Zanemarimo li činjenicu da je autobus kasnio točno 40 minuta, moglo bi se reći da je putovanje bilo ugodno. Autobusi u Skoplju uvijek kasne ili uopće ne dolaze. Bulevar Partizanska, jedna od rijetkih horizontala u Skoplju koja daje privid slobodnog prostora posljednjih godina, u vrijeme zalaska sunca poprima srebrnkasto-narančastu boju. Rujan je pri kraju, dan je još uvijek dovoljno dug, a noći dovoljno tople.
Bumeri bi rekli da je "cigansko ljeto". Ja ne bih. Ipak, želudac mi malo kruli od uzbuđenja i nelagode, i nisam sigurna pomaže li ili odmaže tekila koju pijem s prijateljicama u autobusu. Ovoga petka idemo u Šuto Orizari i vjerojatno me stid što nikada nisam bila u Šutki noću. (Šutka je općina u sastavu Grada Skoplja, a osim toga jedina je romska općina na svijetu u kojoj Romi imaju svoga gradonačelnika.) Povod nam je dao KomšiLook, novi kolektiv i multimedijalni festival iz Skoplja koji oživljava zanemarene prostore i lokacije pretvarajući ih u nove, privremene kulturne centre dostupne svima te potiče veze koje nadilaze geografske i kulturne podjele.
Prvo izdanje Komšiluka dogodilo se prvog lipnja u famoznim "crvenim zgradama", i oko njih, u Ulici Koce Metalca 1, u "Železari", perifernom skopskom naselju nazvanu prema željezari koja se nalazi u neposrednoj blizini. Multimedijalni festival srušio je dobro poznati mit da su kulturni događaji uspješni i posjećeni samo ako se odvijaju u centru grada. (Još čekamo da se sruši mit o tome da Skopljani ne izlaze u slučaju da pada kiša). Za potrebe ovog događaja, stanovnici Železare "ponudili" su svoje terase na kojima su se izvodili koncerti, plesni performansi, kazališne i operne predstave, te su otvorili svoje domove kako bi se podijelila hrana uz umjetnost.
Možda komšiluk ipak živi! Ovaj kolektiv s dozom nostalgije vraća figuru komšije u naše živote, odatle i ono mediokritetno "zdravo" što bi svi mrmljali prilikom mimoilaženja na ulazu, podsjećajući nas da su nekad prije komšije zaista imale značajnu ulogu u međusobnim životima s potencijalom da otjelotvore mrežu podrške i brige, bilo da se radi o zajedničkom kuhanju ili posuđivanju namirnica i predmeta, čuvanju djece i kućnih ljubimaca, zalijevanju biljaka, ogovaranju i svim onim malim aktivnostima koje život čine više kolektivnim, a manje usamljeničkim. (Zapravo, zar nas Covid kriza nije podsjetila da su komšije zaista važne?)
U Ulicu Walta Disneya, gdje se odvijalo drugo izdanje festivala, stigosmo oko 19 sati, točno na vrijeme za jam sesiju koju je vodio multiinstrumentalist i dirigent Džijan Emin. Deseci glazbenika iz susjedstva uključili su se u jam, koji je nekako čudesno-uspješno miješao jazz, rap i čoček. Većinom su to bila djeca i bila su višestruko talentirana. Svi smo na ulici bili mokri do kože, a i sam je asfalt bio sumnjivo poplavljen jer i to dolazi u paketu sa životom u perifernom naselju, u perifernoj zemlji.
Ipak, svjesno sam odlučila ne pisati o siromaštvu i marginalizaciji Šutke. Toliko se o toj temi piše da se ponekad zaboravlja na kulturu i živost koje postoje na njezinim ulicama, kao i na svim "periferijama", bile one misaone ili prostorne. Olabavljenje dihotomije periferija-centar nosi potencijal da se otvorimo kolektivnom postojanju, koegzistiranju, mnoštvu glasova, pogleda, iskustava i identiteta. Kako bismo to aktivno vježbali, u najmanju ruku trebamo izići iz našeg imaginarnog centra i uvažiti onoga koga percipiramo kao tuđeg. Usput budi rečeno, ne znam znate li, ali Šutka slovi za svjetski "glavni grad" Roma.
(S makedonskog preveo Ivica Baković.)
