Pitanje promjene imena jednog od najljepših zagrebačkih trgova, Trga maršala Tita, kalendarski se aktualizira jedanput godišnje i to obično na proljeće. U toj priči ne bi bilo ništa novo da inicijativu za preimenovanje sada nije pokrenuo i izbjegli hadezeovski dvojac Esih i Hasanbegović, odnosno njihova novoregistrirana i krajnje neinovativno nazvana stranka, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović – Neovisni za Hrvatsku. Za tu je stranku na ovogodišnjim lokalnim izborima u Zagrebu glasalo 8,23 posto birača, što im je donijelo pet zastupničkih mjesta koja su Milanu Bandiću potrebna da formira većinu od 26 vijećnika. Prije nekoliko dana postalo je jasno da su pregovori na liniji Esih-Hasanbegović i Bandić zastali upravo na pitanju imena maršalovog trga, nakon čega je početkom prošlog tjedna stiglo i njihovo ultimativno pismo, upućeno, između ostalog, zastupnicima HDZ-a, u kojem se od Bandića zahtijeva da novi saziv Skupštine po ubrzanoj proceduri donese odluku o preimenovanju.
Šačica ljudi koja želi skinuti tablu s natpisom Trg maršala Tita i preimenovati ga u Kazališni trg to iščitava kao Kazališni trg dr. Ante Pavelića – upozorava glumac Vili Matula
- Inicijativa za promjenu imena Trga maršala Tita zapravo je politikantsko hazardiranje desnice i gradonačelnika Bandića, ali je za nas postala dobar povod da pokrenemo proslavu Dana antifašističke borbe u Zagrebu na trgu koji nosi ime po vrhovnom komandantu NOB-a. Riječ je o strani koja je izvojevala veličanstvenu pobjedu nad fašizmom i zato je besmisleno na primjeru trga dovoditi u pitanje vrijednosti antifašizma. Svi koji nameću promjenu tog naziva kao najvažniju temu dobro znaju da to nije prava tema, jer u ovom trenutku građani Hrvatske imaju daleko većih problema. Najveći hrvatski domoljub današnjice Ivica Todorić i drugi zadužili su nas dodatnih 150 milijardi kuna koje ćemo morati vraćati. Crni mrak koji je to omogućio danas zaziva crni mrak skidanja imena pobjednika nad nekadašnjim crnim mrakom - objašnjava nam glumac Vili Matula, koji se na nedavnim lokalnim izborima priključio platformi Zagreb je NAŠ, koja u novom sazivu zagrebačke Skupštine ima četiri zastupnika.
Kalkulirajući između lijevih i desnih birača, Milan Bandić je najavio mogućnost raspisivanja referenduma, koji desnica, čini se, po svaku cijenu želi zaobići. Protiv referenduma je i inicijativa lijevih stranaka i antifašističkih organizacija okupljenih oko inicijative ‘Trg je naš’ koja je prošlog četvrtka na trgu organizirala i obilježila Dan antifašističke borbe. U inicijativi smatraju da se referendum ne bi trebao raspisivati o očiglednim stvarima, jer bismo u protivnom uskoro mogli imati referendum o tome je li Zemlja ravna ploča. Povjesničar Hrvoje Klasić protivi se promjeni naziva trga, ali je istovremeno i jedan od rijetkih koji bi volio da do referenduma dođe nakon ljetnih odmora, jer smatra da bi rezultat takvog izjašnjavanja bio sličan anketama koje pokazuju da građani i danas Tita smatraju najcjenjenijim Hrvatom svih vremena.
- Desnica je protiv referenduma jer se boji da bi na njemu mogla izgubiti od javnosti, a to bi za njih onda bio velik udarac kojim se naknadno ne može manipulirati - smatra Klasić.
