Javna priznanja propusta ili previda nisu baš česta pojava u nastupima i napisima medijskih figura koje nose etiketu eksperata ili specijaliziranih komentatora. Razlog je toliko prost da i ne iziskuje objašnjenje: reputacija je ono od čega žive i propusti samom obznanom odljepljuju navedene etikete. Postoji, doduše, opcija priznanja koja može rezultirati moralnim premazom stručnog autoriteta. Nužan preduvjet takvog scenarija jest prevencija: priznavanje propusta ili pogreške prije nego što ih drugi uoče. A prisutne su i različite metode relativizacije koje mogu varirati od minimiziranja propusta na nivo lapsusa preko pripisivanja političkih motiva konkurenciji do prepuštanja inerciji koja će odraditi svoje s obzirom na to da novinski ciklusi često traju kraće od radnih smjena onih koji ih proizvode. I mogu te intrige biti manje ili više zanimljive, ali rijetko u sebi nose značajnije političke implikacije.
Rijetko se stručni komentatori ili kolumnisti osvrnu na društvenu i intelektualnu podjelu rada koja ih je i dovela u poziciju da im propusti ili previdi mogu imati javni utjecaj. Rijetko se zapitaju: ako ja, koji sam plaćen da mislim o društvu i životu, mogu napraviti pogrešku u razumijevanju tog društva, s kakvim se tek izazovima suočavaju ljudi koji na raspolaganju za tu luksuznu rabotu imaju eventualno pokoji sat slobodnog vremena dnevno ili tjedno, i to uglavnom iz "druge ruke" koja je često i moja, ovisno o poziciji? Govori li nam manjak svijesti o toj podjeli rada išta o suvremenim političkim fenomenima poput populizma i teorija zavjere? Ne doprinosi li izostanak samokritike (samoproglašene) struke političkoj atraktivnosti antiekspertnih stavova koji se često "prodaju" pod demokratske? I što nam način saznavanja društveno-političkih procesa govori o tome koliko o tim procesima znamo? I koliko ti načini utječu na donošenje političkih izbora i odluka?
Kako da uopće očekujemo od famoznog "običnog čovjeka" racionalno sudjelovanje u političkom životu kad ni oni najupućeniji, poput ekonomskog povjesničara Adama Toozea, nisu sigurni da znaju o čemu se radi?
Gotovo pa sudbonosni status niza navedenih sugerira nam političku važnost nedavne intervencije Adama Toozea. Taj povjesničar sa Sveučilišta Columbia u New Yorku posljednjih pet-šest godina figurira kao svojevrsni orijentir i pouzdani svjedok političko-ekonomskog vremena u anglofonoj, dakle globalnoj, intelektualnoj javnosti. Radi se, prije svega, o ekonomskom povjesničaru koji je i otprije bio priznat u užim krugovima, ali ga je kombinacija impozantnih studija o posljednjoj Velikoj krizi i ekonomiji lokdauna i kapaciteta obrade ekonomskih i društvenih podataka u "realnom vremenu" na Twitteru, Substacku i podkastu, ali i u medijima poput Guardiana i Financial Timesa, profilirala u neku vrstu intelektualne zvijezde. Postao je i sam društveni, gotovo pa i pop-kulturni fenomen o kojem se pišu članci, a čak su i njegovi sljedbenici prozvani "Tooze Bro's". Odakle taj status i privlačnost? Postoji danas niz stručnjaka iz ekonomskog ili sociološkog područja koji svakodnevno komentiraju aktualnosti pa nisu ni blizu takvog renomea.
Ne radi se valjda o tome da je Tooze samo pametniji od njih ili algoritmima atraktivniji? Pored same opsesivne spremnosti i "manufakturnih" kapaciteta da u kratkom vremenu obradi aktualne podatke iz prilično različitih područja i razumljivo ih prezentira, razlog je, kako to i često biva, politički. Naime, Toozea se prilikom ovakvih predstavljanja karakterizira kao povjesničara ili teoretičara lijevo-liberalne orijentacije. U praksi to znači da ga čitaju svi od centra nalijevo, a i u krugovima desnog centra ima barem solidnu reputaciju. Što on nudi svoj toj intelektualnoj publici na pozamašnom dijelu političkog spektra? Centru i liberalima nudi svježinu "aktivizma" i otvorenosti političkih stavova koja se često u tim krugovima maskira ekspertizom, a ljevici nudi upravo ekspertizu, a samim tim i relevantniji status, koja nerijetko potvrđuje njene stavove iako od samih stavova ne kreće. Nakon što smo predstavili njegovu važnost na intelektualno-političkoj sceni, pojasnimo važnost intervencije koja nas je i motivirala na, podešeno televizijskom rječniku, skicu za portret.
