"Ovo je draga uspomena na jedinog na svijetu prijatelja do kraja života, najboljeg, najpoštenijeg, najdražeg, najvjernijeg Adnana kojem posvetih najljepši i zadnji ljubavni sonet 'Da nema tvojih očiju'. Devet godina kod mene je živio, pisao pjesme, slikao, kuhao mi, liječio me u bolesti. Bio mi sve." Rečenice su to ispisane na koricama pohabane narančaste bilježnice iz matematike, koju prevrćem po rukama u Hrvatskom državnom arhivu. Radi se o osobnom fondu Vesne Parun koji je Državni arhiv otkupio od nje u dvanaest navrata.
O Sirijcu Adnanu Al-Marzukiju uglavnom se zna i piše jako malo. U tekstovima o Parun često je sveden na nekoliko rečenica o "mlađoj misterioznoj ljubavi". Marzuki je rođen 1958. na jugu Sirije, a u Zagreb dolazi krajem 1970-ih na studij medicine. U trenutku kad upoznaje Parun njemu su 22, a njoj 58 godina. U arhivu nalazim i pozivnicu za književni susret u knjižnici Bogdana Ogrizovića 29. svibnja 1980., nakon kojega je Parun prvi puta srela Adnana (na marginama pozivnice ispisana je bilješka "taj četvrtak svibanjski"). U kakvom je trenutku života Parun upoznala Marzukija ilustrira citat iz intervjua tjedniku Oko 1976., u kojem kaže: "Kad me hoće nekome predstaviti ili se pohvaliti da me znaju, otkrije mi se da to čine kao da je u pitanju neka pripitomljena zvjerka ili rijetka ptica. Neću i ne želim nikome biti njegova bizarnost, dodatak njegovom meblu, njegovim vikendima i ostalom čime je ispunio svoj život."
Adnan joj je od prvog susreta djelovao drugačije, zainteresirano i zaneseno. U arhivu su sačuvane njegove skripte sa studija, podcrtano gradivo o metabolizmu proteina, ali i o razvoju sudjelovanja radnika u upravljanju, iz vremena kad je bio upisao i političke znanosti. Uz skripte stoji i Vesnin komentar: "Adnan je učio za ispit, a ja sam ga s užitkom ispitivala, naučivši pritom podosta." Na njegovoj skripti o mozgu, uz pojedine regije mozga ispisala je: "ovime pišem pjesme", "ovime slikam", "ovime rješavam sportsku". Oboje su strastveno pratili nogomet, zajedno često išli u kladionicu i na utakmice.
I Adnan je pisao poeziju, u arhivu su sačuvani njegovi koncepti pjesama na arapskom i hrvatskom, kao i mala zbirka "Mjesec u tuđini", objavljena 1983. godine, kojoj je izdavač bila sama Parun. Učila ga je njemački i hrvatski "koji je već znao, ali sam ga učila ljepšoj varijanti". Iz načina na koji opisuje te procese vidljivo je da se Parun nikad nije sramila svoga znanja, rado ga je imala i rado ga je dijelila. O arapskom pismu zapisala je: "Ni za sto godina ne bih mogla naučiti to prelijepo pismo. U ovim godinama mi je isuviše i glagoljice i latinice." U pjesmi "Škola života" Adnan pak piše: "Poslali su me u drugu zemlju da naučim kako se skelet sklapa / Ja slušah i naučih kako se melodija drugog jezika s mojim jezikom stapa."
Pisao je i o nemirima na Bliskom istoku, progonima i prognanima. U pjesmi "Miris istoka" piše: "Ponio sam sa sobom mirise / Ponio sam sa sobom sunce / Ne ponijeh s majčina grla biser / suzu Mjeseca u ružičnjaku." Uz njegovu pjesmu "Golanski vjetar" stoji Vesnino pojašnjenje: "Tada su s Bliskog Istoka dolazile loše vijesti, uglavnom o Libanonu. Gledali smo i slušali na TV-u što se događa. Kad je otišao, slične sam vijesti gledala i slušala ovdje sama, o nama." Adnan je imao 24 godine kad je pisao zbirku, koliko i Vesnin brat kad je "odlazio zauvijek, u Drugi svjetski rat, iz Sesveta, preko Ivanje Reke". Pjesmu "Ivanja Reka" Parun je posvetila bratu koji je poginuo u pokretu otpora, a u njoj piše: "A ima neka tajna / Koju si samo ti / Nemirni dječače / U tom čudnom carstvu jegulje / Načeo srcem reflektora." Vesna je znala reći da vjeruje da je Adnan oblik reinkarnacije njenog brata, pustolov sa srcem djeteta, čovjek koji je pripadao njenim ljudima.
