Minulih dana svjedočili smo fizičkim napadima na hrvatske građane srpske nacionalnosti očito proizašlim iz etničke netrpeljivosti. I dok premijer Andrej Plenković konstatira da klima u društvu nije takva da bismo mogli ocijeniti da je orijentirana protiv manjina, dotle istupi Ruže Tomašić ili predsjedničkog kandidata Miroslava Škore imaju za cilj podizanje tenzija prema srpskoj zajednici. S obzirom na to da na portalu Autograf pišete o društvenim fenomenima, kako ocjenjujete, reći ćemo ipak, najnoviju antimanjinsku i opću političku klimu u Hrvatskoj?
Nasuprot mišljenjima koja, svjesno ili ne, minimiziraju napade na hrvatske Srbe ili ih pak proglašavaju ‘individualnim incidentima’, ja mislim da su navedeni incidenti rezultat političke klime koja se sustavno godinama potiče ili koju vlast tolerira. Korijeni te netrpeljivosti i agresivnosti leže u temeljima ovdašnje politike u vrijeme kada je hrvatska vlast, nakon demokratskih izbora 1990. u odgovoru na Miloševićevu politiku stvaranja Velike Srbije i pobunu Srba u Hrvatskoj, krenula putem demonizacije i progona Srba: njihovim izbacivanjem s posla, istjerivanjem iz stanova, šikaniranjem pa i ubojstvima, dok je propagandna mašinerija režima sijala strah čak i od onih Srba koji su ostali lojalni Hrvatskoj kao svojoj domovini. Činjenica da su već tada provedene nedvosmislena rehabilitacija ustaške ideologije i revizija povijesti u funkciji Domovinskog rata ima za posljedicu to da hrvatsko društvo gotovo trideset godina poslije regredira, umjesto da se ulaskom u Europsku uniju normaliziralo, prije svega prihvaćanjem antifašističkih, antirasističkih i antinacionalističkih vrijednosti te iste Europe. Za taj hrvatski put ‘naprijed prema prošlosti’ s renesansom skvadrističkih, fašističkih batinaških metoda, kao što je to slučaj maskiranih napadača kod Knina, razbijanje ćiriličnih ploča u Vukovaru i protuustavno ponašanje pojedinih političara, odgovornost dakle snosi i politička kasta na vlasti. Groteskno je pritom što se sada svi okomljuju na Milorada Pupovca, pa tako i zastupnik Miro Kovač de facto pokušava pravdati etničko nasilje prema Srbima komparativnim statistikama po kojima ispada da je Hrvatska na dnu ljestvice učestalosti takvih zločina!
Bjelodano fašistički pozdrav
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije našla za shodno jasno osuditi konkretne napade na Srbe. No zato je u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima u zagrebačkim Gračanima komemorirala posmrtne ostatke 294 žrtve iz Drugog svjetskog rata ekshumirane na toj lokaciji. Skandalozno je pritom da je predsjednica, osuđujući ‘nenarodne totalitarne režime’, odala pijetet pripadnicima njemačkih i ustaških jedinica koje su se borile još nekoliko dana nakon okončanja rata i u svom govoru izjednačila jugoslavenski komunizam s ustaškim režimom. Rekli bismo: revizionisti naprijed, ostali stoj?
Ambivalentnost prema ustaškoj prošlosti Hrvatske ili čak i otvoreni revizionizam u odnosu na hrvatski fašistički režim, nažalost su karakteristika ovdašnjeg javnog diskursa. Taj revizionizam ugrađen je u školske programe, čime stasaju nove generacije s poremećenim sustavom vrijednosti, a destruktivnu ulogu imaju i masovni mediji, posebno državna televizija. Nažalost, predsjednica Republike je i sama proizvod, ali i proizvođač ovakve klime. Ako bismo htjeli biti maksimalno indulgentni prema njoj, mogli bismo je pokušati ekskulpirati pričom o njenim neadekvatnim savjetnicima koji joj podmeću štošta, ali bi je to tada svrstalo među one nesposobne vladare, kako kaže Machiavelli, koji su zarobljenici svojih savjetnika. A u slučaju njenog legitimiranja ustaške komparserije, od pozdrava ‘Za dom spremni’ do sanktifikacije ratnih zločinaca, riječ je o simptomu gorljive populističke revnosti u lovu na glasove pretpostavljene većine.
