"Radio Sarajevo", četvrti roman bosansko-njemačkog autora Tijana Sile, objavljen prije godinu dana, nedavno je probio svoje deseto izdanje, a u pripremi je i kazališna predstava. Riječ je o bildungsromanu ex-yu tematike o odrastanju u ratom opkoljenom zavičaju, napisanom dokumentarističkim stilom Annie Ernaux ili Édouarda Louisa.
Prošle je godine Sila za tekst "Der Tag, an dem meine Mutter verrückt wurde" ("Dan kada je moja majka poludjela") dobio prestižnu Nagradu Ingeborg Bachmann. Studirao je njemački i engleski na Sveučilištu u Heidelbergu, a živio je u Engleskoj. Danas živi u gradiću u Falačkom Porajnju, inače poprištu sukoba Pruske s francuskim revolucionarima prije 200 godina. Supkulturi punka u tom području posvetio je svoj treći roman "Bruch" ("Prekid").
U kraćem razgovoru pojašnjava nam da ga intrigira što su generaciju njegovih staraca nazivali izgubljenom, dok je svoju prozvao "nepoznatom generacijom".
Prema obrazloženju komisije Nagrade Ingeborg Bachmann, "Dan kada je moja majka poludjela" je o pripovijest o generacijskoj traumi, obiteljskim sukobima i ludilu. Kako je tekst nastao i pripada li cjelini "Radija Sarajevo"?
Tekst je zamišljen kao epilog "Radija Sarajevo", ali sam od te ideje na kraju odustao jer mi se činila defetistička. Poslije sam planirao da mi bude prolog sljedeće knjige, ali sam i od toga odustao jer se njena struktura u međuvremenu promijenila.
Jugoslavenski tifosi osamdesetih nisu bili supkultura, nego mainstream – naime, nacionalisti i nasilnici. Njihove pozicije su bile pozicije većine, pozicije jedne specifične politike koja je na kraju i pobijedila na izborima. Imali su čak i svoj časopis, što je smrt svake supkulture
Kako doživljavate komentare kritičara?
Ja ih, pravo da kažem, ne doživljavam. Kao i većina pisaca, samo čitam kritike ako su važne za prodaju knjige – ako se radi o velikom outletu, važnom kritičaru, televizijskom kanalu ili TikTok influenceru itd. Inače mi nije važno šta ljudi misle o knjizi, niti sam ljut ako im se ne sviđa. Ni meni se ne sviđa svaka knjiga, što ćeš…
Vaš je junak kao promatrač suočen s tamnom stranom rata i njegovim antijunacima. Kako kao pripadnik punk supkulture gledate na navijače jugoslavenskih klubova koji su radikalizirali nasilje na stadionima za vrijeme rata? Jesu li oni supkultura?
Ja sam previše mlad – rođen sam 1981. – da bih znao dovoljno o jugoslovenskim tifosima, ali mi se čini da oni od osamdesetih nisu bili supkultura, nego jugoslovenski mainstream – naime, nacionalisti i nasilnici. Njihove pozicije su bile pozicije većine, pozicije jedne specifične politike koja je na kraju i pobijedila na izborima. Imali su čak i svoj časopis, što je smrt svake supkulture. "Ćao, Tifo!" nije bio fanzin, nego high gloss podlistak najvećeg tinejdžerskog magazina Jugoslavije.
Navedeno važi za hrvatske i srpske klubove, a u Bosni je sve, kao i uvijek, bilo kompleksnije. Jer je Bosna – Bosna, navijači sarajevskih klubova nisu bili etnički homogeni. Da li su njihovi navijači bili supkultura? Možda. Zanimljivije od tog pitanja je pitanje da li je neka supkultura bila produktivna.
Rane 1990-e, kada počinje radnja vašeg romana, vrijeme su zadnjih velikih rock bendova sa stavom – Nirvane i Rage Against the Machinea. Sjećamo se snimke iz okupiranog Sarajeva: domaći bend izvodi "Killing in the Name of" na agregatima. Istodobno, vaš pripovjedač traži baterije kako bi mogao slušati kazetofon. Podiže li glazba svijest u ova vremena kad Njemačka jako osjeća posljedice rata u Ukrajini, dok je istovremeno veliki izvoznik oružja?
U mojoj knjizi muzika je protuotrov za dosadu rata. Što se dizanja svijesti tiče – ne znam, to nije tema mog romana. Sumnjam da muzika to može ili hoće.
Što pamtite iz Njemačke sredinom 1990-ih, izbjeglički milje ili ksenofobiju o kojoj Sat 1 snima dokumentarce?
To je pitanje za esej, ne za intervju. Njemačka je 1990-ih bila sve navedeno, ali i više od toga: nacisti i rave, užas i hedonizam, nasilje i party. Izbjeglice nisu imale svoj milje – družili smo se s Nijemcima, a zato što su nam Strasbourg i Colmar bili blizu, i sa Francuzima.
Vaš drugi roman bio je o odrastanju u socijalizmu, treći o punk sceni kasnih 1990-ih… Čini nam se da na jednom reelu svirate "Sabotage" Beastie Boysa, repertoar koji se smatra klasikom kod novijih punk bendova – dakle, imaginarij vaših knjiga nije slučajan. Kako je tekao proces vaše reidentifikacije u Njemačkoj?
Svirao sam "Gratitude", a ne "Sabotage" – to je onaj spot u kojem Beastie Boysi parodiraju Pink Floyd. A što se "reidentifikacije" tiče: došao sam u Njemačku kao trinaestogodišnjak, u dobi u kojoj ionako nemaš posebno čvrst "identitet"; mrzim tu riječ i svu šuplju priču koja je prati. Deset godina komunizma nisu bile posebno formativne za moj karakter, ali tri godine rata jesu, kao i za mnoge starije Nijemce, tako da nisam imao problema prilagoditi se. Bio sam prije svega zahvalan da smo došli u zemlju gdje ima struje i tople vode i gdje mi pucnjava i eksplozije napokon ne smetaju kada čitam ili slušam muziku.
Što se žanra ratnog romana u Bosni tiče, kako su kod njemačke publike prošli Damir Ovčina i Faruk Šehić?
Damir i Faruk ne pišu u "žanru".
Na koje glasove autora koji pišu o Balkanu smatrate da bi danas valjalo skrenuti pažnju?
Ne znam, ne čitam knjige o Balkanu. Jednostavno me ne zanimaju. Trenutno čitam Manzonijeve "Zaručnike". Tu knjigu obožavam.
