Kad kritičar koji ne prati Netflix napokon na neki način uspije pogledati film o kojem bruji cijeli (zapadni) svijet, uključujući Hrvatsku gdje su se nakon preporuke Andreja Plenkovića za upravo taj film također užarile društvene mreže, ostane zatečen. "Ne gledaj gore", satira na visoku politiku, masovne medije, poduzetnike-vizionare-bogataše, pojednostavljeno, ali ne naročito pogrešno rečeno – na kapitalizam, film je koji nijednog ideopolitički i slikopisno iole iskusnijeg gledatelja ne bi trebao posebno tangirati, kamoli izuti iz cipela. U idejno-značenjskom i oblikovnom smislu uradak ne donosi ništa novo, štoviše izrazito je derivativan (s jedne strane glavni mu je orijentir spektakl Michaela Baya "Armagedon" u kojem Bruce Willis pokušava spasiti Zemlju i svijet od nadolazećeg kobnog sudara s jurećim kometom, s druge jedna od najslavnijih crnih političkih komedija svih vremena, Kubrickov "Doktor Strangelove ili kako sam naučio da ne brinem i zavolim bombu" s Peterom Sellersom u trostrukoj ulozi), a što se tiče kvalitete izvedbe – niti je naročito dobra, niti je posebno loša. Zašto je film ipak izazvao takav intenzivan interes i žestoka sukobljavanja, more hejtera i obožavatelja, potpisniku ovih redova ostaje nejasno, pa mu preostaje da to protumači općim nedostatkom filmsko-povijesnog (samo)obrazovanja i dobrog ukusa, to jest da htio-ne htio nastupi s, reklo bi se, konzervativnih, ili je možda bolje reći "staračkih" pozicija.
Autor filma Adam McKay daroviti je sineast čija su prethodna dva ostvarenja zasluženo dobro odjeknula. "Oklada stoljeća" modernističkim je tehnikama u postmodernističkom kontekstu obrađivala veliku ekonomsku krizu 2008., pokušavajući objasniti što su to financijski baloni koji su do nje doveli, no prije svega pružiti oblikovno svjež, brz, dinamičan, atraktivan (meta)uradak, istovremeno duhovit i dramatičan. McKayev tadašnji stil mogao bi se opisati kao "Godard na dobrovoljnom radu u Hollywoodu", a i sljedećim filmom "Čovjek iz sjene", satiričnom biografijom (zloglasnog) Dicka Cheneyja, režiser je potvrdio talent (oba su uratka obasuta važnim i najvažnijim nominacijama za Oscara, a "Oklada stoljeća" ga je i dobila za adaptirani scenarij). Stoga "Ne gledaj gore" dolazi kao nagli pad, ne zato što bi film bio slab, nego zato što se utapa u osrednjosti. To ne znači da u njemu nema dobrih momenata, a ponajmanje da zvjezdana glumačka ekipa nije na nivou (Leonardo DiCaprio i Jennifer Lawrence u dvije glavne uloge, astronoma koji otkrivaju da će naš planet za šest i pol mjeseci pogoditi i uništiti veliki komet, no njihovo otkriće ni visoka politika ni masovni mediji ne shvaćaju ozbiljno zaokupljeni oportunističkim utilitarizmom, čak su odlični), međutim generalno film je "preočit" u svojoj kritičnosti, tvrd, nedovoljno opušten i duhovit, a neka dramaturška rješenja, poput ekspresne izdaje astronomkinjina dečka da bi se dobio prostor za uvođenje novog, potpuno nezanimljivog muškog ljubavnog lika (sveprisutni i uobičajeno bezlični Timothée Chalamet), sasvim su promašena. Osim toga jedna kalkulacija posebno bode oči. U sveopćoj "razornoj" kritici alarmantne površnosti i banalnosti današnjeg svijeta naposljetku se afirmira duboka toplina jednostavnih ljudskih osjećaja i okupljanje dobrih ljudi u neku vrstu proširene obitelji, što je naravno okej, no ono što je manje okej jest da ti ljudi, iako ekspliciraju vlastiti manjak religioznosti, imaju silnu potrebu skupno se pomoliti prije smaka svijeta. Dakle, može se slobodno dirati sve, ali prema obiteljskim vrijednostima ipak valja biti obazriviji, dok se vjeru, taj "fundament Amerike", nikako ne smije diskreditirati, štoviše valja je ultimativno afirmirati. I tako, ispod "kritike svega postojećeg" krije se stari, dobro znani američki konzervativizam.
