Giselda Zani bila je urugvajska pjesnikinja, autorica kratkih priča i filmska kritičarka. Rođena je 1909. u Genovi. Iz Italije je izbjegla, a umrla je 1975. u Argentini koja joj je postala treća domaja nakon Italije i Urugvaja. Brojni njezini intervjui u zaboravljenom urugvajskom sportskom časopisu Rush 30-ih je predstavljaju i kao jednu od prvih kroničarki urugvajskog nogometa.
Godine 1934. Rush je u svoje redakcijske redove uključio Zani, prvu ženu nogometnu reporterku, tada 25-godišnjakinju koja se potpisivala suprugovim prezimenom Welker. Ovako ju je najavilo uredništvo u 33. broju časopisa, u kojem je objavljen njen prvi tekst: "Zanimljivom reportažom spisateljica Giselda Welker započinje suradnju u Rushu. Žene sve više probijaju barijere u ovom uznemirujućem i tjeskobnom modernom životu, pa nije čudno da ulaze i u polje sportske kritike, do sada u našoj sredini i bez razloga rezervirane za mušku aktivnost. Giselda Welker, energična i dinamična spisateljica."
Tijekom 30-ih Zani je napravila 23 "udarna" intervjua s prvoligaškim nogometašima za Rush, sve redom priče za naslovnicu časopisa. Među najvećim zvijezdama koje je intervjuirala bio je José Nasazzi, kapetan urugvajske reprezentacije koja je 1930. pobijedila na prvom Svjetskom nogometnom prvenstvu. Zanimljivi su i njeni drugi intervjui, dio kojih je digitaliziran i dostupan u online arhivi urugvajskih autora i autorica. Kad je 1934. intervjuirala Marija Stipančića, u razgovor je uključila i njegovog brata, pa su pričali o izrađivanju barki, o roditeljima Jugoslavenima. U intervjuu s Marcelinom Pérezom upoznajemo i njegove drugare psa i mačku, a Zani za Péreza konstatira da bi bilo prikladnije da se zove Modestino jer je iznimno skroman.
Osim digitalnih arhiva nacionalnih biblioteka, za upoznavanje s nogometnim djelovanjem književnica, preporučujemo i knjigu Davida Wooda "Nogomet i književnost u Južnoj Americi", objavljenu 2017. godine. Prva je to knjiga koja se bavi sustavnim proučavanjem odnosa između nogometa i književnosti diljem Južne Amerike. Wood je jedno iscrpno poglavlje u knjizi posvetio i književnicama, a u njemu spominje književnice koje su s početka 20. stoljeća bile pionirke nogometno-književnog tematiziranja, poput brazilskih pjesnikinja Anne Amélie de Queiroz Carneiro de Mendonça i Gilke Machado koje smo već spominjali u ovoj rubrici.
Wood bilježi i porast književnica koje pišu o nogometu od 80-ih naovamo, kao i sve veću istraživačku posvećenost pionirkama pisanja o nogometu. Kao značajan noviji izvor nogometnih tekstova argentinskih književnica Wood navodi internetsku stranicu Gambeteando palabras (Dribling riječima), pokrenutu 2008. kao portal za pisanje i analiziranje nogometne književnosti.
Od novijih književnih djela posvećenih nogometu spomenimo i roman "Poule D" francuske književnice Yamine Benahmed Daho, objavljen 2014. godine. Radi se o jednom od rijetkih romana u francuskoj književnosti koji govori o ženskom nogometu. Svjedočenje amaterske nogometašice viđeno iz perspektive književnice dobro ocrtava sve individualne i kolektivne izazove u ženskom sportu. Priča je to o Mini, učiteljici u tridesetima koja odlučuje ispuniti san iz djetinjstva ulaskom u amaterski nogometni klub. Mina želi tehnički napredovati, ali i prijateljevati, pa joj mali tim iz predgrađa Pariza postaje novi dom, a nogomet igra koju valja ponovno osmisliti, učiniti svojom. Ne ide lako, ali Mina po putu shvaća da nije sama, i da se krug drugarica proteže puno dalje od njenog predgrađa.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