Predsjednica je i sama proizvod, ali i proizvođač ovakve klime. Mogli bismo je pokušati ekskulpirati pričom o neadekvatnim savjetnicima koji joj podmeću štošta, ali to bi je svrstalo među one nesposobne vladare, kako kaže Machiavelli, koji su zarobljenici svojih savjetnika
Proljetos je u izdanju Tim pressa u vašem prijevodu objavljen esej ‘Vječni fašizam’ talijanskog pisca i semiologa Umberta Eca. U pogovoru koji ste napisali zaključujete da se fašizam kao ideologija i pokret danas reinkarnira u stotine novih likova poput hiperpatriotske euforije, veterana prošlih ratova koji žele arbitrirati u društvu umjesto legalnih institucija, evokatora poraženih snaga iz Drugoga svjetskog rata, izvođača degutantnih fašističkih pjesama… U čemu je današnja akutna i aktualna važnost Ecovog eseja?
Kao poliedrični intelektualac Eco je pokušao identificirati kulturne korijene pojave fašizma i to one koji su ‘vječni’, po čemu možemo prepoznati neke elemente koji su se stekli u talijanskom, ali i u drugim fašizmima, i koji se i danas javljaju kao oblici masovnog, globalnog društva. Jasno je da u našem društvu možemo prepoznati mnoge elemente iz Ecovog eseja. Oklijevanje vodećih političara da raskrste s genocidnom ustaškom prošlosti, toleriranje ustaške simbolike i poruka, militarizacija zemlje i popuštanje pred kršćanskim militantnim fundamentalizmom baca Hrvatsku u povijesnu kaljužu. Za razliku od zapadnih demokracija, hrvatski je ur-fašizam, odnosno vječni fašizam, razvio svoj specifični identitet kroz povijesni revizionizam u vezi Drugog svjetskog rata i glorifikaciju Domovinskog rata, bez suočavanja s ratnim zločinima počinjenim s pretekstom oslobađanja vlastitih teritorija i izgradnje vlastite države. Primjenjujući Ecovu taksonomiju karakteristika ur-fašizma na Hrvatsku, moramo krenuti od povijesnog revizionizma fašističke prošlosti. Ne manje je važan kult države i državotvorstva, po kojemu je država sve, a pojedinac ništa, infinitezimalna veličina, suprotstavljen državi kao najvišoj kreaciji nacionalnog duha. Ta ‘opčinjenost državom’, kako je govorio politolog Jovan Mirić, koji je inače kao profesor na Fakultetu političkih znanosti bio podvrgnut šikaniranju po nacionalnoj osnovi i zbog toga se ranije umirovio, nameće se pojedincu kao totalitet kojemu je sve podređeno, a onaj koji se usudi podvrgnuti kritici bilo koji aspekt funkcioniranja države olako se etiketira kao neprijatelj Hrvatske te izvrgava javnom progonu i demonizaciji.
Kao diplomat vjerojatno ste upoznati s načinom na koji se Hrvatska izvana promatra zbog koketiranja s NDH?
Pozdrav ZDS je bjelodano fašistički i tako ga treba i tretirati: kažnjavati kao oblik apologije fašizma, odnosno ustaštva. Treba nam pravosuđe koje bi bilo spremno primijeniti postojeće zakone na rigorozno kažnjavanje svih apologeta ustaštva, odgojitelji koji će znati protumačiti tragična zbivanja iz Drugog svjetskog rata s nedvosmislenom osudom fašizma, nacizma i ustaštva te kroz građanski odgoj promicati one vrijednosti na kojima se bazira suvremena Europa. Hrvatska se, nažalost, doživljava kao jedan od bastiona revizionizma i sve više nas poistovjećuju s Mađarskom, Poljskom i drugim zemljama u kojima također buja revizionizam, ali njihova je relativna ‘olakotna okolnost’ u tome što im prošlost nema takve monstruozne epizode kao što je to bila NDH.
