Za izbrisane, 25.671 osobu nastanjenu u Sloveniji, koji su jednim potezom DEMOS-ove vlade 26. februara 1992. izbrisani iz registra stalnih stanovnika i time ostali praktički bez svega što su dotad imali, dobar dio javnosti saznao je tek početkom milenija. Tih su se godina, na inicijativu u međuvremenu preminulog Aleksandra Todorovića, koji je s Mirjanom Učakar i Irfanom Beširevićem činio nerazdvojni trio, izbrisani počeli pravno i politički organizirati te razotkrivati goleme posljedice nezakonitog čina slovenske vlade.

Upravo toj aktivističkoj trojci je Andraž Rožman, novinar i pisac rođen 1983. u Novom Mestu, posvetio svoj dokumentarni roman "To se ne može izbrisati" nedavno objavljen u izdanju slovenske nakladničke kuće Goga. Kroz 42 priče izbrisanih Rožman donosi uvid u historijat brisanja i današnjicu onih koji su se našli na meti tog diskriminatornog postupka, a koji je svoj epilog dobio i pred Europskim sudom za ljudska prava.

Nakon vašeg prvog dokumentarnog romana "Tri sjećanja – između Haife, Alepa i Ljubljane" o Mohamadu Al Munemu, pjesniku i palestinskom izbjeglici, drugog, "Titov sin", u kojem se bavite psihičkim poteškoćama, treći je posvećen izbrisanima. Ima li za vas književnosti mimo angažiranosti? Radi li se o svojevrsnom konfrontiranju s mainstreamom kojim i danas dominiraju moćnici, a ne njihove žrtve?

Istina je da glasovi s margine vrlo rijetko imaju mogućnost da dospiju u fokus javnosti. Tokom procesa pisanja konstantno se pitam kakav je moj položaj u društvu i pritom smatram da uvijek trebam pružiti prostor onima koji ga inače ne dobivaju. Stalno se propitujem kako ja kao čovjek koji iza sebe nema izbjegličko iskustvo, kao bijeli muškarac, stanovnik Europske unije, uopće mogu zaslužiti da pišem. A i realno, bilo bi smiješno da pišem o svojim problemima koji su nikakvi u usporedbi s problemima onih koji su inače u fokusu moga rada.

Želim otvarati prostor da bi se glasovi koje spominjete čuli. Želim i da kroz odnos s tim ljudima uspostavim dijalog u pravom smislu te riječi, a ne kako to inače zlorabe liberali na političkoj sceni. Ako želimo istinski dijalog, u njemu ne smije biti hijerarhije. Štoviše, ja je kroz svoj rad želim srušiti. Svi mi koji pišemo, odnosno djelujemo u javnom prostoru, moramo biti svjesni da je to što radimo zapravo politički akt.

 

Sudbine Irfana i Dragomira

Baš u novinarstvu često vlada iluzija kako je naša profesija tobože objektiva, lišena političnosti.

Tako je. I to ne samo u novinarstvu nego i, recimo, u nekim društvenim znanostima. Najurnebesnije je kad političari kažu da nisu politični. Sve je politično i toga trebamo biti svjesni, a takva svijest nosi i odgovornost.

"Kad je Aco Todorović s istomišljenicima osnovao udrugu, ja sam bio jedva punoljetan. Ali kad je Europski sud za ljudska prava prvi put presudio u korist izbrisanih, imao sam 29 godina, a u vrijeme druge presude 31 godinu. Sjećam se da sam simpatizirao izbrisane, ali nisam učinio ništa da ih podržim", pišete u uvodu. Može li se u tom kontekstu knjigu tumačiti kao neku vrstu osobnog "vraćanja duga"?

Ne radi se o vraćanju duga, nego o osobnoj refleksiji za koju se nadam da će i druge potaknuti na razmišljanje i propitivanje. Mislim da svi mi koji živimo u Sloveniji trebamo razmisliti o vlastitoj poziciji u slučaju izbrisanih, pogotovo ako je ona, kao što je to sa mnom slučaj, većinska, a time i privilegirana. Ja naprosto ne mogu pisati iz pozicije izbrisanih jer nisam jedan od njih, niti znati kako se oni i njihova djeca osjećaju zbog svega što su proživjeli. Sve što mogu je da preuzmem spomenutu odgovornost i pružim im prostor. Otud i taj segment koji citirate.

