Upoznala sam Kristinu (izmijenjeno ime) na zagrebačkom autobusnom kolodvoru još kao studentica. Znale smo zastati i porazgovarati kad bih odlazila kupiti kartu ili čekajući autobus na putu za Split. Zamolila bi me ako imam nešto sitno, a onda bi se razgovor umrvio u svakodnevnicu, kako brine za mamu, braću i sestre, iako jedva krpaju kraj s krajem, i u crtice s kolodvora tih dana, od topline do indiferentnosti ili čak surovosti ljudi u prolazu.
Nismo se sjetile razmijeniti imena, zaranjajući spontano u razgovor, do ovoga augusta, kad sam je, godinama nakon, srela u centru grada. Prepoznala me i veselo mi mahnula već iz daljine. Pored nje, u kolicima, spavala je djevojčica od možda dvije ili tri godine. "Imam i sina od par mjeseci, a treće je na putu", nasmiješila se. Pitala sam je kako je i kako podnosi trudnoću. "Dobro, srećom. Samo što ću, kao i s dvije posljednje, morati na carski rez."
Primijetila sam naboranu zabrinutost na njezinom licu. Znam da ne stiže ni razmišljati o pripremi na zahvat i postoperativnoj njezi kad ne zna kako će uopće platiti pretrage i boravak u bolnici, i još važnije, kako prehraniti malene i sebe do tada. Zdravstveno osiguranje za "strankinje", kako su tretirane Romkinje bez regulirana statusa, oslobađa državu odgovornosti u podmirivanju troškova primarne zdravstvene, a onda i ginekološke skrbi.
Kako centri za socijalnu skrb organiziraju odvojen smještaj djece, ti su strahovi razumljivi i, nažalost, vjerojatno opravdani, kaže Martina Horvat iz udruge Ambidekster
Kristina se nedavno vratila s partnerom i djecom iz Makedonije. "Muž mi je od tamo. Radio je s ocem neko vrijeme, ali nažalost, ništa od toga… pa smo se vratili u Zagreb. Uspio je pronaći posao na baušteli. Ali kako je tek krenuo raditi, trebamo se nekako snaći dok ne sjedne prva plaća." Živjeli su kod njezine majke par dana, dok ih nije izbacila iz kuće. Nije rekla što se dogodilo, a ja nisam pitala, znajući da mi nije mjesto zadirati tamo.
"Znaš li možda gdje bismo mogli večeras prespavati?" izustila je s tračkom nade. Noć prije proveli su u nekom prolazu, spavajući naizmjence kako bi mogli bdjeti nad malenima i paziti da se nešto ne dogodi na otvorenom, sve dok je vani bjesnila ljetna oluja. To popodne su oblaci i meteorolozi ponovno zvali kišu, a nebo se već zajogunilo probiti predviđene sate početka nevremena. Kaže, zabrinuta je i za partnera kojem se od probdijenih noći vrti i koji jedva ostaje budnim na poslu, kockajući se s mogućom ozljedom na skelama.
Prva pomisao mi je bila nazvati Caritas. "Naravno da gospođa može doći k nama", rekao je ljubazni glas s druge strane. "Jedino, da bismo mogli zbrinuti obitelj, trebaju se javiti našem uredu za socijalnu skrb…" Prateći svaku razmijenjenu riječ, kad je razabrala "socijalnu skrb", Kristina je u panici krenula odmahivati glavom i moliti me da prekinem razgovor. Zbunjeno sam zbrzala vidjevši da se prestrašila i, dok je glas još objašnjavao, skliznula s linije. Problijedila je i privukla malenu još bliže sebi: "Ne mogu otići tamo, uzet će mi djecu."
- Kako centri za socijalnu skrb organiziraju odvojen smještaj djece, ti su strahovi razumljivi i, nažalost, vjerojatno opravdani – kaže Martina Horvat koja već dvije godine radi u mobilnom timu udruge Ambidekster za podršku romskim obiteljima u riziku od beskućništva, kao što su Romkinje i Romi iz zagrebačkoga naselja III. Struge.
Nakon što je INA d. d. sudskim putem zatražila deložaciju s privatiziranog zemljišta, Grad Zagreb je 2022. ponudio ljudima privremeno preseljenje u prihvatilišta dok im ne pronađe trajni smještaj. Od tada do danas, Grad ne samo da se oglušuje na molbe Stružana da im osigura garantirani smještaj, nego traži od suda daljnje deložacije dijela tih obitelji koje su u međuvremenu skvotirale napuštene gradske stanove.
