U gradu Madisonu u Wisconsinu, u 73. godini, preminuo je nakon jednogodišnje bolesti Robert W. McChesney. Nekrolozi i posljednji pozdravi objavljeni su prošlih dana u vodećim američkim progresivnim medijima – The Nationu, na portalu Democracy Now!, u Monthly Reviewu koji je neko vrijeme uređivao – ali nijedan nije izišao u velikim, mainstream izdanjima. Nimalo neobično, uostalom.

Iako je u akademskoj karijeri napisao 30-ak knjiga iz područja teorije komunikacije i medija, iako je objavio na stotine znanstvenih radova i mnogo više članaka za široku publiku, umirovljeni profesor s Univerziteta u Illinoisu do smrti je ostao u medijskoj sjeni. Sasvim sigurno i zbog tema kojima se bavio, istražujući što to, kako i zašto veliki mediji ostave u sjeni, a koga i kada stavljaju pod reflektore.

McChesney pritom ni po čemu nije bio tipični akademski prepariran intelektualac. Gorljivi borac za novinarstvo u decenijama erozije nekada ugledne profesije i sam je počeo kao novinar, pokrenuvši krajem sedamdesetih magazin The Rocket, glavnu medijsku adresu muzičke scene Seattlea koja će osamdesetih i početkom devedesetih lansirati soundtrack zeitgeista: grunge estetiku, Nirvanu, Soundgarden, Alice in Chains... Radio je zatim i kao sportski freelance novinar, a i nakon što je promijenio struku volio je pisati o košarci: bio je veliki fan Boston Celticsa.

Krajem osamdesetih, međutim, već je bilo jasno da će karijeru vezati za naučno proučavanje medija. Doktorirao je, a zatim začuđujućim elanom objavljivao znanstvene knjige, skoro po jednu svake godine, od višestruko nagrađivanih "Bogatih medija, siromašne demokracije", preko "Života i smrti američkog novinarstva", koje je napisao zajedno sa svojim velikim prijateljem, čestim suradnikom i novinarom Johnom Nicholsom, sve do "Digitalne isključenosti" i "Dolarokracije".

Nema demokracije bez nezavisnog novinarstva, upozoravao je, nema demokracije bez medija koji će omogućiti ljudima da donose dobro informirane odluke o zajedničkoj budućnosti

Znanstvena analiza suvremenih medija bila je pritom samo jedan aspekt McChesneyjevog angažmana: godinama je vodio radijsku emisiju, bio je suosnivač udruge za medijsku reformu Free Press, pisao je, dorađivao i promovirao konkretne prijedloge za reformu medija koja bi ih napokon privela javnoj svrsi. Nema demokracije bez nezavisnog novinarstva, upozoravao je, nema demokracije bez medija koji će omogućiti ljudima da donose dobro informirane odluke o zajedničkoj budućnosti. Istovremeno, medijskoj industriji prepuštenoj tržištu još od sedamdesetih godina padaju profitne stope, što znači manja ulaganja, pa onda i manje plaće novinara, nesigurnije radne uvjete, smanjenje broja zaposlenih, sužavanje tema kojima se mediji bave i različitih rakursa iz kojih im pristupaju…

Javni prostor osvaja informacijska pustinja. Danas, dok čekamo prvi naredni ispad Donalda Trumpa, a vijesti selektiraju algoritmi u vlasništvu Zuckerberga i Muska, paralelno urušavanje novinarstva i demokracije djeluje kao nešto očigledno. McChesney je, međutim, na opasnost upozoravao još prije tri i po decenije. Ne, naravno, zbog toga što bi bio obdaren naročitim proročanskim sposobnostima, nego zato što se medijima bavio u okviru discipline koja je jasno pokazivala tendencije skore medijske propasti.

Riječ je o političkoj ekonomiji medija, o kojoj u svojoj knjizi istog naslova govori ovako: "Razumjeti svrhu političke ekonomije komunikacija je jednostavno. Svake godine tisuće medijskih stručnjaka provode istraživanja o različitim aspektima medija i komunikacije. Mnogi od njih proučavaju sadržaj programa ili utjecaj medija na ljude. Neki istražuju kako publika koristi medije.

Sve veći broj proučava tehnologiju i kako ona mijenja medijsko iskustvo. Ali gotovo sva ta istraživanja pretpostavljaju određenu ekonomsku strukturu kao zadanu i nepromjenjivu." Za razliku od većine današnjih stručnjaka za medije, reći će, oni koji se bave političkom ekonomijom medija "ne vjeruju da je postojeći medijski sustav prirodan, neizbježan ili nepromjenjiv. Oni smatraju da je medijski sustav rezultat određenih politika donesenih u ime javnosti, ali često bez njenog informiranog pristanka".