Skupa su i prevodili poeziju, najviše sirijskog pjesnika Nizara Kabanija. Adnanov prijevod Kabanijeve pjesme "Pismo ispod vode" objavljen je u tjedniku Oko. Vjerojatno nisu mogli ni slutiti koliki će se izbjegli s Bliskog istoka utapati u Mediteranu par desetljeća nakon što su prevodili Kabanijeve stihove: "Da sam znao da je more tako duboko / Ne bih plovio / Da sam slutio svoj kraj / Ne bih ni započeo." Oko 19 tisuća izbjeglica i migranata utopilo se u Mediteranu u posljednjih osam godina, od kojih mnogi iz Sirije. Nije slučajno da je Adnan prevodio upravo Kabanija. Kabani je bio jedna od najvećih zvijezda arapske poezije 20. stoljeća, a kako je poezija u arapskom svijetu puno više od "lijepih stihova" i često široko raširen izraz borbe, nije pretjerano reći da je bio revolucionaran. Palestinski pjesnik Taha Muhammad Ali svoje je prvo dijete nazvao Nizar, po Kabaniju čije je stihove iščitavao u maloj suvenirnici u Nazaretu. Jedna od rijetkih ulica u Bejrutu, glavnom gradu Libanona, koja ima ime (a ne broj), ona je nazvana po Kabaniju, a vodi iz osinjaka nebodera direktno na Mediteransko more.
Adnan Al-Marzuki – korice knjige
S istočne strane Mediteranskog mora na kraju je završio i Adnan. Na kalendaru iz 1989. koji izvlačim iz arhivske kutije zaokružen je datum 30. ožujka ("tada je otišao Adnan"). Nakon desetljeća u Zagrebu, vratio se u Siriju zbog obaveznog služenja vojnog roka. Parun je sačuvala njihove karte za vlak iz Zagreba do Šibenika, oglase za poslove, račune za struju i opomene. Ostala je i avionska karta za let iz Budimpešte za Damask, odmah po završetku rata, 13. ožujka 1995. U Damasku je provela dva mjeseca s Adnanom i njegovom obitelji, u avionu natrag za Zagreb zapisala je "bijah kruh u ruci zaspala djeteta".
U smrti su joj u jednu ruku morali staviti fotografiju prosjakinje Magdice, s kojom se družila u Stubičkim toplicama, a u drugu fotografiju Adnana
Umrla je 2010., taman prije početka rata u Siriji. U smrti su joj u jednu ruku morali staviti fotografiju prosjakinje Magdice, s kojom se družila u Stubičkim toplicama, a u drugu fotografiju Adnana. Braća, sestre, prijatelji, ljubavnici, što su joj sve bili, nitko ne zna. Što je sve Vesna bila nitko neće dokučiti, jer su alati kojima je čitamo previše skučeni. Ona koja nije tražila smisao života, nego ga je življenjem stvarala. Vječno u nastajanju, onkraj društva. Kako je živjela u sirotinjskom stanu, često se odlazila u kino ugrijati, u javno kupatilo oprati, u poštu telefonirati. Stalno je bila u tramvaju broj 11, pa ga je i opjevala: "Tramvaj broj jedanaest / Od Dubrave do Črnomerca / Moja ostavština jedina / Moj zahrđao spomenik / I ne treba mi nikakav drugi / Ovo je spomenik / Onoj koja jesam / Sve drugo bilo bi / Tužna krivotvorina."
Tramvajem broj 11 stižem do okretišta u Dubravi, a onda pješke do Studentskog grada, do nekadašnje Badelove ulice, koja je danas Vile Velebita. Zastajem na broju 15, na kojem je većinu života provela Vesna Zlarinska, a jedno desetljeće i Adnan Damaščanin. U vrtu ispred niske zgrade starija žena čisti korov. Nema nikakve table, spomena da je ovdje živjela naša najveća pjesnikinja. Pitam ženu jesam li na pravom mjestu. Nasmije se. "Je, tu je živjela, na najvišem katu", reče i pokaže mi prstom prema vrhu zgrade. Šećem lagano oko zgrade, kao da će mi nešto reći. U jednom vrtu spazim raskošni jasmin i uz njega staru, velebnu smokvu. Dalmacija i Damask još rastu skupa u Dubravi.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
