Jeste li znali da većina romskih tinejdžera u Hrvatskoj ne ide u srednju školu? Jedva 31 posto. Još i manje romskih djevojaka istog uzrasta dospije u školske klupe. Preko 40 posto njih odlučuje se rastati s obrazovanjem još u osnovnoj školi. Iznimna je rijetkost da maloljetnica iz većinske populacije napusti školu zbog sklapanja braka, loših rezultata, trudnoće i roditeljstva. Takvi incidenti završavaju u medijima. Ipak, javnost nije uzbuđena kada mlade Romkinje navode da baš iz ovih razloga moraju okončati svoj obrazovni proces. Lakše je, valjda, krivicu svaliti na tzv. romski način života ili sve to svesti na nekakvu tradiciju i običaje jedne etničke skupine.

Nadalje, u ukupnoj populaciji Roma u Hrvatskoj, samo 0,8 posto osoba ima završenu trogodišnju višu školu ili je visoko obrazovano. Većina romske djece pohađa segregirane razrede. Decenijama i generacijama ova crna statistika se ponavlja. Bilježe se minimalna, ali apsolutno nedovoljna poboljšanja. Ukorijenjena diskriminacija prema Romima tako opstaje udruženo s kapitalističkom postavkom da je svatko tvorac svoje sreće i da pojedinac može napraviti puno samo ako vjeruje u sebe.

Kampanja "Kvalitetna škola za sve", koju zajedno provode Romska organizacija mladih Hrvatske (ROM HR) i Centar za kazalište potlačenih POKAZ, pokrenuta je upravo zbog široko rasprostranjene društvene segregacije i sistemskog rasizma, ali i zbog djelovanja svakodnevnih predrasuda i stereotipa. Kako navode, nije pretjerano reći da uvjeti u kojima danas žive Romi i Romkinje u Hrvatskoj za ogroman dio neromske populacije predstavljaju nepoznanicu. Zbog toga smatraju da je od vitalnog značaja raditi na podizanju svijesti o problemima, preprekama i izazovima s kojima se iz dana u dan suočava romska zajednica. Pokretači kampanje su uvjereni da je obrazovanje jedan od ključnih puteva za izlazak iz siromaštva.

Siniša Senad Musić iz Romske organizacije mladih smatra da je segregacija "rak-rana", najveća prepreka za uključivanje Roma u hrvatsko društvo. Romi su u pravilu u svim aspektima svog života izdvojeni od drugih. Počevši od rezidencijalne (stambene) segregacije u romskim naseljima pa do segregacije u obrazovanju. Musić napominje da je teško dokinuti razdvojenost romske djece u školama ako ne postoji plan desegregacije romskih naselja. U romska naselja se ulaže, govori, a negdje se čak zagovara i povećanje takvih naselja. I potpuno je razumljivo da se na romske adrese mora isporučiti osnova infrastruktura za život u 21. stoljeću. Međutim, ne radi se na planu izlaska Roma iz takvih stambenih zajednica.

Siniša Senad Musić (Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)

- Ministarstvo znanosti i obrazovanja zna da je stambena segregacija kompleksnija od one u obrazovanju. Postavlja se pitanje gdje početi. Rezidencijalna segregacija neće još dugo biti riješena. Tako gubimo generacije i generacije Roma. Nije segregacija u obrazovanju sama i jedina problematična, i nije da samo to utječe na obrazovne ishode. Ti rezultati su često katastrofalni. Ovom kampanjom želimo predložiti mjere i prijedloge za poboljšanje obrazovnih ishoda Roma. Za segregaciju svi kažu da je loša. A kada se postavi pitanje zašto je loša – odgovora nema. Romska djeca su socijalno isključena. Pitanje njihovog obrazovanja je i pitanje njihovog socijalnog kapitala. Odrastaju u isključivo romskom naselju i pohađaju isključivo romsku nastavu. Kakav im je obrazovni rezultat kada dospiju u srednju školu s neromskom djecom? Romski civilni sektor je veoma slab. Fali nam grassroot malih romskih organizacija koje rade u romskim naseljima na dizanju svijesti o važnosti obrazovanja. Često se spominje da je kvaliteta obrazovanja u segregiranim razredima lošija. Ne možemo govoriti o svim razredima, ali rezultati koje imamo ukazuju na to - objašnjava Musić.

Činjenica je da Hrvatska godinama prednjači u politikama, raznim aktima i strategijama prema Romima, a to je potkrepljeno i financijama. I baš u segmentu obrazovanja postoji veliki broj mjera: stipendije, romski asistenti, đački i studentski domovi, besplatni vrtići, financiranje vanškolskih aktivnosti, ljetne škole i drugo. Musić napominje da tu postoje najveći pomaci te da se ciljevi iz Nacionalnog plana za uključivanje Roma uistinu ostvaraju.

Međutim, segregacija ne samo da opstaje, već ide unazad. Prema podacima resornog ministarstva za školsku 2023./2024., sve tri odgojne skupine u predškolskom odgoju u Koprivničko-križevačkoj županiji su segregirane. Od takvih 20 odgojnih skupina koje su izdvojene, čak 16 se nalazi u Međimurju. Od 5230 djece koja se nalaze u osnovnoj školi, njih 1178 pohađa segregirana razredna odjeljenja. Prvašići iz Međimurja, njih 145 od ukupno 295 djece, stječu znanje u ovakvim učionicama. Romski aktivisti stoga se s pravom pitaju što se zaista promijenilo od presude Europskog suda za ljudska prava "Oršuš i drugi protiv Hrvatske", kada je država bila optužena za segregaciju.

Odgovor, po svemu sudeći, leži u tome da iskorjenjivanje segregacije u školama ne prate nužne socioekonomske mjere. Naš sugovornik tvrdi da se obrazovni propisi u segregiranim razredima često krše. Pitanje je, također, koliko su učitelji motivirani.

- Moramo biti svjesni da i roditelji igraju veliku ulogu. Obrazovni sustav računa na njih, da rade kući s djecom zadaću, ali oni često nemaju dovoljno znanja za to. Pogotovo program za peti i šesti razred. Uvijek se sjetim jednog prosvjeda u Zagrebu. Obitelj iz Plinarskog naselja je bila preseljena u Petruševac. Kad je bio prosvjed protiv povećanog broja Roma u naselju, jedna žena je držala zanimljiv transparent: "I naša djeca imaju pravo na jednako kvalitetno obrazovanje kao djeca iz centra grada." Dakle, Hrvati iz Zagreba su primijetili da povećanjem broja romske djece u razredu, i to ne u segregiranom razredu, pada kvaliteta obrazovanja, stupanj prijenosa znanja s profesora na učenika - govori Musić.

On i njegove suradnice predložit će niz mjera donositeljima odluka. Može se povećati broj profesora koji rade s djecom, a mogu se organizirati i manja odjeljenja. Ima još mnogo načina. Kao jedna od mjera se navodi i uvođenje interkulturnih elementa u sve kurikulume.

- Kroz svoj rad upoznao sam mnogo učitelja koji su radili i više od onog što im propisuje njihovo radno mjesto. Ako znamo da desegregacija u obrazovanju neće ići glatko, da se neće riješiti brzo, sustav prvo treba prepoznati da postoji smanjena kvaliteta obrazovanja, a onda, sukladno tome, napraviti određene politike i mjere kako tu kvalitetu podići - zaključuje Siniša Senad Musić.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.