Mislim da svi mi koji živimo u Sloveniji trebamo razmisliti o vlastitoj poziciji u slučaju izbrisanih, pogotovo ako je ona, kao što je to sa mnom slučaj, većinska, a time i privilegirana

Također pišete da "brisanje do danas nije završeno jer se ne radi samo o brzom činu uklanjanja iz registra prebivališta, već o procesu koji još uvijek traje". Dodajete da je u Sloveniji i dalje na snazi "izvanredno stanje". U kojem smislu?

U smislu da su u slovenskom društvu i dalje prisutni nacionalizam i rasizam. Mislim da je struktura takvih malignih pojava uvijek slična. Struktura izbrisa u Sloveniji je, mogu slobodno reći, slična strukturi najgorih zločina u povijesti, genocida u Srebrenici i Gazi, holokausta. Svi ti zločini počinju dehumanizacijom drugih. Tako su 1990-ih u Sloveniji ljudi iz drugih bivših jugoslavenskih republika bili dehumanizirani, doslovno su na dnevnoj razini bili žrtve nacionalizma. U što će takve okolnosti prerasti zapravo ovisi o društveno-političkom kontekstu. U Sloveniji, recimo, nije bilo moguće ubijati oružjem jer de facto nije bilo rata. A da je to bilo omogućeno, uvjeren sam da bi se dešavalo ono što se desilo u Hrvatskoj ili BiH. Zbog toga su i rezultati onoga što se na kraju dogodilo kod nas bitno drugačiji, radi se o ubojstvu na papiru, ali je struktura društvene svijesti bila ista. Za mene su, uostalom, najgori slovenski nacionalisti isti kao srpski ili hrvatski. Sve je to isto sranje.

Kroz knjigu se provlači kritika desnih i lijevih slovenskih političara. Može li se kao svojevrsni nastavak brisanja promatrati i činjenica da u Sloveniji do danas nisu priznate nacionalne manjine s prostora bivše Jugoslavije, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, upravo oni koji su se te 1992., ali ne samo oni, našli na udaru, kako ga nazivate, birokratskog etničkog čišćenja?

Može. Nažalost, ta činjenica u Sloveniji uopće nije tema, o tome se javno ne govori. Kad pričam s ljudima iz drugih jugoslavenskih republika, oni često idealiziraju Sloveniju, a zapravo se radi o državi u kojoj su mržnja i nacionalizam itekako prisutni. Recimo, struktura mržnje koja je danas u našem društvu usmjerena protiv izbjeglica ili trans osoba može se usporediti s onom koja je ranije ciljala izbrisane. Na vrlo slične načine se dehumanizira sve te grupe. Zbog toga sam se prilikom pisanja posljednje knjige i oslonio na tekst Vlaste Jalušič o organiziranoj nevinosti i pokušao primijeniti taj teoretski koncept. Kad pišem o izbrisanima, zapravo pišem i o zatiranju svih drugih. Solidarnost je najmanje što im mogu pružiti.

Nastavak brisanja može se promatrati kroz sudbinu Irfana Beširevića, kojeg sam imala priliku upoznati. On do danas osjeća reperkusije tog birokratskog čina, a pritom je bizarno što je, kako sam kaže, prije 1990-ih, tada kao radnik hotela u Portorožu, služio onima koji su ga kasnije izbrisali. "Davno prije toga bio sam i s Janšom na omladinskim radnim brigadama. Sjedili smo zajedno, pili i pričali o Titu, partiji, omladinskoj akciji. Zamislite kuda je išao njegov, a kuda moj put", govori Irfan u knjizi.

