Kako komentirate podatke da je u Hrvatskoj više od 2.000 beskućnika, a 10.000 osoba živi u neadekvatnim i nesigurnim uvjetima stanovanja?
Brojka od 2.000 beskućnika vrti se zadnjih četiri-pet godina, no stvarno stanje je sigurno puno gore i teže! Hrvatska je po ekonomskim, demografskim i sociološkim parametrima, iz godine u godinu u sve težoj situaciji, a inflacija, vrtoglav rast cijena i sve veći troškovi života dovode do sve većeg rasta siromaštva, pa je logično zaključiti da je broj beskućnika i ekstremno siromašnih građana puno veći.
Osobe koji primaju socijalnu naknadu Ministarstvo socijalne skrbi evidentira kao siromašne građane, no velik broj tih ljudi su ustvari beskućnici! Mnogo je zapuštenih sela i zaseoka po Lici, Baniji i Slavoniji gdje žive pretežno stari, usamljeni ljudi koje nikada nije posjetila socijalna služba i žive od milosti lokalnih seljana. Pučke kuhinje u Zagrebu u 2024. prave tridesetak posto više obroka nego 2019. godine. U Hrvatskoj je trenutno 485 kreveta u prenoćištima za beskućnike, što je naravno premalo. Također, postoji velika potreba za hospicijima i dnevnim boravcima. Beskućništvo je velik problem koji država ignorira.
Ministar financija Marko Primorac nedavno je izjavio da u Hrvatskoj nije vidio "prosjake po cestama, da spavaju na ulici, niti da bauljaju okolo".
Ministar Primorac nije prvi visokorangirani političar koji to tvrdi, sjetimo se da su to tvrdili Milan Bandić, Kolinda Grabar Kitarović i Nada Murganić. I dok u Hrvatskoj milion građana živi u siromaštvu, a 500.000 u ekstremnom siromaštvu s primanjima manjim od 400 eura, premijer Andrej Plenković tvrdi da se nikad bolje nije živjelo. Jasno je da su takve izjave bešćutne, bahate i bezobrazne. Nažalost, zadnjih tridesetak godina to su postale poželjne osobine, ako želite napredovati u karijeri.
Koliko su beskućnici "nevidljivi" drugim ljudima?
Beskućnici su "nevidljivi" zbog stigmatizacije društva i predrasuda o beskućništvu. Još kada tome dodamo sustav koji stvara sirotinju i beskućništvo, a glomazni birokratski aparat još više otežava stanje beskućnika, onda su logični ovakvi rezultati. Čitav sustav države je podređen isključivo interesima krupnog kapitala, potpuno je uništen srednji ekonomski sloj društva koji je temelj svake zdrave ekonomije.
Na jednoj strani imamo manjinu bogatih građana, a na drugoj većinu siromašnih građana i onih koji žive u riziku od siromaštva. Takozvani srednji ekonomski sloj je ustvari administracija koja živi na sisi države, sudije, uposlenici državnih agencija, načelnici, gradonačelnici itd., dok realni sektor propada, a jedino turizam je privredna grana koja egzistira. Također, veliki je teret na državnoj sisi crkva koja je Vatikanskim ugovorima postala vrlo moćan ekonomski i politički faktor u društvu.
Osnovali ste udrugu Fajter?
Humanitarnu udrugu Fajter osnovao sam s Antonellom Šantek prije skoro 11 godina. Prije toga sam duže od tri godine bio beskućnik. I sigurno se ne bih izvukao iz pakla beskućništva da nisam imao tu sreću da upoznam ljude koji su mi u tome puno pomogli, tu su pored moje Antonelle prof. dr. sc. Dražen Vikić-Topić, prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina, dr. soc. rada Romana Galić i drugi. A kad sam se izvukao iz beskućništva bilo je logično da osnujem humanitarnu udrugu za beskućnike.
Kako pomažete beskućnicima?
Prvi moj zadatak je da im pomognem da dobiju osobnu iskaznicu, a potom socijalnu naknadu i zdravstveno osiguranje što nije lako jer su mnogi beskućnici u teškim depresijama. Kada postaneš beskućnik odmah izgubiš mjesto prebivališta, a s tim i osobnu iskaznicu bez koje ne možeš ostvariti niti jedno građansko i ustavno pravo. Birokratski aparat je nemilosrdan i spor, pa beskućnike moram animirati i "ubjeđivati", da im pomognem. Zbog teških psihičkih stanja nekih to zna trajati mjesecima. Beskućnici žive po ruinama i parkovima te je njihovo opće zdravstveno stanje teško. Mnogi izgube svaku nadu, pa se odaju alkoholizmu kao bijegu od realnosti.
Beskućnicima pomažem i hranom, higijenskim potrepštinama, odjećom, obućom, dekama, madracima, lijekovima, mobitelima itd. Organiziram umjetničke kreativne radionice s ciljem njihove resocijalizacije. Imam i humanitarni časopis "Ulični fajteri" koji prodaju beskućnici, a održavam i predavanja po školama i fakultetima s ciljem senzibiliziranja ljudi o empatiji prema beskućnicima.
Hrvatska još uvijek nema strategiju za borbu protiv beskućništva?
Hrvatska nažalost nema Nacionalnu strategiju protiv beskućništva, kao ni programe resocijalizacije beskućnika. Sve dok Vlada RH negira postojanje ovog problema, u skorijoj budućnosti ne vidim "svjetlo na kraju tunela", tunela kojim hodamo već tridesetak godina.