Romsko naselje na zagrebačkoj periferiji (Foto: Borna Filić/PIXSELL)
Nazirući uznemirujući obrazac, nije bilo druge nego poslati mail Hrvatskom zavodu za socijalni rad. Iz Zavoda su odgovorili da ne vode evidenciju o tome koliko je romske djece u sustavu socijalne skrbi u odnosu na ostatak djece i da "slabiji ekonomski status nikada nije zasebni i jedini kriterij za smještaj djece izvan primarne obitelji, već se u obzir uzimaju i različiti psihosocijalni uvjeti te asocijalni oblici ponašanja". Prema popisu iz 2021. godine, u Međimurskoj i Osječko-baranjskoj županiji živi najveći postotak romskog stanovništva. Iz Centra za pružanje usluga u zajednici "Klasje" u Osijeku, kao što napominje Zavod, također ističu da se "djeca ne izdvajaju iz obitelji ako su u pitanju samo socioekonomski problemi, već se radi o složenim situacijama prouzročenima nizom rizičnih čimbenika kojima su ugroženi sigurnost i razvoj djeteta."
Da siromaštvo nije "zasebni i jedini kriterij" kazuje da ono jest jedan od kriterija kojima se centri za socijalnu skrb vode. Dobrobit djece bila bi u tome da imaju redovite obroke i krov nad glavom, čime je i u Kristininom primjeru moguće utvrditi "ugroženu sigurnost i razvoj djeteta". Ali umjesto da se cijela obitelj zbrine, i roditelji i djeca, omogućavajući im da ostanu zajedno, siromaštvo se kažnjava time što se roditelji šalju u skloništa za beskućnike, a djeca se upućuju na udomljenje ili u ustanove alternativne skrbi.
Iako se odgovornost prelama uglavnom na plećima pojedinačnih socijalnih radnika, koji grcaju u tolikom broju kućanstava da ih ni ne stignu popratiti kako treba, ona proizlazi iz rasističkih kapitalističkih struktura kojima su primorani navigirati. Istraživanje "Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: žene, mladi i djeca" Suzane Kunac, Ksenije Klasnić i Petre Rodik pokazuje da su 2017. i 2018. godine ukupna mjesečna primanja 65 posto romskih kućanstava u Hrvatskoj bila manja od 3000 kuna (400 eura). U 741 anketiranom romskom kućanstvu čak 92 posto ih je bilo ispod praga siromaštva ili u riziku od siromaštva. Kako su romska kućanstva u prosjeku peteročlana, s 400 eura nije moguće podmiriti ni temeljne troškove života, a kamoli nadograditi kupaonicu ili popraviti krov koji prokišnjava, što su neki od indikatora zbrinutosti djece u romskim sredinama prema zadnjem referentnom dokumentu UNICEF-a i Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku iz 2017. godine.
U odgovoru iz Ureda pravobraniteljice stoji da "tema nije do sada sustavno istražena, pa tako ni pitanje izdvajaju li se češće romska djeca iz obitelji te, ako da, koliko češće od ostale djece, kao i zbog čega"
- Mjera stručne podrške ili intenzivnog nadzora koja prethodi izdvajanju djece svodi se na posjet stručne osobe obiteljima jednom do dva puta tjedno, što ne čini puno za ljude koji se suočavaju s višegeneracijskim siromaštvom i rizikom od beskućništva. A pogotovo ako im sustav ne osigurava krov nad glavom i materijalni oslonac u brizi za djecu – ističe Martina Horvat.
Rizični čimbenici koji usložnjavaju okolnosti djetetova odrastanja izranjaju iz siromaštva i bujaju u njemu, sa snažnom korelacijom siromaštva s alkoholizmom, ovisnošću o drogama, krađama, prosjačenjem ili nasiljem u pokušajima preživljavanja te nošenjem s beznađem i manjkom osnovnih egzistencijalnih uvjeta. Roditelji i djeca snalaze se kako znaju i umiju, pa kad se situacija krene činiti bezizlaznom, i na (samo)destruktivne načine koje država potiče razbijajući mreže skrbi, afektivnosti i podrške u marginaliziranim kontekstima. Antiromski rasizam u kapitalizmu vodi ili uništavanju ekonomije koja omogućuje da ljudi žive i preživljavaju, istodobno im uskraćujući pristup egzistencijalno stabilnijim oblicima rada, dok ih se ne odvuče u zatvor ili smrt, ili u "spašavanje djece" tako što će ih se podojiti vrijednostima srednjoklasne bijele obitelji.
U moralnoj panici usmjerenoj na Rome i Romkinje, "dobrobit djeteta" mehanizam je koji omogućava da se dijete razmatra u vakuumu, van strukturnih uzroka u kojima se grana kontekst iz kojega će u nekom trenu biti izdvojeno. Kad se oduzimanje roditeljske skrbi pravda propustima i nemarom roditelja da češće kupaju dijete (bez obzira na to što nemaju kupaonicu ili osiguranu vodoopskrbu) ili da ne psuju pred djetetom (unatoč tome što ta pristojnost zamagljuje okrutnost i bespomoćnost svakodnevnice), izoštravaju se rasistička bajanja o prljavosti koju zrcali tamnija koža, "strašnim Romima i Romkinjama koji iskorištavaju djecu" i "asocijalnom ponašanju".