Još uvijek aktualan proces promjena naziva trgova i ulica počeo je devedesetih, u godinama kada je uništeno preko tri tisuće antifašističkih spomenika. Nalogodavci tih akcija nisu poznati do današnjih dana. Bilo je to vrijeme kada su dekretima masovno mijenjana imena ulica. Multietnički Sisak tada je ostao bez ulice nazvane po Vladi Janiću Capi, komandantu Prvog sisačkog partizanskog odreda, ali je svoju ulicu zato dobio doglavnik i utemeljitelj rasnih zakona Mile Budak. Usprkos pokušajima promjene naziva, ulice s doglavnikovim imenom i danas postoje u Slavonskom Brodu, Pagu, Vinkovcima, Virovitici, Svetom Roku, Pakoštanima. Brisanje povijesti, ono fizičko, uvijek prate revizionistički falsifikati, zatim zamjene teza, a njihov najveći uspjeh predstavlja činjenica da je u javni diskurs uvedeno poistovjećivanje partizanskog i ustaškog pokreta.
Pedesetih godina prošlog stoljeća došlo je do velikog kulturnog zamaha i napretka. Zbog toga je grad koji se ne sjeća takvih važnih događaja i ljudi zapravo mrtav grad – ističe Snježana Banović
- Povezivanje NDH i SFRJ je velika pobjeda desnice i predstavlja nekoliko civilizacijskih koraka unatrag. Jasno mi je da danas netko ne želi imati ulicu nazvanu po Vladimiru Bakariću, ali mi nije jasno zašto se dopustilo da se u državi, u kojoj su nekadašnji antifašisti i partizani, poput Franje Tuđmana i Janka Bobetka, došli na vlast i u kojoj su u Ustav upisani ZAVNOH i antifašizam, ruše spomenici žrtvama fašizma. Zašto su se tada mijenjala imena ulica nazvanih po onima koji su poginuli prije završetka Drugog svjetskog rata i koji s Bleiburgom, Udbom i Golim otokom nemaju nikakve veze? Iz toga je očito da promjena imena Trga maršala Tita nema nikakve veze s ispravljanjem povijesnih nepravdi, već je riječ o direktnom obračunu s prošlošću, njenom iskrivljavanju kroz promjenu narativa u javnom prostoru i udžbenicima povijesti. Riječ je o želji da se promijeni sama povijest, odnosno uloga pozitivaca i negativaca - objašnjava Klasić.
Inicijativa za preimenovanje Trga maršala Tita nije uspjela proći ni za vrijeme Tuđmanove vladavine. Prvu takvu inicijativu pokrenuo je 1996. nekadašnji predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, čije je ideja tada prošla Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova, ali nije prošla plenarnu Skupštinu. Kasnije, 2002. godine, pojavila se inicijativa ‘Krug za trg’, koja svake godine okupi nekoliko stotina nezadovoljnih nazivom trga. Usprkos podršci koju su im pružili desni intelektualci poput Slavena Letice i Igora Zidića, ‘Krug za trg’ se uglavnom svodio na okupljanje nekoliko stotina anonimusa koji su prosvjedovali na Trgu maršala Tita, poneku ustašku kapu te neartikulirane govore i zamuckivanja. Na njih nitko nije obraćao pažnju, pa tako njihova inicijativa nikada nije uspjela proći skupštinski Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova. Njima su se 2012. priključili Ivan Zvonimir Čičak i tada već opustošeni Hrvatski helsinški odbor. Tek je prošle godine ‘Krug za trg’ uspio okupiti veći broj ljudi, njih oko dvije tisuće, prema procjenama. Razlog za to treba tražiti u činjenici da im je direktnu političku podršku pružio zagrebački HDZ na čelu s Andrijom Mikulićem.
- Naravno da će ta krajnje desna ekipa pokušavati promijeniti ime trga, ali i osporiti i omalovažiti sve ono što Tito i dalje, htjeli to oni ili ne, predstavlja u svijetu. Riječ je o čovjeku nad kojim se nakon Drugog svjetskog rata nisu zgražali Charles de Gaulle, Eisenhower ili Winston Churchill. Naprotiv, ti ljudi su ga slavili. Kada govorimo o totalitarizmu, također moramo imati u vidu da je riječ o čovjeku koji je uspješno pobijedio i Hitlera i Staljina. Šačica ljudi koja želi skinuti tablu s natpisom Trg maršala Tita i preimenovati ga u Kazališni trg to iščitava kao Kazališni trg dr. Ante Pavelića. Nadaju se nekakvoj pobjedici, ali oni će zauvijek ostati povijesni gubitnici - kaže Matula.
