Za mjuzikl "Prosjačka opera" tekst i libreto napisao je Bertolt Brecht, muziku je komponirao Kurt Weill, a praizvedba tog slavnog komada bila je 1928. godine u berlinskom kazalištu Theater am Schiffbauerdamm. Bilo je to vrijeme depresije, egzistencijalne nesigurnosti i sumornog pogleda u budućnost. "Prosjačka opera" priča je o uličnoj bandi koju predvodi zloglasni Mackie Nož, ali to je zapravo mračna saga o gomilama ogorčenih ljudi koji životare ili skapavaju, kradu i ubijaju iz očaja ili prkosa u doba velike krize i u predvečerje svjetskog rata. Do dolaska nacista na vlast, 1933. godine u Njemačkoj, ova predstava je izvedena već deset hiljada puta posvuda po Evropi kao crnohumorni odgovor na takvo očajno društveno stanje, a pjesmu o Mackieju Nožu briljantno je u berlinskoj predstavi otpjevala slavna Lotte Lenya.
Godinama kasnije mišljenja o toj izvedbi nisu se mijenjala i naglašavala su da ništa nije nalik originalnom Lotteinom glasu, tom "zlokobnom, pesimističnom, crnohumornom karnevalskom ritmu, koji je savršeno odražavao atmosferu propasti Vajmarske Republike". Danas ne samo da imamo dojam da evidentno živimo u još gore vrijeme nego što je bilo početkom 1930-ih, već nam se čini da nam se sve sručilo na glavu i da sada stiže na naplatu sve što smo krivo napravili u zadnjih više od sto godina. Rekli bismo da ovo vrijeme kao žedno vode traži novu "Prosjačku operu".
I, u suradnji teatra Ulysses i kazališta Gavella, "Prosjačka opera" u režiji Lenke Udovički premijerno je izvedena, prvo na Brijunima, a onda i ovih dana u Zagrebu. Ali, nažalost, na Gavellinoj pozornici Lotteinog glasa nije bilo. Nije bilo te reske ironije, koju negdje u dubini duše danas traži i uvijek će tražiti svako ljudsko biće koje ne želi i koje prezire sve ovo što se sada događa. Umjesto razarajućeg humora koji ogoljuje današnju stvarnost, gledali smo veseli brodvejski mjuzikl u kojem sav taj Brechtov socijalni polusvijet – izgubljeni ljudi, lopovi, korumpirani policajci i vladari iza zavjese – djeluju samo kao ušminkane lutke na koncu šarene zabave. Sve se odvija brzo kao na vrtuljku, uz obilje gegova, muzike, pokreta i plesa, gdje bilo kakav društveni kontekst, naročito ovaj današnji, prestaje biti važan. Odmah da kažemo da Gavellin glumački ansambl predvođen Barbarom Nola, Dijanom Vidušin i Bojanom Gregorić Vejzović vrlo uspješno odrađuje posao te muzičke komedije zabuna u što se pretvorio Brecht, ali osim tih plesno-scensko-muzičkih skečeva, ništa dublje u tom maskenbalu nismo vidjeli.
Ostalo je samo blještavo šarenilo kostima, glumačkog jurcanja, živog benda na sceni, pjevanja songova (mora se priznati, često puta vrlo falš) – i tako skoro tri sata. U društvenu angažiranost Brechta danas ne vjeruje ni aranžer muzike Karlo Hubak, koji je u programskoj knjižici ustvrdio da je Brecht/Weillova muzika današnjem gledaocu dosadna, kao i da je u međuvremenu čitava "Prosjačka opera" postala komercijalna predstava, te zaključuje da, na veselje publike, tako treba nastaviti i dalje. Dramaturginja Željka Udovičić ustvrđuje pak da "Prosjačka opera" i danas odzvanja kao snažno upozorenje, pa se onda tek u zadnje dvije rečenice ove predstave postavlja pitanje da li je veći zločin opljačkati banku ili je otvoriti i da li su veći kriminalci kapitalisti ili lopovi, premda najveći dio izvedbe nije imao ama baš ništa s temeljnom Brechtovom kritikom društva. Ako je ova "Prosjačka opera" htjela biti laka zabava, onda je u tome apsolutno uspjela, ali za to je plaćena visoka cijena, jer je ona odustala od lojalnosti osnovnoj namjeri pisca, kao i nalogu kritičke umjetnosti u ovakvom vremenu.