S obzirom na desna (s)kretanja, je li ideja Europe u opasnosti, kako su to početkom ove godine upozorili europski intelektualci, književnici i povjesničari koji su u svom nedavno objavljenom manifestu podsjetili na pojave iz 1930-ih, kada se na europskom tlu uspinjao nacifašizam? Koliko je rastući ‘kvalitativni populizam’, na kojemu je zasnovan ur-fašizam, da se opet poslužimo Ecom, zahvatio moderna društva?
Manifest europskih intelektualaca upozorava da se u Europi događaju pojedini procesi koji frapantno sliče na zbivanja između dva svjetska rata, kada su se Mussolinijevi i Hitlerovi fašisti popeli na vlast. U prvom redu to su bivša i nadolazeća, nova ekonomska kriza na pomolu, proces europske dezintegracije nasuprot dosadašnjem procesu europske integracije, koji je doživio težak udarac ne samo zbog Brexita nego i zbog loše politike europskih lidera koji su se pokazali nesposobnima u odnosu na krize koje izbijaju izvan Europe, od azijskih lokalnih ratova do velike migrantske krize sa svojim valovima koja će u svijetu poremećene klime i sve većih nejednakosti postati još akutnija. Tu je i globalni klimatski poremećaj na koji EU nije još reagirala kako treba. Prema rastućem populizmu EU također nije umjela pronaći pravi odgovor, već je zbog oportunizma svojih lidera prihvatila oportunistički kurs prema populističkim liderima koji svojim idejama i djelovanjem dovode u pitanje same osnove Unije.
Hrvatsku, nažalost, sve više poistovjećuju s Mađarskom, Poljskom i drugim zemljama u kojima također buja revizionizam, ali njihova je relativna ‘olakotna okolnost’ u tome što im prošlost nema takve monstruozne epizode kao što je to bila NDH
‘Mussolinijev sindrom’
Populistički nastupaju i viđeniji hrvatski predsjednički kandidati: Škoro se primjerice poziva na narod i spominje referendume koje bi raspisivao za svaku priliku. Njegova, i ne samo njegova, retorika korespondira sa sedam teza o populizmu koje je u svojoj knjizi ‘Što je populizam?’ iznio njemački politolog Jan-Werner Müller. Kako ocjenjujte predsjedničke kandidate?
Populizmu koji se razvio kao posljedica krize demokracije u svijetu i kod nas pogoduje nepostojanje građanske kulture. A bez građanskog, koji se ponegdje naziva i ustavnim odgojem, nemoguće se obraniti od virusa koji se obilno služe demagogijom. Sva dosadašnja politička povijest pokazala je da društva najbolje funkcioniraju kroz predstavničke sustave, ali isto tako da demokracija ne može biti svedena samo na predstavničke mehanizme. Predstavnička ili parlamentarna demokracija mora se nadopuniti instrumentima direktne demokracije, iako ona ne može sama funkcionirati u modernim društvima koja više nisu samostalni grad-polis, već složena društva. Zato je pozivanje na ‘direktnu vezu s narodom’ kroz referendume i izravno izjašnjavanje u pitanjima javne politike, a bez predstavničke demokracije, samo zavaravanje i nije moguće u praksi, što nam pokazuje i eksperiment u Italiji s Pokretom pet zvijezda. Populizam je time prvi korak za uvođenje diktature jednog čovjeka ili skupine, pa tako i naši populistički kandidati slijede matricu da između lidera i naroda ne smije biti posrednika. Dosadašnje izjave naših predsjedničkih kandidata pokazuju prije svega da oni uopće ne poznaju Ustav i da njihovi programi uopće nisu artikulirani kao predizborni programi ili manifesti iz kojih bi se dalo zaključiti o nekim njihovim koherentnim pogledima na politiku. Svi bi oni htjeli, očito, imati u svojim rukama veće ovlasti. Ulogu predsjednika Republike ne shvaćaju kao garanta funkcioniranja političkog sistema predstavničke demokracije. Nažalost, njihovom neznanju i neobrazovanju korespondira i politička neobrazovanost glasača, iz čega se može roditi jedna opasna posljedica – uvođenje autoritarne vlasti konzervativne desnice u nas.
Kakav rasplet možemo pak očekivati u Italiji nakon pada vlade Pokreta pet zvijezda i rasističko-ksenofobne Lige? U kojoj mjeri će to odrediti budućnost Europe?