Dakle, Tooze je u nedavnoj objavi na Substacku priznao da je cijelo vrijeme bio u krivu kad je u pitanju recentna inflacija. Ili preciznije, da ga je u tim razmišljanjima pratila kognitivna disonanca. Ukratko, da ne ulazimo u sve detalje, Tooze se priklanjao onoj struji koja je inflaciju tumačila kao tranzitornu ili prolaznu: kao učinak specifičnih sektorskih šokova za vrijeme lokdauna i posljedičnih državnih intervencija. Službene brojke išle su mu u prilog, ali pratio ga je nelagodan osjećaj u kombinaciji s političkom enigmom koja je obilježila proteklu godinu u Sjedinjenim Američkim Državama. Svi relevantni podaci govore o prilično solidnom oporavku i stanju američke ekonomije, a samo jedan indikator se ne uklapa: generalni osjećaj ljudi. I taj se indikator najbolje vidi u anketnoj podršci demokratima – trebala bi navodno biti rekordna, a nije.
Jedina politička opcija koja nešto kreira je ekstremna desnica. Kreacija je ovdje prejaka riječ, ali dovoljno govori o konkurenciji: radi se samo o napuštanju zamišljenog konsenzusa i nepriklanjanju političkom bontonu koji u kombinaciji tvore učinak kreacije i subverzivnosti
I Tooze je sam imao razumijevanja za taj "osjećaj", kao što piše, i on kupuje u dućanima i vidi cijene. Ali makroekonomski pokazatelji koje opsesivno prati naprosto pokazuju drugu sliku. Mučila su ga pitanja: jesu li ti pokazatelji dobro konstruirani i zahvaćaju li prikladno ekonomsku stvarnost? Je li nepovjerenje u njih naprosto populistički instinkt? Odabrao je ne prepustiti se instinktu jer ipak živi od toga da mu se ne prepušta i da stručno radi na obradi podataka. I onda mu se tijekom vožnje taksijem u New Yorku dogodila scena pada s konja na putu za Damask. Nije posrijedi bilo tako dramatično preobraćenje kao u slučaju svetog Pavla, ali je konačno shvatio da nisu krivi ni podaci, a ni nepouzdani populistički instinkt. Posrijedi je bila relativno jednostavna zabluda: pri računanju temeljne inflacije na osnovu koje se određuju monetarne politike u računicu ne ulaze cijene energije i hrane. I razlog je razuman: zbog niza faktora radi se o iznimno volatilnim cijenama i njihovo prisustvo bi izračun temeljne inflacije učinilo nepouzdanijim.
Međutim, metodološka ispravnost prouzročila je političku nepouzdanost. Struka govori jedno, a novčanici građana drugo. Ako se u obzir uzmu samo cijene hrane i energije, inflatorni šok usporediv je s onim iz sedamdesetih. Kao neku vrstu rješenja problema Tooze navodi jasniju komunikaciju institucija, pogotovo onu centralnih banaka. I nije važna tu Toozeova zabluda, već njegov politički zaključak koji smo već sugerirali u onom uvodnom nizu pitanja. Kako da uopće očekujemo od famoznog "običnog čovjeka" racionalno sudjelovanje u političkom životu kad u situacijama poput ove i oni najupućeniji nisu sigurni da znaju o čemu se radi? Ako nam je znanje o društveno-političkim fenomenima teško dostupno zahvaljujući institucionalnim preprekama i odnosima moći, kako da uopće sudjelujemo u političkom životu? I koliko su naši stavovi autentični, kako se mjere i tko ih zapravo kreira? Možemo li "objektivno" znati kako demos u demokraciji diše?
Taj su ambiciozni zadatak preuzele anketne agencije još tamo tridesetih godina prošlog stoljeća, kad su George Gallup i Elmo Roper uspješno predvidjeli pobjedu Franklina D. Roosevelta zahvaljujući tada inovativnoj metodi istraživanja prema uzorku. Drugim riječima, ispitali su javno mnijenje na uzorku za koji se smatralo da predstavlja sve demografske skupine razvrstane po godinama, rasi, rodu i ostalim faktorima. Međutim, obećanje anketne industrije nije se zasnivalo samo na prognozama rezultata pobjednika izbora. Ankete su trebale pridonijeti i demokraciji kao takvoj. Političari, dakle, više ne bi bili ovisni samo o izbornim rezultatima, već bi i anketni rezultati mogli vršiti pritisak na njih. Konstantno ispitivanje javnog mnijenja služilo bi kao demokratski orijentir: stalno bi nam na raspolaganju bile pouzdane informacije o javnom mnijenju na osnovu kojih bi se mogla i trebala provoditi politika bez obzira na to tko u tom trenutku obnašao vlast. Radi se zapravo o neprestanom referendumu i skeniranju društvenih sklonosti. Više nam naprosto nisu potrebni političari, već društveni radiolozi koji će očitati rendgen društva – anketu – i rezultate pretvoriti u političke odluke i projekte. Od samih početaka bilo je onih koji su upozoravali na suprotan učinak anketnog ispitivanja javnog mnijenja: podrivanje demokratskih procesa.
