Znanstveno-stručni zbornik "Lica i naličja obrazovanja. Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima" što je upravo objavljen u izdanju Srpskog narodnog vijeća, urednice Nina Čolović i Antonija Petričušić oblikovale su nakon istoimene međunarodne konferencije koja je održana u Zagrebu prošle godine, u organizaciji Odjela za obrazovanje SNV-a. Kažemo "oblikovale" jer lingvistkinja Čolović i sociologinja Petričušić u uvodu zbornika naglašavaju specifično neklasičan karakter konferencije koja je obuhvatila širi, ali probrani krug profesionalca u polju obrazovnih politika i obrazovanja u manjinskom kontekstu, zbog čega su i zbornik konceptualno pomaknuli iz uvriježenih okvira okupljenih akademskih radova na postavljenu temu.

Taj je konceptualni pomak jedva primjetan na prvi pogled jer je zbornik pedantno izveden u temeljnom (akademskom) žanru. Štoviše, dramaturgija tekstova je tako logično postavljena da se problemski raster čini solidno preglednim, iako tegobnim terenom. Reklo bi se na prvu, pred nama je visoko profilirani skup radova kojima se objašnjava princip interkulturalnosti-in-spe u obrazovanju na manjinskim jezicima i pismima, odnosno odlično dizajnirana (u trejdmarku Dejana Dragosavca Rute) knjiga za užu struku i skoro nikoga više.

Ipak, taj "skoro nitko više" je intrigantna varijabla koncepta. Nenametljivo se i uporno provlači kroz čitavo tkivo zbornika, čineći od njega dokument više kvalitete. O čemu govorimo? Čolović i Petričušić su od svakog autora u zborniku uspjele dobiti tekst točno pogođene ekonomije u mjeri analitike i privatnog iskustva, kao i jasnih pojmova u rasteru terminologije. Urednice su inzistirale na "privatnom" autorskom stilu i pristupu temi, što je radovima samo produbilo ozbiljnost i dodalo specifičnu vrstu emotivnosti, koja je inače rijetka u takvim prilikama. Za razliku dakle od formulaičnosti dominantne obrazovne politike koja u užoj i široj javnosti ne uspijeva prebaciti vlastitu konzervativnu rampu, ovaj je zbornik osvježavajuće iskren u dijalogičnosti analitički postavljenih činjenica i privatne etnografije na terenu.

Odnosno, iako je konceptualni pomak u profesionalnim razgovorima o obrazovanju na manjinskim jezicima i pismima malen, on je ovdje snažno drugačiji. Lako ga je argumentirano braniti i kao vrstu metodološke strategije, i kao način razumijevanja zajedničke društvene stvarnosti, i kao moment političkog stava. Postavio je nove standarde u angažiranim razgovorima o manjinskom obrazovanju jer istovremeno nudi nekoliko problemskih razina, pri čemu ne ispušta onu ključnu, na kojoj se na različite načine tumači razlika između multikulturalizma (pluralizma kao političkog relativizma) i interkulturalizma (interakcije pluralizama). Interkulturalni proces vidi se kao politika "održivog osnaživanja", odnosno emancipacije u iznošenju konkretnih problema, s konkretnim adresama, ljudima i dijagnostikom.

Zbornik čini deset članaka podijeljenih u dvije cjeline: "Školstvo iz perspektive manjina" i "Razvoj i granice školstva", kojima prethodi izlaganje UN-ova izvjestitelja za manjinska prava Fernanda de Varennesa "Ljudska prava i važnost obrazovanja na manjinskim jezicima i pismima". Otvara se tekstom Maje Burger "Obrazovanje na češkom jeziku i o češkoj kulturi na primjeru Češke dopunske škole Češke besede Zagreb (OŠ S. S. Kranjčevića)", u kojem se nastava organizirana u Zagrebu po Modelu C na češkom jeziku pokazuje kao primjer stogodišnje dobre prakse na istoj adresi. 

Zbornik završava studijom "Školovanje pripadnika nacionalnih manjina u Jugoslaviji od kraja Drugog svetskog rata do početka šezdesetih godina 20. veka" Sanje Petrović Todosijević, i to u raskošnoj panorami statistike. Vidi se kako je obrazovna politika Jugoslavije, u rudimentima vlastite teorije i fantastičnom pragmom na terenu, pratila potrebe i prava nacionalnih manjina u korpusu zajedničkog obrazovanja. Jugoslavenski okvir historiografske statistike ujedno je, naravno, i jedini zajednički motiv heterogenih aktualnosti manjinskog obrazovanja u Hrvatskoj.

