Na stoti rođendan pjesnikinje Vesne Parun palo mi je na pamet da bih je trebala konačno posjetiti, kao što sam više puta poželjela učiniti dok je bila živa. Na Zlarin, gdje je rođena ili u Grohote na Šolti gdje joj je posljednje počivalište, sada ne mogu otići. Moj trajekt još ne plovi. I druga mjesta Vesninog itinerara, Prvić, Vis, Brač, Šibenik, čak i Split, sada su mi dalje nego ikad, iako u bilo kojem trenutku mogu prizvati barem nekoliko akvatorija i rivijera s florom i faunom, uključujući i ljude.
A gdje u Zagrebu tražiti Vesnu? Kuća u Sesvetama u koju je doselila kao dvadesetogodišnjakinja sad je nešto drugo, a ako sjednem u jedanaesticu i provozam se do Dubrave, do kraja pjesme "Tramvaj jedanaest", pa odem u Studentski grad, tamo više nema one adrese Badelova 15, to je sad Ulica Vile Velebita i ne znam postoji li i na kojem bi broju tražila stančić u kojem je živjela sa svojim sirijskim prijateljem Adnanom.
Vesnin prijatelj, pjesnik Ranko Risojević opisao je to mjesto, zadnji pjesnikinjin boravak prije odlaska u Stubičke toplice gdje je i umrla, kao tužno i hladno, s jednom malom grijalicom u sobi i zaleđenim tušem u kupaonici. Tamo nije mjesto na kojem bih, izvan teksta, željela pronaći Vesnu, možda baš zato što je tu nikad viđenu ledenu scenu, ispisanu rukom njenog potresenog prijatelja, teško izbaciti iz misli.
Lako moguće da je to onaj isti stan koji Dubravka Ugrešić spominje u jednom ulomku romana "Lisica", u kojem je, prema legendi, Vesna znala okupiti društvo obućara, poštara, mesara, zanatlija iz susjedstva i otkrivati im kombinacije brojeva za loto, a zaradu od igara na sreću dijelili bi ravnopravno. Iako pomaknuto, ima nešto magično u toj sceni ostarjele pjesnikinje proročice kojoj napuštenoj od jednog svijeta, s uvažavanjem prilazi drugi. Vraća joj dostojanstvo na način koji se opire našim zdravim razumima. Svjetovna magija koju je očigledno imala, nije poreciva.
Slavne, a bogme ni hrabre, ne prati uvijek sreća, ali ih prate tračevi, mitovi i legende. A Vesna je bila naš prvi ženski pjesnički celeb. I, zapravo, snašla ju je sudbina mnogih slavnih umjetnika. Naravno, na domaći, neglamurozan način po kojem se umiralo dugo od predoziranja bijedom. Bilo je i onda celebova, pa i književnih, s kudikamo sređenijim i sretnijim egzistencijama, pjesnika, ali ne i pjesnikinja.
Kad slavni pjesnici umru, krenu fanfare. Malo što je tako krindž i besramno kao glorificiranje navodno beskompromisnog izbora, neke više žrtve i umjetničke sudbine tužno skončalih velikanica i velikana. Ne vjerujem da je krajnje siromaštvo ičiji izbor i u zvijezdama zapisana sudbina. Čitajući pjesme, ali i prozne tekstove koje je Parun napisala, makar samo one iz knjige "Pod muškim kišobranom" iz koje smo sricale feminizam kao školu za život, posve je sigurno da jad nije bio ono što bi Vesna birala i čemu bi hrlila. Birala je slobodu, u ljubavi, pisanju, življenju. Iz istih razloga iz kojih je voljena kao umjetnica, otpisana je kao žena.
