nije dovoljna. Nikad se nije dogodilo da stranka s jasnim socijalističkim i antikapitalističkim programom na općim izborima u razvijenim zemljama preuzme vlast. Mnogi će i pojavu povijesnog fašizma tretirati kao simptom neriješene tenzije između kapitalizma i demokracije. Ili barem naglasiti da se nije baš slučajno pojavio u trenucima kad je vrijednost revolucionarnih dionica bila na povijesnom vrhuncu.
I onda je došlo do smirivanja tenzija. Bio je "nužan" još jedan svjetski rat, ali tko te pita. Period od 1945. do otprilike sredine sedamdesetih godina u zemljama se razvijenog kapitalizma smatra zlatnim godinama. I ne samo da se smatra zlatnim godinama, već nam i kroji sliku savršene demokracije kojom se vode oni koji danas dijagnosticiraju njenu krizu. Preduvjet smirivanju bile su visoke stope ekonomskog rasta koje su bile dovoljne da se priušti značajna razina redistribucije bogatstva. U tom je razdoblju radnička klasa bila organizirana i politički predstavljena, a samo postojanje socijalističke alternative – kakva god ona bila – nije dopuštalo nonšalantniji pristup zahtjevima birača. Taj je period završen ekonomskom krizom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali je svima u glavama ostao kao demokratski ideal ostvariv bez obzira na kontekst. A kontekst se mijenja, ali tenzije ostaju.
Spomenuli smo već da Burn-Murdoch u članku barata različitim podacima koji "vežu" različite izborne ishode u 2024. godini. Pa tako možemo saznati da je ovo prvi put da se dogodilo da su svi nositelji vlasti koji su izašli na izbore u razvijenim zemljama dobili manje glasova nego na prošlim izborima na kojima su vlast osvojili. Taj podatak isto spada u dokaze "krize demokracije". Uočljivo je i da su mlađi muškarci skloniji (krajnje) desnim strankama u odnosu na žene njihovih godina. Postoji još nekoliko interesantnih tablica i grafova, ali pažnju nam je ponajviše privukao graf o korelaciji između ekonomskog rasta i sklonosti smatranju politike kao igre pozitivnog zbroja. Dakle, u povijesnim periodima višeg ekonomskog rasta, kao u naznačenim zlatnim godinama, birači su bili skloni politiku tretirati kao igru pozitivnog zbroja. Posljednjih su pak desetljeća u kontekstu slabog ekonomskog rasta birači skloni politici kao igri nulte sume. Burn-Murdoch se u izradi tog grafa naslanja na utjecajni članak znanstvenika s Harvarda na temu i uzima prvi put kontekst u interpretaciji biračkih trendova. Daje ustupak ekonomskoj realnosti i tumači izostanak rasta kao povod za "iracionalno" i navodno antisistemsko glasanje.
Međutim, osnovna razlika između spomenuta dva tretmana u prostoru je koji za politiku ostaje. Oni koji ju smatraju igrom pozitivnog zbroja zapravo su stava da postoje alternativne političke i ekonomske vizije i da ima dovoljno prostora za njihovo konkuriranje. Oni pak skloni igri nulte sume politici pristupaju kao limitiranom prostoru borbe za oskudne resurse. U tom ograničenom prostoru takozvane stranke establišmenta – nastale i profilirane u zlatnom periodu – više ne ulijevaju povjerenje kao pravedni distributeri tih resursa. A nema ni prostora za one koji nude konkurentske vizije politike ili ekonomije. Priliku dobivaju oni koji brane pristup resursima, stvarnim i imaginarnim, migrantima i "parazitima" poput takozvanih kulturnih elita, kao u slučaju brojnih europskih desnih projekata, ili oni, poput recimo Javiera Mileija, koji koncept bilo kakve (re)distribucije odbacuju i "čiste" teren za navodno poštenu igru na tržištu u kojoj svatko ima šansu, a nitko nije pod državnim patronatom, bilo materijalnim bilo ideološkim.
Za razliku od Burn-Murdocha i globalne liberalne analitike koja u raskoraku između demokratskih ideala i rezultata izbora vidi krizu, ove političke opcije parazitiraju na raskoraku između obećanja demokracije i njezine realizacije. Ne živimo u krizi demokracije. Živimo samo još jednu epizodu neusklađenosti političkih i ekonomskih sloboda. Još jednu epizodu u kojoj demokratski okvir na raspolaganju ne može "pokriti" sve što se događa u ekonomskoj realnosti. Simptomi bujaju, a alternativni okvir nemamo. I možete se slobodno kladiti da ga nećemo u bližoj budućnosti ni imati. A dalja budućnost je upitna sama po sebi.