Knjiga se dominantno bavi posljedicama brisanja kroz posljednje 33 godine. Irfan je u periodu prije izbrisa doživio prometnu nesreću zbog koje je završio na operaciji. Nakon izbrisa se nije mogao liječiti jer nije imao pravo na zdravstveno. U takvim uvjetima je preživio trombozu, zimi spavao u hladnim podrumima, nije imao para za hranu, ništa. Nekako je sve to preživio, ali zbog svega i danas ima katastrofalne zdravstvene posljedice, jedva hoda. Irfan sada ima 67 godina i svako malo završi u bolnici, zbog čega, nažalost, nije mogao doći ni na ljubljansku promociju knjige. Sve to je direktna posljedica onoga što je doživio početkom 1990-ih. Irfan nije jedini. Kod drugih sam, recimo, vidio psihičke reperkusije tog čina, koje su sada već i transgeneracijske. Djeca izbrisanih su mi vrlo otvoreno pričala o tome i iz današnje perspektive je zastrašujuće vidjeti na koje je sve načine njihovo djetinjstvo bilo uništeno.

Knjiga je posvećena i aktivizmu izbrisanih i onih koji su se solidarizirali s njima. To je i priča o prijateljstvu Ace Todorovića, Mirjane Učakar i Irfana Beširevića i načinu na koji su kroz borbu za svoja prava prešli put od dehumanizacije do ponovne humanizacije

Kako danas izgledaju njihovi životi s obzirom na sve što su proživjeli – na ulici i u školi su bili šikanirani, a kod kuće su se još morali nositi s traumama vlastitih roditelja?

Sve to do temelja je promijenilo njihove živote. Posljedice izbrisa bile su siromaštvo koje neminovno dovodi do srama, šutnje pa i konflikta u porodici. Recimo, jedna žena s kojom sam razgovarao tih godina uopće nije znala da je njen otac bio izbrisan. To je saznala tek na fakultetu, onda se bacila na kopanje po vlastitoj prošlosti i počela razumijevati zašto je njen otac bio agresivan. Zanimljiva je i priča Ratka Stojiljkovića koji je kao dječak u slovenskom društvu bio označen kao čefur, a kad je malo odrastao, udružio se sa sličnima sebi i na provokacije počeo odgovarati fizičkim nasiljem.

To je eklatantan primjer kako mržnja rađa mržnju i da izbrisani nisu samo žrtve. Jesu u pravnom smislu, ali u njihovim reakcijama se vidi da, kao i svi ljudi, imaju u sebi cijelu paletu nijansi. Kad nemaš ništa, kad si potpuno obespravljen, naravno da će na površinu isplivati negativnosti i sukobi. Upravo to sam htio pokazati – sve dobro, ali i loše što je u takvim uvjetima proizašlo iz ljudi. Ratko je tokom odrastanja shvatio da se može boriti i na drugačije načine, pa je sada, u svojim 40-ima, angažiran kao aktivist koji pomaže marginaliziranima. Neka djeca i mladi su zbog izbrisa bili primorani raditi na farmi pilića ili konobariti, a u takvim situacijama neki su postali i žrtve seksualnog uznemiravanja.

Žena koju spominjete, koja je kao dijete radila na farmi, u knjizi kaže: "Nije bilo tako strašno raditi. Gore je bilo otići u Crveni križ po odjeću... Samo bih voljela da moje kćeri nikad ne moraju prolaziti kroz ono što sam ja prošla."

To je eklatantan primjer kako se trauma uzrokovana brisanjem prenosi na naredne generacije. Ta rečenica zapravo sugerira da će se trauma prenijeti i na treću generaciju, a da pritom današnja djeca možda neće ni znati zašto se to događa. Žena o kojoj pričamo zbog svega što je preživjela kao dijete toliko se danas brine za svoje kćeri da im to mora ostaviti neku vrstu tereta. Zbog svega toga mislim da se neke stvari o izbrisu mogu objasniti u teorijskom, pravnom i političkom smislu, ali da se u nekom drugom, emotivnom smislu, to može napraviti samo kroz ljudske priče. Iz tog sam razloga odlučio o historiji pisati kroz emocije. Tek se kroz emocije i priče onih koji su sve to proživjeli može razumjeti kakve su bile posljedice brisanja. Pritom mislim da političari koji su 1990-ih svoje ideje proveli u praksu nemaju kapaciteta to razumjeti. Ali nadam se da će čitatelji razumjeti makar dio toga.