Može, naravno, i jednostavnije. U konkretnim istraživanjima povijesti interneta, novinarske profesije i medijskih politika McChesney se, polazeći od principa političke ekonomije, kretao prema analizi "realno postojećeg kapitalizma". Ne dakle ideoloških pripovijesti o poduzetničkom duhu, inovativnosti i konkurenciji, nego onoga što se u medijskoj industriji zaista događa. Tamo gdje je akademska struka govorila o deregulaciji medijskog tržišta, on je otkrivao itekako snažan utjecaj države, koja i dalje donosi pravila i zakone, izravno i neizravno financira medije, ali to čini u interesu njihovih vlasnika, a ne radnika ili javnosti.

Tamo gdje se govorilo o slobodnom tržištu, McChesney je upirao prstom u oligopol nekolicine megakorporacija koje kontroliraju čitavu američku i dobar dio svjetske medijske mreže. Tamo gdje su se poslovni interesi skrivali iza ideala slobodnog novinarstva, pokazivao je na stalan i strmoglav pad broja novinara. Što ne znači da je samom novinarstvu i novinarima pristupao nekritički, naprotiv: njegov članak "Novinarstvo, demokracija... i klasna borba", preveden kod nas na portalu Slobodni Filozofski, sažeta je povijest nastanka novinarske profesije, navodno neutralne i objektivne, a zapravo podređene interesima kapitalista koji posjeduju medije. Ali kako riješiti problem kontrole nad medijima čak i ako ih, u nekoj teško zamislivoj budućnosti, preotmemo kapitalistima?

Neće li tada naprosto pasti pod diktat političke vlasti, kao što je pokazalo iskustvo evropskog Istoka? McChesneyjevo rješenje – koje, doduše, velikim dijelom preuzima od ekonomista Deana Bakera – krajnje je jednostavno: građanski vaučeri za potporu novinarstvu. On predviđa da država iz svoga proračuna odvoji dio sredstava za financiranje nezavisnog novinarstva kao profesije bez koje nema demokracije, a svaki građanin iz toga fonda zatim dobiva na raspolaganje podjednak iznos koji može dodijeliti medijima ili mediju po vlastitom izboru. Pod uvjetom, naravno, da taj medij ne služi stjecanju profita njegovih vlasnika, nego da sva prikupljena sredstva ulaže u novinarski rad i u proizvodnju medijskog sadržaja. McChesneyjeva formula je, vidimo, jednostavna, od početka do kraja: mediji plus demokracija.

Kod nas je njegov rad dugo bio posve nepoznat, što i ne čudi na evropskoj periferiji, gdje se dugo vjerovalo da su jedini problem javni mediji, politički kontrolirani i natrpani uhljebima, dok se od tržišno orijentiranih medijskih projekata očekivalo da nam donesu pluralizam, slobodu govora i dašak mitskog Zapada. Tamo negdje oko 2008. godine, na početku velike recesije, takve su iluzije nepovratno raspršene. Možda slučajno, možda i ne, baš te godine u izdanju sarajevskog Šahinpašića izlazi prvi prijevod McChesneyja na naš jezik, pod naslovom koji tako dobro sažima njegovu osnovnu tezu: "Bogati mediji, siromašna demokratija".

Šest godina kasnije, zagrebački Multimedijalni institut i beogradski Fakultet za medije i komunikacije zajedno izdaju "Digitalnu isključenost", sjajnu povijest interneta i političkih odluka koje su omogućile kapitalu da preuzme mrežu prethodno izgrađenu javnim sredstvima i da je zatim pretvori u današnju mašinu za pumpanje profita, koja ni izbliza ne ispunjava demokratske potencijale internetske tehnologije. Još pet godina kasnije, 2019., McChesney je gostovao na Subversive Festivalu, ali preko video calla. Nikada ga, nažalost, nismo imali priliku uživo ugostiti. Više je, evo, nećemo ni imati.

Jedan od nekrologa objavljenih ovih dana na medijskim marginama kaže da McChesney, upitan pred kraj života kako bi volio da bude upamćen, nije spominjao ni svoje knjige, ni članke, ni akademsku karijeru, nego je rekao kako bi volio da ga pamte "kao dobrog prijatelja". Neka zato završni pozdrav pripadne jednom od njegovih najboljih prijatelja i čestom suradniku Johnu Nicholsu: "Bobove posljednje riječi upućene meni, iako otežane bolešću, kao i uvijek su pozivale na djelovanje: 'Skupimo glave...' Drugim riječima, smislimo plan. Pokrenimo se. To je bio njegov poticaj svima nama, koji smo dijelili njegovu misiju i njegov duh. Najbolji način da mu odamo počast jest da taj poziv prihvatimo."