Primjerice, tekst "Od zatvorene prema otvorenoj interkulturalnoj školi za Rome" Suzane Kunac, Elvisa Kralja i Aleksandra Racza precizna je dijagnostika trenutne nemoći u ubrzanju procesa integracije obrazovanja romske manjine na romskom jeziku i pismu. Bojan Lazić u tekstu "Model A u nastavi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu iz perspektive školskog bibliotekara" objašnjava ulogu školskih biblioteka u nastavi na manjinskim jezicima i pismima gdje teškoće nisu jedino u organizaciji bibliotečnog fonda nego i u manjku stručnog kadra koji dovoljno dobro poznaje manjinske jezike i pisma.

Nadalje, u tekstu "Obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i interkulturalnost: izazov i put budućnosti ili dvosjekli mač?" Patrizia Pitacco ističe razliku između interkulturalnog obrazovanja i obrazovanja na manjinskim jezicima i pismima građenog na multikulturalnim temeljima, o čemu svjedoči vlastitom biografskom crticom, kao pripadnica talijanske manjine u Rijeci. Pri tome je razina sigurnosti u budućnost interkulturalne razmjene između dominantne i različitih manjinskih kultura kod Pitacco pitanje stupnja optimizma i tempa budućeg života čitavog kolektiva, a ne političke neuralgije visokog rizika, kao što je to primjerice, pokazala poanta  teksta Vesne Vujić "Pravni status škola istočne Slavonije s nastavom na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu" koji se čita kao kroki krimića socijalnog isključivanja, napet u faktografiji i nažalost predvidiv u (trenutnom) ishodu.

Tekst Milorada Kondića "Interkulturalnost nastave Povijesti" uspoređuje aktualni kurikulum s napuštenim prijedlogom kurikuluma iz 2018. godine, s kojim je metodički uništen značajan simbolički kapital prema interkulturalnosti obrazovnih procesa. U odličnoj analizi Margarete Gregurović "Obrazovne nejednakosti i nacionalne manjine u Hrvatskoj: refleksija predrasuda javnosti ili problem sustava?" donosi se burdjeovski fundiran pregled stavova učenika i učitelja prema nekim aspektima uključivanja manjinskih grupa i manjinskih sadržaja u institucionalizirane oblike obrazovanja, temeljen na rezultatima OECD-ovih PISA i TALIS istraživanja iz 2018. godine. Antonija Petričušić u radu "Praćenje i ocjena zaštite prava na obrazovanje nacionalnih manjina iz perspektive stručnih tijela Vijeća Europe" upućuje kako se kvalitetnije normiranje manjinskih obrazovnih politika može i treba rukovoditi međunarodnim primjerima.

Konačno, ton proklamirane konceptualne različitosti ovog zbornika najviše nose dva teksta. Prvi, "Poremećaji školstva: Patologizacija mladih izbjeglica na sjecištu orodnjene islamofobije, rasnih nejednakosti i hrvatskog etno-nacionalizma”, u kojemu Emina Bužinkić opisuje nevolju Aiche, šesnaestogodišnje djevojke s hidžabom, i svoju profesionalnu i ljudsku spremnost da malom intervencijom spriječi katastrofu okrutne ravnodušnosti dominantnog obrazovanja u Hrvatskoj. I drugi, "'Nalazim se između dve vatre': Istraživačka etika i kritička etnografija manjinskoga obrazovanja u Hrvatskoj", u kojem Dragana Prvulović razlaže teškoće terenskog istraživanja obrazovanja na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu u Vukovaru. Prvulović je, naime, istraživačica koja je javnosti odlučila uskratiti rezultate istraživanja s terena iz etičkih razloga, da bi u punoj mjeri zaštitila anonimnost svojih sugovornika. Tako njezin profesionalni čin istovremeno ostaje kao znak političkog poraza i etičke pobjede u domeni humanije zamišljene "spore znanosti", ali i blagotvornog prioriteta iskrene ljudskosti.