Od 12. do 25. listopada održavaju se "Noći RadioTeatra u Gavelli (i okolo)". Predstavite nam program ukratko.
Program 12. i 13. listopada otvara "Mislim da me se zemlja sjetila", radio walk s elementima žive izvedbe, inspiriran pjesmama američke pjesnikinje Mary Oliver, koji će publiku povesti u večernju šetnju Gornjim gradom. Program se nastavlja u Gavelli, gdje će publika imati priliku pogledati tri predstave RadioTeatra; "Bajsove vrpce" (15. listopada), nakon koje je koncert koji pripremam s bendom, zatim "Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje)" (16. listopada) i "Soundtrack za film koji nije snimljen" (17. listopada), nastao u suradnji s beogradskim kantautorom Kraljem Čačka, koji će nakon predstave izvesti svoj koncert. Svakom od programa prethodi zvučna šetnja "11 minuta za 11 godina RadioTeatra". Dio programa odvija se u Mjesnom odboru Malešnica, gdje će se održati još jedna izvedba "Bajsovih vrpci" (19. 10.) i predstava "Nema putne" (20. listopada). Dana 25. listopada održat će se zvučna šetnja "Ja tjeram krdo riječi" autorice Ksenije Banović, posvećena Vesni Parun.
Približite nam iz perspektive dramaturginje i glazbenice zanimljivost radijske umjetnosti i njenih formi.
Radiofonija je za mene prostor slobode. Otvara mogućnosti koje ne pronalazim u drugim medijima, potiče me da više razmišljam o publici/slušatelju, koji je u radijskoj umjetnosti na ovaj ili onaj način uvijek aktivni sukreator sadržaja. Ono što bi se na radiju moglo nazvati "nedostatkom", a to je izostanak vizualnog, doživljavam kao njegovu prednost, i upravo u tom nedostatku vizualnog slušatelj ima priliku imaginirati vlastite svjetove, uz zvučni poticaj. Rad sa zvukom uvijek je neka vrsta "poticanja", "rasplamsavanja" imaginacije, nikad serviranja ideja slušatelju.
Svako toliko javnim prostorom zacirkulira pitanje budućnosti radiodrame na Hrvatskom radiju. Koji je njen status danas na HR-u i zbog čega je važno očuvati taj prostor?
Radiofonija se počela razvijati i prije mogućnosti zvučnog zapisa, dakle u vremenima kada su se radiodrame izvodile uživo (što tematiziramo u predstavi "Hoerspiel"), a kao zasebna grana umjetnosti procvala je polovicom prošlog stoljeća, izumom magnetofona i mogućnošću montaže. To je vrijeme obilježeno radijskom kulturom i radio je tada uživao status koji danas više nema. Ne znam kakva je budućnost radija kao medija, ali za budućnost radiofonije nisam zabrinuta. Razvoj tehnologije možda je smjestio radio u drugi plan, ali u isto vrijeme na neki način je demokratizirao radiofonsku umjetnost i otvorio toliko novih mogućnosti za sve koji se žele baviti zvukom na druge načine, bilo to u obliku zvučnih šetnji, zvučnih knjiga, radijskih serijala, podcasta, instalacija, radiofonskih izvedbi i performansa… Vjerujem da ni radiodrama u tom smislu neće izumrijeti, samo se mijenjaju kanali kojima putuje do publike, i prema tome treba biti otvoren.
