Male države odigrale su važnu ulogu u stvaranju institucionalne strukture današnje Europske unije, izjavio je docent na Katedri za opću povijest prava i države Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Ivan Obadić u emisiji Vide TV Kontrapovijest s Hrvojem Klasićem, koju možete gledati na ovoj poveznici.
Obadić je iznio zanimljiv sažetak geneze ideje europskog ujedinjavanja do Drugoga svjetskog rata, a potom i stvaranja današnje EU poslije oslobođenja od nacizma. U početnim pregovorima o formiranju Europske zajednice 1950., kazao je, manje države bojale su se potčinjenosti, pa su zagovarale stvaranje institucija koje su se s vremenom razvile u današnji Europski sud za ljudska prava, Europski parlament i Vijeće ministara, objasnio je Obadić.
Danas, rekao je, Rusija Vladimira Putina i Amerika Donalda Trumpa “potkopavaju ideju europskog ujedinjenja i žele da se vratimo ideji nacija-država”. Obadić je međutim podsjetio kako je “ideja integracije i suradnje” poslijeratnog europskog ujedinjenja, za razliku od trostoljetne “politike ravnoteže sila”, Europi pružila najduže razdoblje mira i sigurnosti. Obadić je, štoviše, podsjetio i na tezu britanskog povjesničara Alana Milwarda, koji je ustvrdio kako je “integracija Europe okvir koji je nakon dva svjetska rata spasio ideju nacionalnih država”.
Kazao je kako su SAD, suprotno onome što danas tvrdi Donald Trump, od Drugoga svjetskog rata snažno zagovarale integraciju Europe, katkad čak svjesno na račun vlastitih ekonomskih interesa, “predviđajući čak da bi mogla biti federalistička struktura”.
Obadić je govorio i o idejama stvaranja europske vojske. Između 1951. i 1954. vodili su se intenzivni pregovori o stvaranju vojske Europe s pola milijuna vojnika te integriranom vojnom i političkom strukturom. “Tada se počelo razgovarati i o europskoj političkoj zajednici, pa je napravljen i prijedlog europskog ustava. Bio je to pokušaj ostvarenja koncepcije europskih federalista: ekonomska, obrambena i politička unija, sa svim elementima federacije. Čak je i Josip Broz Tito tada izrazio spremnost da se Jugoslavija priključi europskoj vojsci”, kazao je Obadić.
Šest država osnivačica potpisale su i ugovor, koji je njih pet ratificiralo, ali je ugovor pao u francuskoj skupštini, “i to je značajno odredilo tijek europske integracije, koja je i danas prije svega ekonomska integracija i jedinstveno tržište, dok su vojna i politička integracija pale u drugi plan”.
Iskustvo do danas pokazuje da će te integracije biti teško postići, jer “međuvladin okvir suradnje onemogućava brzo i efikasno odlučivanje”. Uključivanje Europske zajednice u rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji, primjerice, “bio je veliki neuspjeh”. “Višedesetljetno iskustvo upućuje da treba pronaći većinski model odlučivanja, što mijenja i karakter EU”, zaključio je Obadić, podsjećajući kako su ljudska prava, vladavina prava i demokracija do danas ključne vrednote integracije Europe.
U kratkom povijesnom pregledu ranih ideja i inicijativa o ujedinjavanju Europe, Obadić je spomenuo, među ostalima, spis “Prema vječnome miru” njemačkog filozofa Immanuela Kanta, znameniti govor o Ujedinjenim državama Europe francuskog književnika Victora Hugoa iz 1849., Paneuropski pokret “pionira europskog ujedinjavanja” Richarda von Coudenhove-Kalergija, koji je 1923. osnovao Paneuropski pokret, te francuskog antiratnog političara i dobitnika Nobelove nagrade za mir 1929. Aristidea Brianta, koji je 1930. Ligi naroda službeno predložio ujedinjavanje 26 europskih nacija.