"Neki izbrisani su bili policijski deportirani, pa čak i na ratno područje, barem u jednom službeno potvrđenom slučaju rezultat protjerivanja bio je zatočeništvo u logoru, mučenje i smrt", pišete. O kome se radi?

O Dragomiru Petronjiću, izbrisanom srpske nacionalnosti kojem je početkom 1990-ih policija pokucala na vrata, odvela ga i tada mu se gubi svaki trag. Njegova porodica se nakon rata bacila na istraživanje, obraćala se različitim institucijama i na kraju saznala da je najprije bio predan hrvatskim organima, a potom završio u logoru na teritoriju BiH. Njegovo izmučeno tijelo, s metkom u lubanji, pronašli su u blizini Jajca. To je jedini izbrisani za kojeg imamo dokaz da je zbog svega što je doživio u Sloveniji na kraju ubijen. A možda ih je bilo i više.

Knjiga donosi uvid u historijat brisanja i današnjicu onih koji su se našli na meti tog diskriminatornog postupka

Uvijek to "ali"

Donosite i priču o Ivi Martinoviću koji je, kako tvrdi, kao pripadnik JNA spalio depešu kojom je 1991. bio naređen napad na Ljubljanu. Njegova uloga ostala je nepoznata sve do danas?

Martinović mi je ispričao da je bio šef avijacije JNA za sjeverni dio Jugoslavije sa sjedištem u Zagrebu i tvrdi da se u pokušaju sprječavanja napada na Ljubljanu svađao s visokopozicioniranim generalima. Živio je u Brežicama, a njegovo ime se na samom početku 1990-ih našlo u slovenskim tabloidima, na listi 800 ljudi, većinom pripadnika JNA, koji su bili označeni kao neprijatelji. Na kraju je i on izbrisan, a sličnu sudbinu doživio je Staniša Milenković koji je također bio u JNA. Milenković mi je pričao kako je tih godina bilo nemoguće živjeti u malom mjestu zbog pritiska susjeda. Na kraju je bio prognan, a kako nije imao dokumente, pet-šest godina se nije mogao vratiti porodici u Sloveniju.

Uz političare koji su osmislili koncept brisanja te rodbinu i susjede, kroz knjigu se, pogotovo u fikcijskim prolozima, često provlače birokrati i policajci koji su brisanje sprovodili u praksi. Jeste li tokom rada na knjizi pokušali doći i do njih?

Jesam. Prva ideja mi je bila da obuhvatim i njihove priče, a onda sam razgovarao s nekolicinom i shvatio da neću dobiti ono što sam želio, njihovu refleksiju. Cijelo vrijeme su ponavljali floskule, odricali se odgovornosti. Njihove izjave u pravilu su završavale na isti način: "Ako je nekome učinjena nekakva nepravda, to bi trebalo ispraviti. Ali nisu svi bili izbrisani, bilo je i prebrisanih." Drugim riječima, tvrdili su da je dio izbrisanih bio sam kriv za svoju sudbinu jer se, primjerice, nisu u roku odazvali na poziv slovenskih vlasti. Pričao sam i s jednim čovjekom koji je 1990-ih bio visokorangiran u slovenskom MUP-u, a koji mi je tvrdio kako se radi o određenom broju ljudi koji nisu htjeli državljanstvo, ignorirajući da su oni u istom mahu bili izbrisani i iz registra prebivališta. U najgoroj maniri slovenskih političara, konstantno je miješao te dvije kategorije.

Nisam siguran je li to radio namjerno ili ga također možemo promatrati u kontekstu koncepta organizirane nevinosti pa naprosto vjeruje u to što govori. Kad god bih njemu i ostalima objasnio da to nema veze jedno s drugim, ponavljali su iste fraze. Uvijek se javljalo to "ali". Zbog toga mi je još i draže što je dobar dio knjige na kraju posvećen aktivizmu izbrisanih i onih koji su se solidarizirali s njima. To je, uostalom, i priča o prijateljstvu Ace Todorovića, Mirjane Učakar i Irfana Beširevića i načinu na koji su njih troje, kao i brojni drugi izbrisani, kroz borbu za svoja prava prešli put od dehumanizacije do ponovne humanizacije. Njihov primjer pokazuje da se i danas itekako vrijedi boriti.