Povjesničar Hrvoje Klasić se čudi da danas nitko ne dovodi u pitanje naziv Ulice Andrije Hebranga, koja se spaja s Trgom maršala Tita, a koji se neposredno nakon oslobođenja nalazio u pratnji Josipa Broza.
- Zašto nema problema s nazivima ulica koja nose ime Franje Tuđmana, čovjeka koji se od 1945. do 1961. penjao partijskom i vojnom hijerarhijom sve do čina generala? Nedosljednost onih koji traže promjene jasno pokazuje da se ne radi ni o kakvoj brizi iz humanističkih razloga, već da se radi o revizionizmu i želji da se zamijene uloge među onima koji su bili na strani dobra i onih koji su bili na strani zla - dodaje Klasić.
Pored inicijative ‘Trg je naš’, preimenovanju Trga maršala Tita protivi se dio istaknutih intelektualaca koji smatraju da nije riječ samo o liku i djelu Josipa Broza Tita, već o onome što taj čovjek simbolizira kao vođa antifašističke borbe. Također, oni smatraju da ovaj trg nosi ime ličnosti koja je provodila kulturnu politiku zahvaljujući kojoj su udareni temelji moderne hrvatske kulture, jer tada su izgrađene brojne institucije i, što je važnije, novi programi.
- Ako izuzmemo prijašnju izgradnju za vrijeme Izidora Kršnjavog, jugoslavenska kulturna politika je kao nikada prije utjecala na diferenciranje novih ljudi, institucija i škola. Primjerice, osnovani su Leksikografski zavod i Dramsko kazalište Gavella. Govorim o pedesetim godinama prošlog stoljeća, kada je došlo do velikog kulturnog zamaha i napretka. Opismenjivalo se na svim razinama. Zbog toga je grad koji se ne sjeća takvih važnih događaja i ljudi zapravo mrtav grad. U staroj Jugoslaviji bilo je trinaest kazališta, da bi se pedesetih godina njihov broj popeo na 66. Takva vizija je bila trasirana na samom početku zajedničke države i bila je zasnovana na ZAVNOH-u - objašnjava Snježana Banović, redateljica i profesorica zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, koja ističe primjer Zadra, grada koji je nakon oslobođenja 1944. bio u potpunosti razrušen.
- U tom gradu je recimo jedan od pet prioriteta bila izgradnja kazališta. Središte hrvatskog društva 1950-ih je bila kultura i to je ono zbog čega pristajem govoriti o ovoj temi. Nije meni Tito sto posto genijalan lik. Kada sam imala osamnaest godina, svi smo bili antititoisti, jer je bilo sasvim logično da ste u opoziciji spram onoga tko toliko dugo vlada - kaže Snježana Banović i dodaje da se protivi preimenovanju Trga maršala Tita jer ne želi dozvoliti opsjednutost imaginarnom prošlošću.
A upravo zastupnici te imaginarne prošlosti želi zaobići spominjanje titule maršala koja jasno ukazuje da je riječ o trgu nazvanom po vojnom komandantu pobjedničke vojske, najuspješnijeg pokreta otpora u tada okupiranoj Europi, koja ga je svrstala uz bok s drugim savezničkim komandantima. Uz to, riječ je o vojsci koja je pobijedila i udarila temelje hrvatske državnosti, one državnosti koju je samim svojim postojanjem uništila tzv. Nezavisna Država Hrvatska.
Budući da izbjegava sagledati situaciju odozdo, iz naroda, koji je za nju bezlična, amorfna masa, desnica se ne očituje o stvarima kao što su najava daljnje privatizacije obale, ruske banke koje plijene dionice Agrokora, rast siromaštva i nezaustavljiva depopulacija. Tako i novoosnovana desničarska stranka s početka teksta već svojim nazivom pokazuje da njeguje kult lidera i da je po svojoj strukturi strogo vertikalna. Zato ne treba čuditi njihova revizionistička fiksacija na velike vođe kao što je Josip Broz Tito. S druge strane, antifašistička borba u Hrvatskoj je od samog početka za svoj cilj imala narodnu emancipaciju i društvo lišeno eksploatacije. Borba za obranu tekovina antifašističke borbe tako znači i kritiku suvremenog neoliberalizma, dok desnica upravo putem revizionizma radi na njegovom održavanju i stabilizaciji, proglašavajući svaku kritiku reliktom totalitarističke prošlosti.
