Obrazovanje je cjeloživotni proces i u tom smislu nikad nije završeno ni za jednog čovjeka, pa tako ni za mene. Prešla sam dio tog puta, na kojem sam proživjela svašta, i baš zbog toga želim da me sad krene, da do kraja ostvarim svoje snove – govori 20-godišnja Razan uoči početka smjene u jednoj sisačkoj ljekarni.
Uskoro će navući bijelu kutu i uz pomoć starijih kolegica krenuti u novi radni dan. Kao početnici, koja je prošle jeseni završila srednju školu za farmaceutskog tehničara i trenutno odrađuje staž, Razan je u ljekarni namijenjeno mjesto za pultom.
- Svaki pacijent ima svoju priču, a na meni je da ih saslušam i ponudim im moguća rješenja. I to ne samo oko lijekova, nego generalno. Da ih malo motiviram, uputim im pozitivne misli - tumači nam na poprilično tečnom hrvatskom.
Razan je od djetinjstva bila želja da jednog dana ima vlastitu ljekarnu, a do tog cilja dijeli je još nekoliko stepenica. Za početak, da upiše fakultet. U momentu našeg razgovora nije sigurna hoće li to biti u Hrvatskoj ili rodnoj Siriji koju je, uslijed rata, s obitelji napustila 2011. godine.
- U Siriji bi razina moje odgovornosti bila daleko manja. Naravno, imat ću strah od ispita, ali se neću morati bojati jesam li nešto točno rekla ili nisam. Neću se toliko zamarati jezikom, hoće li me netko prihvatiti ili neće - veli Razan, koja je osnovnu školu završila u jednom od izbjegličkih kampova u Turskoj.
Živjela je, kako kaže, u tri različite kulture, s trima različitim običajima, jezicima i obrazovnim sustavima. Od starta je grizla za učenje, u vrtiću naučila arapsko pismo i dio latinice, a kasnije sudjelovala na školskim natjecanjima i dobivala priznanja. Sve se promijenilo 2019. s preseljenjem u Sisak, gdje je zbog početnog nepoznavanja hrvatskog jezika, odnosno nespremnosti ovdašnjeg obrazovnog sustava da joj omogući njegovo učenje, izgubila dvije školske godine.
Te 2019. u školu je krenula tek u studenom, pri čemu je dobila status gosta-učenika i paralelno trebala pohađati pripremnu nastavu hrvatskog, što je uobičajena procedura koju prolaze inojezična djeca. To se, međutim, nije dogodilo, već je naša sugovornica, sjedeći u razredu s drugim učenicima, nastavu pratila na jeziku koji ne razumije.
Nitko mi nije objasnio ni da mogu ispraviti test kad dobijem jedinicu. Samo su se redale, bojala sam se da ću pasti razred. A davala sam sve od sebe, trudila se, puno učila i opet ništa – prisjeća se Razan, danas farmaceutska tehničarka, prvog razreda srednje škole
Nekoliko mjeseci kasnije, s proglašenjem pandemije koronavirusa i prebacivanjem na online model nastave, Razan je u potpunosti bila isključena iz obrazovnog sustava, a da je nitko, tvrdi, nije nazvao i objasnio o čemu se točno radi. Naredne godine ponovno je krenula u prvi razred srednje škole, ovaj put s formalnim upisom, a kako nije prošla pripremnu nastavu, već na početku te školske godine počela se suočavati s teškoćama.
- Nitko mi nije objasnio ni da mogu ispraviti test kad dobijem jedinicu. Samo su se redale, bojala sam se da ću pasti razred. A davala sam sve od sebe, trudila se, puno učila i opet ništa - prisjeća se.
- Možete misliti kako sam se osjećala. Jedno pametno dijete, koje se uvijek javljalo na satu, odjednom ne može odgovoriti na postavljena pitanja jer ne zna kako. Psihički me to strašno iscrpljivalo - dodaje.
Na kraju te školske godine stručna služba Srednje škole "Viktorovac" zaključila je da Razan pati od poremećaja u ponašanju i emocionalnih teškoća koje onemogućuju njeno uspješno školovanje. Sve je proizašlo iz procjene da učenica ima poteškoće u govoru i razumijevanju hrvatskog. Nastavničko vijeće je na kraju svoju jednoglasnu procjenu dostavilo nadležnom županijskom odjelu za prosvjetu. To je tijelo 8. srpnja 2021. izdalo rješenje kojim je utvrđeno da Razanino daljnje školovanje zahtijeva prilagodbe kurikuluma i individualizirane postupke, odnosno svrstavanje u program minimalnih uvjeta kakav je inače namijenjen učenicima s teškoćama u razvoju.