Stanje u Italiji je lakmus-papir za političke prilike u Europi. Postoji velika opasnost da se, ako dođe do izbora na jesen, težište politike premjesti na ekstremno desno krilo i da stranka Mattea Salvinija, zahvaljujući njegovoj osobnoj popularnosti zbog odlučnog, a zapravo nasilničkog načina ponašanja, privuče glasače. To su talijanski politolozi nazvali ‘Duceovim tj. Mussolinijevim sindromom’. Javnost, razočarana neefikasnošću stranačke politike i njenih lidera, okreće se ‘jakim ličnostima’, a Salvini plijeni svojom energijom i jasnim stavovima koji su izrazito rasistički i ksenofobični, čime podilazi niskim osjećajima širokih masa koje okrivljuju migrante za svoje ekonomske nedaće. Konačno, i sam uspjeh populističkog Pokreta pet zvijezda govori o razočaranju strankama kao klasičnim političkim organizacijama i visokim stupnjem korupcije i klijentelizma, što je danas rak-rana mnogih europskih političkih sistema. Sreća je što u Italiji postoji još uvijek ugledna institucija predsjednika Republike koji djeluje kao faktor stabilnosti i koji svojom inicijativom može korigirati populističke pritiske, pa tako i odgoditi parlamentarne izbore na kojima bi Salvini mogao pobijediti i tako legalno doći na vlast, poput Hitlera 1933. ili Mussolinija nakon ‘Marša na Rim’. Zato je važno da se ta situacija u Italiji rasplete na demokratski način, ili novom vladinom koalicijom ili izborima koji neće biti iznuđeni, već dobro organizirani i s jasnim programima klasičnih političkih stranaka, naročito onih s ljevice, koje se moraju i same mijenjati da bi postale atraktivne za glasače.
U svom eseju Eco piše da je u svakoj mitologiji ‘heroj’ iznimno biće, ali u ur-fašističkoj ideologiji heroizam je norma. Za primjer, hrvatski su nogometni reprezentativci lanjskog ljeta u Zagrebu dočekani kao heroji nacije, herojima se redovito tituliraju hrvatski veterani, ali čak i vatrogasci, koji zapravo samo odgovorno rade svoj posao i kao takvi mogu služiti za primjer drugima. Kako biste vi opisali taj kult herojstva koji se kod nas njeguje?
Kult heroja potreban je svakom autoritarnom sustavu vrijednosti i, kako kaže Eco, u takvom sustavu vrijednosti svatko se obrazuje da bude heroj, u svakoj mitologiji ‘heroj’ je iznimno biće. Povijesno gledajući, kult heroja njeguje se kao sastavni dio patriotske mitologije, najefikasniji način za produbljivanje afektivnog odnosa prema vlastitoj domovini je poziv na ljudske žrtve koje su ugrađene u obranu ili afirmaciju te domovine. Otuda i kultovi ‘neznanog heroja’, žrtvovanja u borbama za oslobođenje, pa i u onim agresivnim ratovima, gdje je mjera patriotizma i spremnost na žrtvovanje vlastitog života. Herojima se smatraju i veterani raznih ratova, a naravno, u svim fašističkim režimima ključnu ulogu su odigrali veterani iz ratova – oni su rušili careve u antičkom Rimu, oni su bili glavna snaga u D’Annunzijevom pohodu na Rijeku, tom prvom protofašističkom eksperimentu, u Mussolinijevom ‘Maršu na Rim’, u Hitlerovom osvajanju vlasti… Tako i kod nas veterani pod imenom branitelja predstavljaju moćnu interesnu grupu kojom vladajući manipuliraju i koja predstavlja udarnu snagu koja pritišće javno mnijenje. A kad nema ratova, onda se heroji traže u svijetu sporta, i to agonističkog sporta, gdje treba ‘pobijediti protivnika’ jer nije dovoljno pobijediti samo sebe kao u neantagonističkim sportovima. Otuda i mistifikacija nogometnih profesionalaca plaćenika, koji postaju ‘nacionalni heroji’ i njima politika manipulira da bi pothranila patriotizam i, često, nacionalizam – naši su bolji od drugih jer smo mi ‘takvi’, pa se to potvrđuje i na sportskom planu.
