Predstave koje tretiraju romske probleme ili u kojima glume Romi, već pogađate, kod nas su prilično rijetke. Iako se radi o ljudima o čijoj bi sudbini itekako bilo važno govoriti, prilično je evidentno zašto Romi u kazalištu u Hrvatskoj nisu tema. Oni žive prosječno dvadeset godina kraće nego ostali, tri puta su nezaposleniji nego ‘bijeli’ stanovnici Hrvatske, a predrasude prema njima su četiri puta veće nego inače. Skinhedi ih tuku kada im je dosadno, izbacuju ih s javnih mjesta da ‘ne smetaju’, a pristojni građani od njih okreću glavu. O Romima se u Hrvatskoj čuje samo ponešto i samo ponekad, recimo onda kada se Evropi žele zamazati oči nekim projektom multietničke tolerancije ili kada se, puno ažurnije, piše o kriminalu čiji su glavni protagonisti Romi. U takvoj atmosferi predrasuda i animoziteta, u Zagrebu je nedavno održana kazališna izvedba koja se ticala baš Roma, ali i svih nas.
Nitko nema pravo uperiti prst u nekoga i reći da je on Rom, Srbin ili nešto treće. Već godinama slušamo uvrede. Htio sam sve to ovom predstavom učiniti ironičnim i osnažiti ljude koji takve uvrede trpe – kaže redatelj Romano Nikolić
Pod nazivom ‘pogledajme’, predstava koja je održana na gotovo anonimnom mjestu u Ulici Pavla Hatza 12 činilo se da mora biti osuđena na potpuni neuspjeh, međutim gledalište ove komorne izvedbe bilo je četiri dana zaredom ispunjeno do posljednjeg mjesta. Autor inicijative pod nazivom Arterarij i redatelj predstave je mladi glumac Romano Nikolić, a izvođači su dvoje Roma koji se do tada kazalištem nikada nisu bavili. Ideja od početka nije bila zamišljena kao ‘briga o Romima’, već kao autsajderska predstava o autsajderima; o malim detaljima običnog života ranjivih ljudi koji trpe otrovne nepravde svakodnevice. Ili kako je rekla dramaturginja Mila Pavićević: ‘Mi se nismo željeli baviti samo romskom manjinom, nego širim pitanjima identiteta i diskriminacije.’
U predstavi glume Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić, vrlo mladi ljudi, rođeni u Zagrebu, porijeklom Romi, koji su prvi put stali pred publiku, u kojoj je bilo sveučilišnih profesora, susjeda, glumaca, aktivista, studenata, kazališnih kritičara i slučajnih prolaznika. ‘Pogledajme’ govori upravo o njima koji pokušavaju živjeti život svojih vršnjaka i ispuniti ga školom, sportom i razonodom, baš kao i svi ostali, ali od početka u njihovom životu postoje pukotine koje su stvorene i prije njihova rođenja. Gotovo neprimjetno, uz priču o igračkama, muzici i ljubavi prema nogometu, momak i djevojka počinju pokazivati i tragove ožiljaka na duši: da, bilo je tu i rasističkog dobacivanja u školi i prijetnji silovanjem, bilo je pogleda iskosa i lošeg tretmana u javnosti, a bilo je i sudskih prijava jer su se nekome učinili sumnjivima…
S obzirom na to da su Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić prije svega pristojni mladi ljudi, dok je njihova nacionalna pripadnost drugorazredne važnosti, prijetnje i verbalne uvrede djeluju još strašnije, a šok publike je dvostruk: poniženjima o kojima na sceni svjedoče glumci samo zato što su Romi sutra će biti izložen netko drugi po nekoj drugoj osnovi – zato što je srpske nacionalnosti ili je recimo iz Istre, zato što je najbolji u razredu ili zato što nije vjernik ili pak zato što jest homoseksualac. Drugo, publika se morala osjećati i pomalo posramljeno, jer ako smo šokirani da stradavaju urbani Romi ‘slični nama’, zašto nam je recimo normalno da su Romi iz potleušica u Međimurju tretirani još gore. Autor Romano Nikolić o tom fenomenu kaže: ‘Uvijek sam se pitao zašto neku nepravdu godinama ne vidimo, a onda je odjednom počinjemo primjećivati. U čemu je stigma koju neki ljudi moraju trpjeti i koliko tereta su spremni podnositi?’ Ili kako kažu protagonisti predstave: ‘Nije nam bilo teško glumiti, jer sve što smo govorili u predstavi govore i naši prijatelji. To su naše priče, ali i priče drugih koji nisu isključivo Romi.’
‘Pogledajme’ na fin se način poigrava i ironizira naše zablude i naše strahove kada su u pitanju shvaćanje identiteta i njegove granice, tko je tko, kako na druge gledamo i što nam se na njima čini prihvatljivim a što ne. Dvoje Roma ironiziraju i sami sebe, govoreći da je sve u redu i da žive normalno u životu koji po mnogo čemu nije normalan. Na taj način oni predstavljaju i simbol današnje mlade generacije kojoj je najvažnije biti cool, potpuno nesvjesne što se u stvarnosti događa. ‘Zato smo osnovali umjetničku udrugu Arterarij, jer smo bili začuđeni da je mnoštvo ljudi prisilno stavljeno u te kalupe identiteta’, kaže Romano Nikolić.
Inače, prva akcija udruge, kaže Nikolić, zvala se ‘Knjige su jedini siguran seks’, kada se javnim čitanjem ‘nepoćudnih’ knjiga na temu seksa prije godinu dana u Teatru &TD htjelo suprotstaviti tvrdnjama desničarskih organizacija da knjige autora kao što su Haruki Murakami, Zoran Ferić ili Marguerite Duras kvare mladež.
Predstava ‘pogledajme’ koristi fina sredstva začudnosti kako bi ukazala na problem: nedefinirani prostor sobe koja je ispunjena zemljom, s dvoje iznenadnih junaka koji pričaju svoje priče. Tu je i izlog koji gleda na ulicu, kojom ravnodušno prolaze stanovnici grada, ti tihi tlačitelji svakoga tko je različit. ‘Ovo nije politički teatar, nego predstava koja sučeljava jezik intimnih pitanja ljudi koji se na bilo koji način osjećaju ugroženima s birokratiziranim jezikom koji prema takvim ljudima nema milosti’, ističe dramaturginja Mila Pavićević.
Izvedba pod nazivom ‘pogledajme’ svakako je više od predstave, jer je njezin tvorac Romano Nikolić bio motiviran nekom vrstom ljudskog deficita, nedostatkom ljudskosti prema slabijima, da bi preko kazališta izrekao svoj stav o tome. ‘U kazalištu jedino što može preživjeti jest istina’, kaže Nikolić, dodajući da su ga zanimali problemi za koje smo svi kao društvo odgovorni. ‘Nitko nema pravo uperiti prst u nekoga i reći da je on Rom, Srbin ili nešto treće. Već godinama slušamo te uvrede na cesti i na TV-u ili ih čitamo na portalima. Htio sam sve to ovom predstavom učiniti ironičnim i osnažiti ljude koji takve uvrede trpe’, dodaje Nikolić. Kako kaže jedan sociolog, ‘u Hrvatskoj postoje i drugi cigani osim Roma’, a Romano Nikolić i njegova predstava, kao i udruga Arterarij, primjer su angažmana koji ne teži novcu, probitku i slavi, nego nesebičnom susretu s onima kojima je i previše vlastitih tegoba.