Adam Tooze (Foto: YouTube/Screenshot)
Da ne bude zabune, ne radi se o tome da su ankete nekorisne i opasne po sebi. Itekako su korisne i potrebne. Problematičan je status koji im se pridaje. A nama su one danas tako samorazumljive da i politički mislimo zapravo "anketno" kao da se ne radi o specifičnoj proizvodnji znanja. Bez obzira na to što su pobjeda Trumpa i Brexit narušili reputaciju agencija, ankete nam i dalje služe kao najpouzdaniji pristup političkoj istini društva. A pritom pate od cijelog niza problema koji, da ponovimo, nisu problemi po sebi, već je problem tretman anketa kao alata pri dostizanju političke objektivnosti. Više naprosto ne možemo zamisliti politiku bez anketa, a to ima posljedice po kreiranje politika.
U nedavnom članku u The New York Reviewu naslova "The Problem With Polls" ("Problem s anketama"), koji se bavio političkom poviješću anketa, Samuel Earle nabrojao je niz problema koji bi ih trebali lišiti statusa koji uživaju. Prvi problem je taj da ne postoji javno mnijenje kao takvo, kao nešto što postoji u svijetu van anketa, njega upravo ankete proizvode. Mjerenje javnog mnijenja proizvodi javno mnijenje. Radi se o neuhvatljivom konceptu koji se opire jasnoj definiciji i nema koherentno značenje. Nadalje, anketna pitanja često infantiliziraju politiku svodeći kompleksna pitanja na odgovore da ili ne. Naravno, postoje i kompleksnije ankete koje gradiraju stupnjeve priklanjanja određenoj opciji i bilježe načine stjecanja tog stava, ali tu se ne radi o onim anketama koje nam definiraju politički život.
Prisutni su i drugi problemi kao što su predrasude pri uzorkovanju – davanje prednosti obrazovanijima danas se tumači kao glavna greška pri promašaju u predviđanju rezultata američkih izbora 2016. godine – a i utjecaj samih pitanja i rezultata anketa na stavove ispitanika. Pitanja mogu biti sugestivna, a rezultati mogu u kombinaciji s drugim razlozima pridonijeti promjeni stava: netko se može prikloniti većinskom stavu, a netko poduprijeti autsajdera ili preuzeti mišljenje o nekoj temi koje nije većinsko. Također, agencije mahom angažiraju mediji koje poslovni modeli zasnovani na klikabilnosti tjeraju na što "atraktivnije" teme i tome se i agencije prilagođavaju s obzirom na to da i one svoj kruh zarađuju na tržištu, ne plaća ih nevidljiva ruka društvene istine. Ako se agencije ne prilagode, tu su uvijek ankete na dnu članka.
Ankete o društvenim stavovima i političkim preferencijama nužna su i vrijedna stvar, ali njihov doprinos demokraciji i političkim procesima nije samorazumljiv. Problem je upravo u tome što su ankete i njihovi rezultati postali samorazumljiva politička optika. I taj je problem najvidljiviji u suvremenoj političkoj kreaciji koja gotovo da više ne postoji jer se većina političkih stranaka prilagođava rezultatima anketa kao objektivnom dokumentu o javnom mnijenju, a ne kreira politike sukladno interesima vlastite baze jer ta baza rijetko postoji i mijenja se sukladno anketnim rezultatima. Jedina politička opcija koja nešto kreira je ekstremna desnica.
Kreacija je ovdje prejaka riječ, ali dovoljno govori o konkurenciji: radi se samo o napuštanju zamišljenog konsenzusa i nepriklanjanju političkom bontonu koji u kombinaciji tvore učinak kreacije i subverzivnosti. Rast desnice dodatno je pridonio strahu od političke kreacije. Stranke centra se uglavnom približavaju njihovim stavovima jer ankete svjedoče rastu popularnosti kao da se stavovi ne kreiraju na ovaj ili onaj način, već ljudima naprosto izlaze iz glava sami po sebi, a ljevica ulazi u prešutnu koaliciju s centrom kako bi stvorili zajednički blok prema desnici kojoj samim tim raste popularnost. Ne radi se o tome da su anketna industrija i ankete krive za uspon ekstremne desnice.
Radi se samo o tome da prilagođavanje rezultatima anketa kao presudni alat političkog djelovanje koči kreaciju koja jedina može taj uspon zaustaviti. Kreacija pretpostavlja da moramo znati kako su ljudi došli do određenog stava i da je kontradiktorna svijest sasvim normalna pojava, za razliku od precizno izračunatog javnog mnijenja. Ako znamo kako se do određenih stavova dolazi i pod kojim uvjetima, otvara se mogućnost i da se političkom kreacijom i novim idejama ti stavovi mijenjaju. Suvremena proizvodnja znanja o svijetu ne jamči ni Adamu Toozeu jasan stav o kompleksnim pitanjima koja mu spadaju pod neposrednu ingerenciju, a kamoli onima koji si ta pitanja ne stižu ni postaviti jer ih moraju rješavati u vlastitom novčaniku. A onda nam se njihovi stavovi prezentiraju kao snapshot društveno-političke istine kojima se, uz povremene sanitarne kordone, trebamo prilagoditi.
