Kad se Martin Luther King u svojoj kampanji za desegregirano školstvo u Sjedinjenim Američkim Državama i generalno za desegregirano društvo 1956. godine obratio prisutnima na jednom skupu u New Yorku riječima: ‘Segregacija je oduvijek bila dubinski pokvarena stvar, a samo će je reakcionar sklon obmanjivanju i preobučen u prozirnu halju iracionalnog emocionalizma pokušati obraniti. Segregacija je racionalno neobjašnjiva i moralno neopravdana’, nije mogao ni slutiti da će sedamdesetak godina kasnije sami Afroamerikanci početi tražiti ‘samosegregaciju’.
Naime, kako nas obavještava sociolog i publicist Frank Furedi jedna od posljedica sada već višedesetljetnog vođenja identitetskih politika jest ta da same manjinske organizacije traže i pribjegavaju takvim rješenjima. Primjerice, administracija njujorškog sveučilišta izašla je ususret tamošnjoj crnačkoj zajednici i od jeseni 2021. na kampusu planiraju uvesti odvojene spavaonice, pa čak i blagovaonice. Morton Schapiro, predsjednik čikaškog Northwestern Universityja, ovakav je trend objasnio riječima da ‘svi mi zaslužujemo siguran prostor, pa tako i crni studenti imaju svako pravo da uživaju u svom jelu neometani od bilo koga’.
Prije nekoliko godina sami su studenti na koledžu Oberlin tražili da u prostoru kampusa budu jasno označena područja ‘sigurna za studente koji imaju afroamerički identitet’. Naravno, nitko u javnosti ne govori otvoreno o segregaciji, nego se takvi novi trendovi obično maskiraju u eufemizme kao što su ‘siguran prostor’, ‘nova crna zajednica za učenje i boravak’, ‘boravak i stanovanje prema sklonosti’ (affinity housing) i slično.
Za to da zbrka između pojmova sigurnog prostora i segregacije bude kompletna pobrinuo se američki PEN. On je u svojoj izjavi pod nazivom ‘Kampus za sve: različitost, uključivost, sloboda na američkim sveučilištima’ podupro neosegregacijske tendencije riječima da na kampusima treba uspostaviti ‘prostore sigurnosti u koje dobrovoljno mogu ući oni studenti koji se žele družiti s određenim grupama’.
Furedi na kraju upozorava da identitetske politike nisu ništa manje razdvajajuće nego što su to politike bjelačkog supremacionizma. ‘Kroz povijest svi oni pojedinci koji su se smatrali progresivnima bili su gorljivi oponenti bilo kojeg oblika rasne ili kulturne segregacije. Kad današnji tzv. progresivci podržavaju ‘dobrovoljnu segregaciju’ ili affinity housing, to jasno govori koliko smo se odmaknuli od ideala koji su inspirirali abolicioniste i zagovaratelje ljudskih prava kroz stoljeća’, razočarano zaključuje Furedi.
