Čovjek u susretu s ljudima druge boje kože ili ljudima različitih kultura i aspiracija može biti ili tolerantna osoba ili rasist. Ipak, vrlo često se događa da ljudi koji za sebe kažu da su dobronamjerni izgovaraju istu rečenicu kao i istinski rasisti: "Ja sam dobar kao kruh, ali neka oni koji su se među nas doselili samo odu odakle su došli." Otprilike ovim problemom kontakta među različitim ljudima i kulturama bavi se predstava "Black/White is my color" ("Crno/bijelo je moja boja"), nastala prema motivima komada "Crnci" Jeana Geneta, koja je nedavno premijerno izvedena u prostoru Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Zagrebu.
Predstavu su osmislili i izvode glumac Vilim Matula i Lawrence Kiiru, kazališni redatelj iz Kenije, koji u Zagrebu živi već više od četrdeset godina. Nema ni aktualnije teme ni pogodnijeg pisca ni adekvatnijih izvođača za pitanje odnosa "bijelih" i "crnih", koje danas u svijetu vrišti iz svakog ugla.
Dramski pisac Jean Genet još je 1910. u Parizu započeo svoj život kao odbačena osoba, sin prostitutke, odrastavši na socijalnom rubu. U mladosti je krao, varao i živio promiskuitetno, više iz očaja nego iz potrebe, da bi na kraju njegov dramski opus, koji je obilježio povijest kazališta 20. vijeka, bio nazvan ne samo teatrom apsurda nego i kazalištem ogorčenja – ogorčenja koje je Genet osjećao u prvom redu prema "civiliziranim" malograđanima svoje zemlje Francuske, iz koje je cijeli život htio pobjeći, da bi na kraju umro u Maroku.
Takvi njegovi sunarodnjaci "s desne obale Seine" u Parizu uživali su u imperijalnoj poziciji Francuske države, kao i u svojoj nedjeljnoj juhi, a preko tjedna zastupali su ideju da, ako već "obojeni" trebaju živjeti "među nama", onda neka žive u getu. Takve ljude je Genet prezirao. A danas, 40 godina nakon njegove smrti, rasizam se nalazi na vrhu jezika vremena i daleko je manje umiven nego tijekom "tri desetljeća sreće" zapadne Evrope nakon Drugog svjetskog rata.
Međutim, predstava "Black/White is my color" nema namjeru da bijesno svijetu saspe u lice sve što ga danas ide, već se tom svijetu obraća rafiniranim humorom, želeći plasirati stav u koji Vilim i Lawrence vjeruju: nacionalna, kulturna, religijska i svaka druga jednoobraznost je oskudna – različitost obogaćuje. Još od Platona, smijeh je neka vrsta odmora duha, a na pozornici takav suptilni smijeh je i opasan, reći će Thomas Hobbes, jer "kroz smijeh se upućuje najoštrija kritika koja sramoti više od sramote". U svojim monodramama i stand-up nastupima Matula je u pravilu birao taj intelektualno glumački pristup ironijskog "čuđenja pod vješalima", daleko manje želeći gurati prst u oko problemima i ljudima.
U lijeku protiv zla mora postojati i sedam kapi dobrote. Tako se Lawrence i Vilim neobavezno igraju sličnostima i razlikama svojih jezika i narječja, koja potječu iz Kenije, odakle dolazi Lawrence, odnosno iz Blaguše, sela u Prigorju kraj Zagreba, u kojem je djetinjstvo proveo Vilim. Idila izmiješanosti kenijskih užarenih dolina, u kombinaciji sa pitomim brežuljcima Prigorja djeluju u ovoj predstavi, u odnosu na kose poglede koji se u stvarnosti danas upućuju strancima, otprilike kao "Sanjao sam san" Martina Luthera Kinga.
U ovoj predstavi nižu se problemi, od toga kako radnici iz Nepala danas prolaze u Hrvatskoj, što se može dogoditi redatelju iz Kenije u zagrebačkoj policijskoj stanici, do ogorčenog pitanja robova može li možda Bog biti i crn, uz sve napetosti takvog dodira različitosti i nakupljenih trauma. No ključno je da "Black/White is my color" nije predstava o rasizmu nego o solidarnosti. Hvala Lawrenceu i Vilimu na ovakvom izboru.
