Izložba "Glas Jovanke Broz", nedavno postavljena u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu, osmišljena je u tri dijela. Tri konceptualna naglaska biografije Jovanke Broz predstavljena su odličnim ilustracijama Natalije Linowske na plakatima u sklopu dizajna koji na izložbi potpisuje studio Parabureau.

Prvi plakat s ilustracijom partizanke najavljuje osnovne biografske činjenice, kojima se bavi prva izložbena soba. Rođena 7. prosinca 1924., Jovanka Budisavljević je mlada skojevka iz Pećana, od 1941. ilegalka koja uspostavlja veze između Zagreba i partizanskih jedinica. Prvoj ličkoj ženskoj omladinskoj četi pristupa 1942., kasnije ulazi i u Šestu ličku diviziju. Dvaput ranjavana, bolničarka i organizatorica smještaja ranjenika, rat završava kao poručnica, odnosno najmlađa žena s oficirskim činom u ratu. Vidimo Jovankine fotografije partizanske svakodnevice, člansku iskaznicu KPJ-a iz augusta 1942. i pano s nekoliko fotografija iz njezinog najranijeg djetinjstva: posvećen je ocu Mići Budisavljeviću – Zaliću za kojeg je, po riječima kustosice izložbe Davorke Perić, ona bila posebno vezana.

Autor koncepta izložbe politolog Dejan Jović naglašava da se ovakvim prikazom Jovankine biografije ističe političnost njene uloge u konfiguraciji socijalističke političke elite, ali i političnost njezinog društvenog statusa koji nikad nije medijski zlorabila

Drugi izložbeni plakat, kao znak najvećeg izložbenog dijela, prikazuje Jovanku kao prvu damu Jugoslavije. To je onaj ikonički znak po kojemu je znamo: pripadnica političke elite čiji je europejski stajling u javnosti socijalizma oduvijek imao dvostruku percepciju. S jedne je strane iritirao upadljivom klasnom distinkcijom, s druge imponirao razinom stila kojim se dama jugo-socijalizma mogla nositi sa standardima mode zapadnog svijeta. Način na koji je Ličanka Jovanka Broz kao supruga uspješnog državnika vječito širokog osmijeha nosila tu biranu garderobu, bio je naravno važniji od same garderobe – što je posebno smetalo njezine brojne političke neprijatelje iz neposredne blizine njezina supruga.

Logiku druge ili sporedne, u braku Brozovih, ali i u javnoj političkoj percepciji, Jovanka je nosila onako kako se to od nje očekivalo. I svima je, a posebno onom dijelu političke elite koja joj nije bila sklona ili ju je otvoreno sabotirala, odgovaralo da se uloga Jovanke Broz u povijesti zauvijek percipira u domeni popularne kulture lišene bilokakvog političkog subjektiviteta. Da zauvijek ostane "pripadnica", ali ne i protagonistkinja jugoslavenske političke elite.

Mit Jovanke Broz kao ikone jugoslavenske pop kulture čija je estetika odijevanja i javnog nastupa bila ujedno i njezin jedini politički sadržaj, ovom se izložbom nastoji opovrgnuti. Autor koncepta izložbe politolog Dejan Jović naglašava da se Jovanki Broz ovakvim prikazom njezine biografije u javnost vraća njezin glas. Odnosno, ističe se političnost Jovankine uloge u konfiguraciji socijalističke političke elite, ali i političnost njezinog društvenog statusa koji Jovanka, posebno u desetljećima nakon Titove smrti kad je bila javno deklasirana, nikad nije medijski zlorabila.

Državnički stil Jovanke Broz izgleda fascinantno iz suvremene vizure (Foto: Sandro Lendler)

U tom se smislu Jovanku Broz na ovoj izložbi gleda očima publike 21. stoljeća: imidž prve dame, kao znak moderne socijalističke države koja odlučno parira svijetu, nije tek pop-kulturni bedž nego dokaz meke diplomacije, koju je ona obavljala samouvjereno. Na izložbi je, zahvaljujući Fondaciji Jovanka Broz iz Beograda, Muzeju i Arhivu Jugoslavije, izložen Jovankin modni asesoar sukladan trenutku najnaprednijeg dijela kapitalističke Europe; Jovankini portreti i skulptura njezina lika.

Haljine su postavljene uz arhivske fotografije diplomatskih susreta na najvišoj razini. Tako je moguće primijetiti u kojem je smislu outfit prve socijalističke dame bio kreiran prema prilikama, i kako su Jovankini stilisti i krojači/ce, manje ili više modno diskretno, odlučivali o karakteru tih događaja u Jovankinoj izvedbi. Državnički stil Jovanke Broz iz suvremene vizure izgleda fascinantno, pogotovo kad znamo da je ona bila itekako svjesna vlastitih političkih ograničenja, ali i specifično ograničenog političkog prostora koji je trebalo koristiti u oportunom trenutku, i gdje se trebalo kretati svakodnevno, oprezno.

