Najveći prigovor repertoaru Dramskog kazališta Gavella na kraju ove sezone je u tome što mu se zapravo nema što zamjeriti. Korektnost bez naročite strasti i izazova kronična je osobina predstava ovog kazališta. Ono ponekad zna bljesnuti kakvom začudnom izvedbom ili lucidnom glumačkom osobnošću, ali njegova su osnovna orijentacija bile i ostale predstave tzv. srednje struje, koje se u tišini gledaju i koje nikoga naročito ne dižu na noge. Pet premijernih naslova posljednjih mjeseci – ‘Slikari rudari’, ‘Proces’, ‘Sjećanje šume’, ‘Kralj Rikard III.’, ‘Ponovno ujedinjenje dviju Koreja’ – tematski i stilski su, naravno, bili vrlo različiti, ali su atmosfera i energetski splin tih predstava uvijek nekako bili podjednako temperirani, i na pozornici i u gledalištu. One su govorile o važnim pitanjima i čak doticale aktualne društvene probleme, ali baš zato je prečesto ono što smo zaista vidjeli zastajalo na pola puta između glumaca i publike. Uvijek su to bile uredne izvedbe s umivenom igrom na pozornici, ali bez autentičnog naboja koji bi jednu predstavu razlikovao od druge i bez dodatnog žara koji bi raspirio značajniju vatru u gledalištu.
Dobar primjer te pristojnosti u granicama zakona je Gavellina posljednja izvedba u proljetnom terminu, ‘Slikari rudari’ prema komadu britanskog dramatičara Leeja Halla i u režiji slovenskog redatelja Same M. Streleca, o stvarnim slikarima amaterima među engleskim radništvom između dva rata. Zaista se ne može ništa prigovoriti igri Gavellinih glumaca i toj u biti zanimljivoj priči, no ona se nas ovdje uopće nije ticala. Imale su i Hrvatska i Jugoslavija nekada svoje radnike umjetnike i to nije bila mala tradicija, ali se to ni u najmanjem trzaju ove predstave nije dalo osjetiti. Ili pak pitanje koliko današnja radnička klasa kod nas i drugdje uopće participira u bilo čemu osim u preživljavanju, koje također nije bilo zastupljeno u emotivnom radijusu ove izvedbe.
Već amblemski Kafkin ‘Proces’ u režiji Renea Medvešeka ponudio je tek staru priču o teroru birokracije, koja je odigrana po svim pravilima službe, o već poznatom Jozefu K., sitnom činovniku kojeg odvode dvojica u tamnim balonerima i kasnije ga u mutnoj istrazi sud osudi za potpuno neodređen zločin. Ovaj briljantni roman 20. stoljeća mogao je biti savršen okidač za više nego očita pitanja današnjeg čovjeka. U prvom redu za beznadni osjećaj izgubljenosti pojedinca u mašineriji današnjice, u kojoj su globalne korporacije pojele ljude i u kojoj milijuni nesretnika žive u financijskom ropstvu potpuno neprozirnih birokracija. Bez tog ledenog prizvuka suvremenog egzistencijalnog straha i neuroze, Gavellin ‘Proces’ zaista nije predstavljao više od gimnazijske lektire.
Prethodni naslovi o kojima smo već pisali također su prejeftino potrošeni: ‘Sjećanje šume’, prema gustom i teško prohodnom romanu Damira Karakaša na temu hrvatske provincije, trebalo je podignuti na viši, univerzalni nivo, dok je ‘Kralj Rikard III.’ ostao samo na plećima glumca naslovne uloge. Različito od ovog prepoznatljivog niza bilo je pretjerano erotizirano ‘Ponovno ujedinjenje dviju Koreja’, koje je pak ostalo u zoni neuspjeha redatelja Paola Magellija.
Kazalište Gavella na ovaj način radi, uz manje kreativne incidente, već godinama i moglo bi bez većih problema tako raditi i dalje. No možda bi se trebalo, s vrlo dobrim ansamblom koji ima i koji smo više puta isticali, osvrnuti na iskustva sličnih repertoarnih kazališta, primjerice u Ljubljani, Mariboru, Beču ili Beogradu. Ono što bi mu prije svega vrijedilo savjetovati jest strasna priljubljenost uz vrijeme današnje i dobar apetit u istraživanju novih poetika scenskog izražavanja.