- Nitko nije sjeo sa mnom i objasnio mi posljedice tog čina. Plus, u to vrijeme nisam dovoljno dobro znala jezik pa nisam do kraja ni mogla razumjeti o čemu se radi. Shvatila sam samo da će mi biti lakše, ali ne i da će to ostati upisano u papirima, da će poslodavac jednog dana zbog svega misliti da nisam dovoljno educirana. Emina me na kraju spasila od jako velikog problema koji bi me pratio do kraja života - govori Razan, referirajući se na Eminu Bužinkić, istraživačicu koja surađuje s većim brojem inicijativa i udruga civilnog društva.
Bužinkić joj je pomogla da sastave službeni dopis na temelju kojeg je, nakon razgovora s predstavnicima županijskih vlasti i prije početka nove školske godine, ukinuto spomenuto rješenje. Istodobno im je obećano da će Razan dobiti asistenta, što se na kraju ipak nije dogodilo, ali je uz pomoć nastavnice hrvatskog prošla pripremnu nastavu i na kraju uspješno završila srednju školu po redovnom programu.
- U ukinutom rješenju bile su navedene ozbiljne dijagnoze. Da je Razan doista bila svrstana u nastavu po posebnom programu, gdje joj definitivno nije mjesto, to bi je do kraja demoraliziralo i stvorilo uvjete teškog emocionalnog i psihičkog stanja kojim se ponovno nitko ne bi bavio unutar sustava - govori Emina Bužinkić i dodaje kako je u cijelom procesu shvatila da je dodijeljeni minimum Razaninim roditeljima bio prezentiran kao bolja opcija za njihovo dijete.
- Roditelji su na kraju i potpisali to rješenje, također ne znajući gotovo ni riječ hrvatskog. Od to malo riječi što su znali razumjeli su samo "lakše" i mislili da se radi o humanoj gesti, a sve to je zapravo značilo potpuno krivu procjenu Razaninog stanja. Drugim riječima, škola je vlastitu inerciju po pitanju poučavanja inojezičnog djeteta prebacila na Razan u obliku krivnje za nepoznavanje jezika - ističe ona.
Da je Razan doista bila svrstana u nastavu po posebnom programu, gdje joj definitivno nije mjesto, to bi je do kraja demoraliziralo i stvorilo uvjete teškog emocionalnog i psihičkog stanja kojim se ponovno nitko unutar sustava ne bi bavio – kaže Emina Bužinkić
Istraživanje UNHCR-a pokazalo je da je obrazovanje jedno od najvažnijih područja u procesu društvene integracije djece izbjeglica i drugih migranata, čiji je broj, zbog aktualnih izbjegličkih tokova i pojačanog priljeva strane radne snage, posljednjih godina u Hrvatskoj u porastu. Zakonom im je zajamčeno pravo na obrazovanje, no njegova primjena je, kako ističe pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević, otežana u praksi. Što zbog razlike u obrazovnim sustavima koje su ranije pohađala djeca u pokretu, što zbog njihovih dugotrajnih putovanja prije dolaska u Hrvatsku, pri čemu nerijetko prekidaju školovanje.
Od 2013. godine, kad je Ministarstvo znanosti i obrazovanja u mandatu Željka Jovanovića donijelo pripadajući pravilnik, propisano je i da su sve odgojno-obrazovne ustanove dužne djeci koja ne znaju ili nedostatno znaju jezik osigurati pripremnu nastavu iz hrvatskog jezika u trajanju od maksimalno 140 sati (70 osnovnih plus 70 dodatnih u slučaju potrebe).
Otad traju i problemi u realizaciji tog prava pa se, kako stoji u odgovoru koji smo dobili iz ureda pravobraniteljice za djecu, na početak pripremne nastave čeka minimalno dva mjeseca. "Također, pripremna nastava odvija se u pojedinim školama pa su djeca često prisiljena odlaziti u tu drugu školu koja je udaljena od matične, zbog čega gube dio nastave u svojoj", kažu iz ureda Pirnat Dragičević.
Iz ureda pravobraniteljice ističu i kako propisana satnica pripremne nastave nije dovoljna da dijete samostalno sudjeluje u obrazovanju i ostvaruje zacrtane ciljeve. Posebno se to pokazalo otežavajuće, doznajemo iz razgovora s nastavnicima i aktivistima civilnog društva koji djeci pomažu u usvajanju gradiva, s učenicima čiji materinji jezik nije slavenskog porijekla. Ujedno, nedostaju udžbenici koji su prilagođeni inojezičnoj djeci, kao i podrška u učenju, pisanju zadaća i nošenju s psihičkim traumama s kojima su mnoga od njih bila suočena u procesu napuštanja doma i prolaskom kroz izbjegličke rute.