Nakon Brozove smrti Jovankina javna, političko-socijalna degradacija poprima jezovite forme. Fabrikacija laži i treša koja se desetljećima, do Jovankine smrti 2013. valjala jugoslavenskim i postjugoslavenskim medijskim prostorom, dovedena je do granice apsurda

Izložena kolekcija haljina Jovanke Broz ima autentično glamurozni šarm čija vrijednost raste s vremenom: podjednako u zoni vintage mode i na terenu povijesti političke diplomacije s ovih prostora. Međutim, treći dio izložbe je nedvojbeno najzanimljiviji. U njemu se konceptualno opravdava smisao naslova izložbe kao "povratka subjektu" odnosno emancipaciji (političke) osobe Jovanke Broz. Poznato je da negdje od 1977. godine traje njezina uporna politička i društvena izolacija kao posljedica borbi za vlast nakon Titove smrti.

Također je poznato da je Jovanka u političkoj areni imala daleko više neprijatelja nego onih koji joj to nisu bili – među kojima i onih koji su, navodno u više navrata, planirali njezinu fizičku likvidaciju. Supružnici Broz su godinama prije Titove smrti bili razdvojeni, ali ne i službeno rastavljeni, a nakon Brozove smrti Jovankina javna, političko-socijalna degradacija poprima jezovite forme. Fabrikacija laži i treša koja se desetljećima, do Jovankine smrti 2013. valjala jugoslavenskim i postjugoslavenskim medijskim prostorom, dovedena je do granice apsurda. Svjesna kapaciteta svojih političkih protivnika, Jovanka Broz je svoj život poslije Titove smrti provela u samoodabranoj medijskoj šutnji i "donekle samoskrivljenoj samoizolaciji", kako je objasnio Dejan Jović.

Ta je (samo)izolacija do te mjere iskrivila ukupnu faktografiju njezine posttitovske sudbine, da je kustosica Perić odlučila na izložbi faktografski demantirati neke od najčešćih i najglupljih. Primjerice, lična karta Jovanke Broz izložena je da pobije laž o tome da je ona živjela potpuno zapušteno, čak i bez osobnih dokumenata. Ali ključni dio čitave izložbe, dosad neobjavljeni videointervju s Jovankom Broz koji je 2010. godine s njom vodio novinar i diplomat Dragan Bisenić, najbolje govori o njezinom političkom karakteru. Odnosno, govori o karakteru Jovanke Broz koji će, u političkom i svakom drugom smislu, vjerojatno ostati trajna enigma.

Čini se nemogućim procijeniti u kojoj je mjeri nedvojbena lukavost uma Jovanke Broz otežala, a u kojem olakšala njezin državnički život, a pogotovo postjugoslavensku epohu. Nedvojbena je, međutim, činjenica njezine izuzetno precizne upućenosti u unutarnju politiku Jugoslavije, memorije o detaljima nevjerojatnih dvorskih spletki u okrilju najuže političke elite, ali i retorike kojom se ona – bojom glasa mnogo svjetlijom nego ste možda očekivali – fenomenalno nosi s bilo kojim novinarskim pitanjem i/ili provokacijom.

Jovanka Budisavljević na sanitetskoj obuci u Jajcu, 1943. (Iz foto arhive Fondacije Jovanka Broz)

Na kanalu Vida TV moguće je pogledati čitav, jednoipolsatni videointervju Bisenića s Jovankom Broz, što je tek dio višesatnog razgovora koji je s njom vođen par godina prije njezine smrti. Na izložbi je intervju koncipiran kao niz kratkih dokumentarnih videa. Čujemo Jovankin glas koji odgovara na Bisenićeva pitanja, a ilustriran je montažom fotografija svakodnevice zlatne ere njezine "titovske" faze. Iz kontrapunkta te montaže onda najbolje proizlazi dojam o Jovanki Broz kao ženi koja se hrabro i uporno držala vlastitih principa: šta košta da košta.

U intervjuu Jovanka otvoreno govori o svojim neprijateljima, ali i o onima koji su po njenom mišljenju bili pozitivci kao političari i kao ljudi: o Dolancu, Dedijeru, Ljubičiću, Koči, Stamboliću, Đilasu, Ćosiću. O neprikosnovenim Rusima, koji su uvijek imali zadnju riječ. O onima za koje je sigurna da "nisu dorasli" i onima "koji su nesposobni". O imovini koju su joj preko noći oteli i nikad nisu vratili, unatoč presudi o vraćanju imovine. O živopisnim anegdotama iz turneje po zemljama Nesvrstanih, poput one kad joj je prišao (samoprozvani afrički car) Bokassa.

Citiramo Jovanku Broz: "Odjednom vidim, Bokassa preko cijele dvorane uputio se i ide do mene. A on pun ordenja, sve do koljena. I ja gledam i mislim si, joj meni, u ovoj Africi svašta ima, vidi kakav je. Kad on direktno ide meni. Nikad ga u životu do tad videla nisam. Prilazi mi i kaže vi ste ta i ta, ja kažem da. Ja sam o vama pročitao da ste sudjelovali u ratu, veli on. I znao sam da ću vas videti pa sam vam donio poklon. I dadne mi čovjek punu šaku briljanata. Poslije gledam te briljante i napišem mu pismo da ću od toga praviti ogrlicu. I on mi odgovori: neće to biti dosta, ja ću vama toga poslati još. I sad šta. Ja nisam ništa tom Bokassi vraćala, a nisam ni kriva što je on to meni dao. I sad s kojim pravom oni meni to uzimaju? Ili kad mi je car Etiopije dao nakit. Ili ovaj iz Malija. Kažem, to je tako išlo. I jednostavno nije fer: niti sam razvedena niti sam osuđivana, niti sam nešto pokrala. Uvređena sam, zato što je otimačina u pitanju."