Listajući Nogometni leksikon Leksikografskog zavoda objavljen 2004., zastajemo na natuknici "Književnost i nogomet" (priredio Dean Duda). U njoj, kao i obično kad se u našim kulturno-sportskim krugovima otvori tema književnosti i nogometa, nije spomenuta nijedna književnica.
Pisale smo već na ovim stranicama kako je nogomet pratila i o njemu pisala Vesna Parun. Ruku na srce, većina njenih pjesama i eseja o nogometu čuči neobjavljena u arhivima, ali nešto je ipak došlo u javnost, od likova u slikovnicama koji navijaju za Hajduk, do jedne od zadnjih joj pjesma "Pozdrav iz Hrvatske Svjetskom nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi 2010". Ruku na srce opet, ta je pjesma objavljena šest godina nakon što je izdan Nogometni leksikon. Pustit ćemo zato našu najpoznatiju pjesnikinju i poći do Brazila. Tamo čeka jedno od najvećih imena brazilske književnosti, Clarice Lispector. Osim po začudnim romanima na potezu od modernizma do mistike, Lispector je poznata po kolumnama koje je pisala za više brazilskih novina. Lani su sve prevedene na engleski i objedinjene u knjizi "Too Much of Life: Complete Chronicles Clarice Lispector" (preveli Margaret Jull Costa i Robin Patterson).
Kolumne u listu Jornal do Brasil pisala je od 1967. do 1973., a u njima možemo pratiti i promišljanja o nogometu – na prvi ju je tekst o nogometu 1968. izazvao sportski novinar Armando Nogueira. Lispector piše kako često gleda utakmice, ne razumije sve finese igre, ali o nogometu želi učiti. Vidi specifičnu ljepotu pokreta u tom sportu, ruga se tadašnjoj zabrani igranja nogometa za žene u Brazilu i misli da bi bila isključena zbog nasilnog ponašanja da igra. I ona Nogueiri postavlja izazov, poziva ga da napiše tekst o svom životu koji bi uključivao prekoračenje rodnih granica javnog diskursa. Krajem 1960-ih radi i intervjue s vodećim nogometnim trenerima u zemlji. U intervjuu s trenerom Botafoga Máriom Zagallom bavi se estetikom nogometa, naziva ga umjetnošću. Lispector k'o Lispector, u svakom milimetru bića sklona poskočnoj metafizici, intervju završava pitajući Zagalla što je ljubav. Intervjuirajući Joãa Saldanhu, tada izbornika brazilske reprezentacije, u uvodu ističe kako ima u vidu interes žena za nogomet, jer "prisutnost žena na stadionima raste iz dana u dan".
Pola stoljeća prije nje, u Brazilu je o nogometu pisala pjesnikinja i prevoditeljica Anna Amélia de Queiroz Carneiro de Mendonça. Zabilježeno je da je za svoj dvanaesti rođendan tražila loptu i kopačke i redovito odlazila na utakmice u Riju, gdje je upoznala Marcosa de Mendonçu, vratara Fluminensea. Vjenčali su se 1917., a 1922. objavila je erotski nabijen sonet "O salto" (Skok) inspiriran njegovim bravurama na golu (ujedno i prvi spomen nogometa u brazilskoj poeziji).
Recentniji primjer pjesma je škotske pjesnikinje Carol Ann Duffy "Christmas Truce" (Božićno primirje) objavljena 2011. godine. Duffy tematizira primirje između Britanaca i Nijemaca na ničijoj zemlji, kada su vojnici, među ostalim, bojno polje pretvorili u nogometno igralište.
Svjetsko prvenstvo u nogometu 1998. kao prekretnicu u (spisateljskom) životu opisala je francusko-iranska autorica Marjane Satrapi. Iako je godinama živjela u Francuskoj, do tog se prvenstva nije osjećala prihvaćeno, kao da pripada francuskom društvu. Ohrabrena novim osjećajem doma, iduće je godine počela pisati svoje najpoznatije djelo, "Persepolis". Zastat ćemo zasad na ovih par crtica s nogu, ali temi književnica i nogometa još ćemo se vratiti – materijala za iscrpn(ij)e natuknice ne nedostaje.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