Zbog nepoznavanja jezika takva se djeca često upisuju u niže razrede od svojih vršnjaka, manjem dijelu njih odgođen je upis u redovne obrazovne ustanove, a najradikalniji slučajevi, kakav je Razanin, podrazumijevaju i neopravdano im pripisivanje različitih teškoća i smještanje u neki od modela nastave po posebnom programu. Kako doznajemo, na području Zagreba zabilježen je i slučaj u kojem djetetu migrantskog porijekla, također zbog jezične barijere, nisu na vrijeme prepoznate postojeće teškoće.
Za sada nema naznaka da će ministarstvo prionuti na izmjene spomenutog Pravilnika o provođenju pripremne i dopunske nastave za učenike koji ne znaju ili nedostatno znaju hrvatski jezik, a inače je svaka EU-članica slobodna izgraditi vlastitu integracijsku politiku. U Hrvatskoj ona praktički ne postoji, makar u formi službenog dokumenta, od 2019. godine kad je istekao posljednji Akcijski plan za integraciju osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita. Iz Vlade su nam odgovorili da će Ministarstvo demografije i useljeništva, na čijem čelu je DP-ov Ivan Šipić, uskoro pristupiti izradi Nacionalnog plana za migracijske politike.
Rješenje kojim se za Razan određuje "primjereni program srednjeg obrazovanja za učenike s teškoćama u razvoju"
"Ciljevi tog dokumenta bit će usmjereni na uravnoteženu mobilnost stanovništva, uključujući poticajne mjere i modele za ostanak, povratak hrvatskog iseljeništva, privlačenje novih useljenika i potomaka hrvatskih iseljenika, njihovu integraciju i usklađivanje migracijskog protoka preko hrvatskih granica te trajne i privremene unutarnje migracije", navodi se u odgovoru. Iz Plenkovićeve vlade hvale se i nanovo izgrađenim obrazovnim programima učenja jezika koji su namijenjeni strancima angažiranima u konkretnim gospodarskim djelatnostima: građevini i graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu, trgovini te uslugama vezanima uz prerađivačku i prehrambenu industriju.
Iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih su nam pak odgovorili kako ne raspolažu generalnom statistikom o djeci i mladima tražiteljima međunarodne zaštite, kao ni onima koji su takvu zaštitu već ostvarili, a koji u Hrvatskoj pohađaju osnovno ili srednjoškolsko obrazovanje. Takvi podaci nisu dostupni ni u školskom e-Rudniku, bazi koja pruža pristup određenom skupu statističkih podataka iz e-Matice o svim školama, pa je nemoguće utvrditi koliki je broj inojezične djece među ukupno 3.615 (8,94 posto) đaka s teškoćama u razvoju u aktualnoj školskoj godini. Budući da to nisu dužni, takvu vrstu statistike ne vodi ni većina županijskih, odnosno gradskih ureda za obrazovanje kojima smo se također obratili.
Prema podacima koje smo uspjeli prikupiti iz različitih izvora ispada da je u proteklih pet godina pokrenuto 517 postupaka uključivanja djece migrantskog porijekla u odgojno-obrazovni sustav, od čega je realizirano njih 169: šest djece upisano je u vrtiće, 146 u osnovne i 17 u srednje škole. U istom razdoblju je 124 djece i mladih u dobi do 18 godina u RH dobilo međunarodnu, a još sedam supsidijarnu zaštitu. Nadalje, od 2020. u Hrvatskoj je boravilo čak 4.313 maloljetnika bez pratnje, tražitelja azila. Za razliku od drugih jedinica lokalne samouprave, nešto detaljniju evidenciju vodi Zagrebačka županija. Po njoj, u aktualnoj godini osnovne i srednje škole na tom području pohađa 72 učenika migrantskog porijekla, pri čemu ih je pet svrstano u neki od posebnih programa školovanja.
Nastavnica angažirana u posebnom odjelu jedne škole koju pohađaju romska i migrantska djeca objašnjava kako je učenicima koji jednom završe u takvom odjelu kasnije gotovo nemoguće promijeniti oblik školovanja. Također, mogu zaboraviti na fakultet kao i na svaku trogodišnju srednju školu koja nije pomoćna
Djeci kojoj su neutemeljeno pripisane različite teškoće, objašnjava Emina Bužinkić, prilagođeni program ne omogućuje da napreduju kroz školovanje, a time ni ostvare svoje pune potencijale i snove.