Ta mješavina žaljenja i divljenja, obožavanja i prezira obilježila je do danas mit o najvećoj hrvatskoj pjesnikinji, kako joj tepaju prigodničari i institucije koje su je se klonile za života, jer je bila mlada furija i stara vještica. Tko god je stvarno pročitao te pjesme, pogotovo najbolje zbirke, jasno mu je da ih nije pisala ni nesretnica ni ekscentrična poetesa, nego ona među Vesnama koja je bila čista erupcija pjesničkog talenta i životne energije, kao i mudrosti. Ali u posjedu najnježnijih disciplina: osjećaja za ritam i smisla za sklad. Kao što priliči mitu, nju takvu, van svake stege, stignu kazne: za ljepotu ružnoća, za snagu bolest, za hrabrost propast, za bogatstvo i ekstravaganciju duha egzistencijalno siromaštvo…
Odlazim u Ilicu, na broj sto, gdje je prema zapisu književnice, nastao začetak njene najpoznatije pjesme "Ti koja imaš nevinije ruke". Nosi me rijeka ljudi i tramvaja, Ilica me uvijek sludi, ali do nekih mjesta nema prečice. Tamo je, piše Vesna, zlosretne 1941. zauvijek nestala mogućnost da jednom bude majka, što je za nju bio tragičan događaj. Zgrada je ista, stroga arhitektura, tvrda, široka, osim što su s nje u zagrebačkom potresu popadali komadi fasade. Jedan neobičan detalj zaokuplja mi pažnju, na pročelju iznad ulaznih vrata nalazi se neobičan ukras – kamena glava nalik glavi meduze. Iza vrata je uski hodnik visokih stropova, sa šahovskim pločicama na podu. Vesna ima devetnaest godina, tih nekoliko metara hodnika koliko očima mogu dosegnuti kroz stakla zatvorenih vrata, vodim je za ruku.
Zatim se povlačim prema Borongaju, između željezničke pruge i ceste, gdje ulice i škole nose imena pjesnika i pisaca, a između borongajskih limenki baškari se april. I konačno zadovoljna, u svom nejasnom naumu, pronalazim predah na Šetalištu Vesne Parun. Na tom mirnom i pitomom komadiću grada, na zelenoj stazi sa štihom periferije i vesele proljetne anarhije, pod sklepanim ogradama, po malim rascvalim vrtovima pred skromnim stanovanjem, može se smjestiti Vesnino izobilje: krošnje, cvjetovi, pramaljeća, praporci, dječaci, konjanici i mladići, vidre, zore, vihori. Fali samo ona: crna čvornata maslina. Inače smo tu, kao u dobro napisanoj pjesmi, u skladu: ulica sa svojim imenom, a i ja s očekivanjem od svijeta da barem sada, kad je bezopasna, nimalo zahtjevna – mrtva, uzvrati ljubav pjesnikinji koja ju je za nas izmišljala.
Želeći s nekim razmijeniti osjećaj ili misao, šaljem poruku prijateljici pjesnikinji: Što tebi znači Vesna Parun? Odgovor koji je stigao odmah i koji me nasmijao glasi: Puno i previše.
I zaista, ako ih pitaš, ovdašnje pjesnikinje će ti reći: izašle su ispod Vesninog kišobrana. I one koje su je prigrlile i one koje je upozorila. Zapravo, nisam srela nikog tko bi rekao da ne voli ovu poeziju, a velik broj ljudi koji ne pripadaju svijetu knjiga zna bar neke Vesnine stihove, bar neku pjesmu. Postala je pjesnikinja-simbol, metafora za razne stvari: za poeziju svakako, ali i za godišnje doba – proljeće, za Mediteran, kao, na određen način, i za Bugarsku u kojoj je živjela sretno i višestruko zaljubljeno; nekima za feminizam, nekima za mizoginiju, što ipak držim pretjerano kritičnim.
Bila je prva koja nam je otkrila da se smije pisati o muškoj ljepoti. Ili o svijetu djevojaka koje su bile dječaci, jer uistinu jesmo, da bismo znale postati žene. O svemu je pisala, tako se onda govorilo, "kao muškarac", iako teško da bi se našlo punokrvnije ženstvenosti. Iz njenih stihova još niče kozja krv na svakoj stranici. U naponu snage, neprijateljima je pokazivala grudi, u starosti tvrdila da je njena kreativna moć u njenoj guši, sablažnjavajući palanku.
Prijatelj mi šalje fotografiju zida na kojem piše "Fali još pjesnika". Nastavak je to popularnih grafita "Fali pjesnika" koji su zadnjih godina preplavili Zagreb. Ipak, pjesnika ima dovoljno, čak se i poezije nađe, ali ono o čemu je na zidovima riječ vapaj je za dobrim prorocima, za otetim jezikom i izgubljenom dušom koju bi mogla spasiti ona prava riječ. "Ako je u njoj smisla, bit će i ljepote", znala je Vesna. Ali kako je naći ako nam je jezik podlakavio, kad već govorimo i pišemo s predumišljajem, u rukavicama, asertivno, trgovački, podrivački, trendovski, korektno, impotentno, prestravljeni od navodne banalnosti prejake riječi, i bez da se upitamo: A što ako nije čudna pjesnikinja nego svijet?
Jer ono što mu uistinu fali, nakon sto godina, to je u svim svojim fazama i pojavnim oblicima Vesna i Vesna i Vesna.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
