Organizacijski odbor Goranovog proljeća nedavno je objavio da je žiri za nagradu Goran za mlade pjesnike kao pobjednički ove godine jednoglasno izabrao vaš rukopis "Kuća na otoku". Što vam znači ta nagrada?
Ta mi nagrada zaista puno znači, ne samo zbog objavljivanja prve autorske knjige već i zbog toga što je ona bila moj prozor u naš mali, ali vrlo bogat književni svijet. Pisanjem poezije sam se intenzivnije počela baviti početkom 2019. godine, a kada je došlo do ideje objavljivanja, bila sam izgubljena gdje započeti.
Osim nekoliko kultnih književnih časopisa koje smo spominjali na satovima književnosti u srednjoj školi i u kojim mi se tada činilo nemoguće objaviti, nisam znala kako i gdje napraviti prvi korak. No znala sam da postoji Goranovo proljeće i nagrada Goran za mlade pjesnike. Tako sam počela istraživati prijašnje dobitnike, gdje su oni sve objavljivali, na koje su se na natječaje još prijavljivali te sam tako otkrila sve ono što se nalazi "ispod površine".
U obrazloženju stoji da je "Kuća na otoku" i "pjesničko svjedočanstvo ženske emancipatorske snage". Kako gledate na emancipatorski potencijal književnosti? Koje su vam teme u tom smislu važne, ili bolje rečeno za što smatrate da se vrijedi boriti i književnim sredstvima?
Potencijal književnosti je općenito neizmjeran, posebice u pogledu emancipacije. Književnost je prostor u kojem možemo slobodno i bez pritisaka jasno definiranih smjernica i tema o kojima je prikladno govoriti iznijeti bilo koju ideju te na taj način voditi svoj mali civilizirani rat protiv nepravda koje nas tište. Književnim sredstvima se stoga vrijedi boriti za sve ono što je pojedincu koji piše osobno važno, a kao budućem psihologu naročito su mi značajne teme koje se bave mentalnih zdravljem, međuljudskim odnosima, introspekcijom te izgradnjom samopoštovanja i pozitivne slike o sebi.
Koji su vam sljedeći književni i umjetnički koraci?
Pisati i dalje. Uređivati druge pjesniče rukopise koji čekaju u ladici te pokušati i njih objaviti, bilo putem nekog natječaja ili izravno u suradnji s izdavačem. Dosad sam se uglavnom fokusirala na poeziju s obzirom na to da ona pruža jedinstvenu mogućnost za izražavanje misli i osjećaja te regulaciju istih, ponekad bez nužnog planiranja i metodologije.
Te bi misli na papiru često ispale nestrukturirane i razbacane te bi tek (ponekad vrlo dugim) procesom uređivanja dobile svoj smisao i konačno formu. Čini mi se kako proza ipak zahtjeva nešto drugačiji, studiozniji pristup i u nadolazećem bih se periodu voljela okušati u tome. Osim pisanjem, također bih se više voljela baviti fotografijom te jednog dana organizirati vlastitu izložbu. Fotografske su ideje još uvijek u povojima, ali ona za sada najrazrađenija spaja književnost s ovim vizualnim medijem i bavi se temom mentalnog zdravlja.