- Radi se o ozbiljnom problemu zbog kojeg bi jednog dana, po završetku obrazovanja, mladi kao što je Razan mogli raditi samo niže plaćene, pomoćne poslove, kakvi u farmaceutskom polju u Hrvatskoj ni ne postoje. Pritom se radi o izuzetno pametnoj djevojci koja sad, sa svojih 20 godina, govori tri jezika - ističe istraživačica.
Diskriminatorna praksa neopravdanog etiketiranja učenika de facto kao zaostalih u razvoju inače je svojstvena sredinama u kojima živi veći broj pripadnika romske zajednice, na što je, kroz dvije presude protiv Češke i Mađarske, upozorio Europski sud za ljudska prava. Da je takva praksa prisutna i u Hrvatskoj, ukazuje pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, u čijem posljednjem godišnjem izvještaju stoji kako više od 50 posto romske djece upisane u škole nastavu pohađa po posebnim programima. Većina takve djece nije prethodno dobila potrebnu podršku u učenju ili rehabilitaciji, a često nisu bila ni dovoljno uključena u predškolski odgoj.
Martina Horvat, socijalna pedagoginja angažirana na radu s djecom i njihovim obiteljima, tumači nam kako dio problema leži i u činjenici da su instrumenti, odnosno testovi koje različiti stručnjaci koriste prilikom dijagnosticiranja mogućih razvojnih teškoća nedovoljno kulturno osjetljivi.
- Ti instrumenti standardizirani su u skladu s hrvatskim prosjekom i kulturnim okruženjem pa se u praksi pokazuje da su vrlo često neprilagođeni pojedinim manjinskim skupinama ili djeci s migrantskim iskustvom koja su odrastala u drugačijem okruženju. Uz to su prisutni i jezični izazovi. Isti problem je tijekom 1950-ih prepoznat u SAD-u, gdje se ispostavilo da određene skupine djece, recimo afroamerička, na testiranjima ispadaju kao da imaju snižene sposobnosti - govori Horvat.
Dijagnostika bilježi trenutno stanje, dodaje pedagoginja, ali teže prepoznaje koliki bi napredak bio moguć da su djeca odrastala u stimulativnijim uvjetima i da im sustav osigurava dodatnu podršku u slučajevima kad roditelji ne mogu:
- To je posebno važno za romsku i migrantsku djecu koja su češće bila izložena velikom siromaštvu i različitim teškim životnim iskustvima. Veliki broj te djece bi uz pravovremenu podršku mogao puno više nego što imaju priliku pokazati.
Nakon što se jednom utvrde poteškoće, promjena oblika školovanja može se kretati od individualiziranog pristupa, preko prilagodbe programa, u smislu da se ne traži svladavanje dijela nastavnog sadržaja, ali može ići i do toga da djeca budu potpuno ili djelomično smještena u posebne razredne odjele. Zanimljivo je da na razini Zagreba, kaže Horvat, škole na području Peščenice i Žitnjaka, gdje živi najviše Roma, uglavnom imaju posebne razredne odjele za tzv. djelomičnu integraciju djece s lakom mentalnom retardacijom.
- I u praksi vidim da romska djeca vrlo često završe u djelomičnoj integraciji. Pritom u matičnom odjelu, odnosno u većem razredu, slušaju predmete kulture, a u posebni odlaze na obrazovne predmete koji se izvode u suženom opsegu. U posebnom razrednom odjelu nema svih predmeta kao u redovnom, što na neki način određuje dijete, pogotovo u smislu budućeg obrazovanja - objašnjava Martina Horvat.
Romska djeca vrlo često završe u tzv. djelomičnoj integraciji (Foto: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL)
Nastavnica angažirana u posebnom odjelu jedne škole koju pohađaju romska i migrantska djeca, a koja je željela ostati anonimna, objašnjava kako je učenicima koji jednom završe u takvom odjelu kasnije gotovo nemoguće promijeniti oblik školovanja. Također, takvi učenici mogu zaboraviti na fakultet kao i na svaku trogodišnju srednju školu koja nije pomoćna. Isključivo mogu upisivati centre za odgoj i obrazovanje, koji podrazumijevaju deset programa i to za pomoćna zanimanja. Prema podacima koje smo prikupili od 27 takvih centara, ispada da nastavu ondje trenutno pohađa 12 djece migrantskog porijekla.