"Asocijalno ponašanje" sugerira da je teškoća u pojedincu koji se ne može i ne zna prilagoditi zadanim normama, a ne u tome što su te norme izgrađene da bi sputale romsko stanovništvo tako da se podvije kontroli lokalne administracije i da bi se utrnula bilo kakva moguća opiranja. Uredu pučke pravobraniteljice u direktnom radu s ljudima u romskim naseljima roditelji su se znali povjeriti "da su radnici Hrvatskog zavoda za socijalni rad spominjali mogućnost izdvajanja djece iz obitelji kao način da utječu na njihovo ponašanje". Iz odgovora koji smo dobili od Ureda pravobraniteljice stoji da "tema nije do sada sustavno istražena, pa tako ni pitanje izdvajaju li se češće romska djeca iz obitelji te, ako da, koliko češće od ostale djece, kao i zbog čega, dakle, s kojim obrazloženjima". Ističu potrebu za temeljitim dokumentiranjem i analizom konkretnih situacija u kojima dolazi do izdvajanja djece.
Romsko naselje na zagrebačkoj periferiji (Foto: Borna Filić/PIXSELL)
Jedno od pitanja Kunac, Klasnić i Rodik u njihovom obuhvatnom istraživanju romskih kućanstava bilo je: "Jeste li vi osobno čuli da su u nekim obiteljima u vašoj blizini roditeljima oduzeta djeca?" U razmjerno zaštićenoj svakodnevnici, većina nas će se teško sjetiti gubitka roditeljske skrbi u svojoj okolini. Nasuprot tome, čak 57 posto Romkinja i Roma zna za slučaj oduzimanja djece koji se dogodilo u njihovom susjedstvu (41 posto), obitelji (osam posto) ili drugdje (osam posto). Čak dvije trećine sugovornika iz Međimurja (66 posto) i sjeverne Hrvatske (64 posto) svjesno je odvajanja djece u svojoj okolini, a ta je svijest najprisutnija u koncentriranim romskim naseljima udaljenim od grada ili sela (63 posto).
Strategija izdvajanja djece u koncentriranim romskim naseljima na periferiji način je uništavanja tih naselja. Kao što je u slučaju zagrebačkih III. Struga romsko stanovništvo istjerano i gurnuto u beskućništvo, ovdje se, umjesto policije i suda, centri za socijalnu skrb upogonjuju kako bi se intergeneracijske i uzajamnom pomoći ispremrežene romske sredine razdrobile. Kako drugačije uništiti romska naselja, nego tako što će se istrgnuti vezivno tkivo kojim su građena; djecu koja čine najbrojniji dio romske populacije i oko koje se organizira većina svakodnevnice.
Namjera dokidanja romskih naselja i kolektiva utkana je u recentnu povijest dobrog dijela Europe prisilnim sterilizacijama, gdje je samo u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj na tisuće žena sterilizirano na rutinskim zahvatima ili pri porodu. Izvještaj češkog pravobranitelja Otokara Motejla iz 2005. ukazuje na središnju ulogu socijalnog rada u provedbi sterilizacija nastavljajući eugeničke prakse u kontroli strukture stanovništva. Izdvajanje djece moguće je razmatrati kao prilagodbu toga nasilja ekonomskim i političkim promjenama, ali samo oblikom, zadržavajući suštinu regulacije toga tko, kako i u kojim okolnostima može biti roditelj, vraćajući taj problem na agendu borbe za reproduktivnu pravdu.
Od aboridžinske djece u Australiji, preko indigene djece u Kanadi i SAD-u, do romske djece u Austro-Ugarskoj, izmještanje iz sredina u kojima odrastaju strategija je iskorjenjivanja prkosnih života koje je trebalo socijalizirati u građanstvo. Djeca bi se dala na (pre)odgoj da se što prije otrgnu od "devijantnog načina života", pa je Josip II. 1783. uredbom De Domiciliatione et Regulatione Zingarorum utvrdio "da romska djeca od četvrte godine trebaju biti raspoređivana u susjedne gradove barem svake dvije godine", gdje će pohađati školu i savladati seljačke zanate.
Ne mnogo drugačije, i danas su djeca izmještena u različite županije ili gradove, onako kako država proizvodi oskudicu smještaja, otežavajući kontakt roditeljima i održavanje spona s kontekstom odrastanja, samo što se, za razliku od 18. stoljeća, asimilacionistički diskurs prilagodio jeziku zakona i administracije. Odbijanjem lojalnosti državnim interesima upakiranim u struku, socijalni radnici imaju moć zajedno s romskim stanovništvom pomicati stvari prema radikalnoj transformaciji uvjeta života i načina na koji je organizirana briga.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