- Zakonom je propisano da u posebnom odjelu može biti do pet djece, a pitanje je što bi bilo da nema ograničenja. Da se razumijemo, nama je generalno potrebno više takvih odjela jer u postojećoj situaciji nemamo mjesta za učenike kojima je tamo realno i mjesto. Međutim, u praksi se događa da u posebnom odjelu završi romsko dijete koje je kapacitirano, ali je tamo smješteno isključivo zato što su mu pripisani problemi u ponašanju, a za koje ono nije ni krivo, nego su ga tako odvojili od učenika koji ga je maltretirao. Drugim riječima, romsku i migrantsku djecu se lakše prebacuje jer njihovi roditelji najčešće nisu upoznati s mogućnostima žalbe na takve odluke i sličnim procesima. Istodobno dijete koje stvarno ima teškoće i koje bi trebalo biti u tom odjelu nije moglo doći jer za njega nije bilo mjesta - govori nastavnica, čiju školu trenutno pohađa dvoje učenika porijeklom iz Iraka.
Iako nisu istih godina, upisani su u isti razred. Jedan od njih, onaj stariji, puno je bolje usvojio hrvatski, a kod drugog učenika zbog jezične barijere ne mogu utvrditi radi li se o psihičkim teškoćama ili mu je, kaže naša sugovornica, dosta svega zbog tolike količine selidbi i paralelne promjene jezika na kojima se dosad školovao.
- U školi su ga zbog svega planirali prebaciti u poseban odjel, koji se generalno tretira kao škart. Suprotstavila sam se takvim planovima jer želim da se točno utvrdi što je s djetetom. U praksi se zbog neprilagođenosti testova može dogoditi da pokaže intelektualne teškoće, a da u stvarnosti samo ne razumije zadatak - govori ona.
Na razini sustava ne postoje timovi koji bi u takvim slučajevima dolazili u škole i pomogli nastavnicima, koji su najčešće prepušteni samima sebi i uz redovan posao još opterećeni birokracijom. To im, kaže nastavnica, onemogućuje da se djecom bave na individualnoj razini.
- Radi se o ogromnim problemima na višim instancama koji na ljestvici prioriteta kotiraju jako nisko. Ako se nešto po tom pitanju uskoro ne promijeni, u budućnosti bi, kad ovdje dođe veći broj migrantske djece i djece stranih radnika, a što je neminovno, moglo biti svega - ističe ona.
Obje sugovornice slažu se da bi prilike za učenje hrvatskog jezika, rana rehabilitacija, radni terapeuti te druge edukacijsko-rehabilitacijske i zdravstvene usluge kao i psihološka podrška te pomoć u učenju trebali biti dostupni u lokalnoj zajednici za svu, a osobito djecu iz ranjivih skupina. Već postoje i dobre mjere, govori Martina Horvat, koje se nedovoljno primjenjuju u praksi:
- Za djecu koja imaju određene probleme u učenju i ponašanju postoji mjera produženog stručnog postupka koja se provodi unutar pojedinih škola. Uključena djeca nakon nastave ostaju u školi u manjoj grupi u kojoj, uz nastavno gradivo, prolaze kroz različite radionice za razvoj vještina. Druga mogućnost je upućivanje takve djece u dnevne centre ili boravke, a koja podrazumijeva da dijete nakon nastave ode u neki u njih i tamo uči i rješava zadaće.
Socijalna pedagoginja ističe da je problem neopravdanog pripisivanja oznake različitih teškoća za pojedine skupine djece u Europi prepoznat na razini pravnog sustava, odnosno u kontekstu zaštite od diskriminacije, što potvrđuju i spomenute presude Europskog suda za ljudska prava. Ali se Hrvatska, domeće Horvat, koja nije dobila izravnu packu zbog ovog problema, već zbog segregiranih romskih razreda u Međimurju, ponaša kao da on ovdje ne postoji.
Do zaključenja ovog teksta od Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih nismo dobili očitovanje na takve prakse, odnosno odgovor na pitanje provode li se ikakve mjere za poboljšanje postojećeg stanja.
- Problem se ovdje zanemaruje i zato što on trenutno prvenstveno pogađa pripadnike romske manjine koji su ionako gurnuti na marginu, ali bi s povećanjem kulturnih različitosti, procesa kojem već svjedočimo, na površinu dodatno mogle isplivati postojeće slabosti našeg sustava - govori Martina Horvat.
- Drugim riječima, postoji izgledna opasnost da će različite populacije djece i mladih biti oštećene nedovoljno učinkovitom i osjetljivom procedurom prilagodbe oblika školovanja i nedostatkom podrške. Zbog toga već sad djeci koja su odrasla u drugačijim kulturnim okruženjima ili kojima hrvatski nije materinji treba pružiti dodatnu podršku. To jako puno znači za njihovu budućnost kao, uostalom, i za budućnost svih nas - zaključuje ona.
(Nastavlja se)
* Ovaj tekst je nastao u okviru projekta PING (Podrška istraživačkom novinarstvu Gonga).
