Tema povratka, kojoj je posvećeno ovogodišnje izdanje festivala Sa(n)jam knjige u Istri, u našem kontekstu posebno rezonira s temom odnosa prema Drugom svjetskom ratu, koji u velikoj mjeri obilježavaju različiti oblici nametnutog prešućivanja, osobito kada je riječ o zločinima ustaša i njihovih okupatorskih gazda. Mehanika takve šutnje u središtu je romana "Dunkelblum" Eve Menasse, austrijske književnice, novinarke i povjesničarke s berlinskom adresom. To narativno kompleksno djelo tematizira odnos stanovnika jednog austrijskog mjestašca prema sjećanju na masakr nad Židovima koji se tamo dogodio na samom kraju rata. Povodom predstavljanja romana u Puli, s Evom Menasse razgovarali smo o kontekstu njegovog nastanka, povijesnom slučaju na kojem se temelji i književnom tretmanu takvih tema.
Crvena armija već je bila nadomak Berlina, rat je već bio izgubljen, mogli su poštedjeti te ljude. Ali ne, učinili su suprotno – ubili su svakog kog su se mogli dočepati
"Dunkelblum" je roman koji je neizbježno uronjen u trenutni politički i ideološki kontekst, što vas je iz perspektive sadašnjice specifično potaknulo na otvaranje te teme?
To je neobična priča jer je u istočnim dijelovima Austrije taj zločin vrlo dobro poznat – zapravo svi znaju za njega od devedesetih, kada je austrijska vlada pronalaženje masovnih grobnica učinila prioritetom. Otad je snimljen divan dokumentarni film "Totschweigen", Elfriede Jelinek napisala je dramu – umjetnost i kultura bavile su se tim slučajem vrlo često. No za mene, kada sam ponovno naišla na njega, pomislila sam: "U redu, bio je to masakr nakon kojeg tijela nisu pronađena – što se dakle zapravo dogodilo?" Potom sam ponovno ušla u građu i tek tada sam shvatila da nije bio samo jedan masakr, nego više od 120 manjih ili većih zločina u tom kraju tijekom posljednjih tjedana Drugog svjetskog rata. To me je šokiralo, prethodno sam znala samo za taj jedan slučaj. Ja sam i novinarka i povjesničarka, a nisam znala da je to područje, kako sam znala reći, zemlja masakra. Potom sam počela istraživati. Zapitala sam se: zašto toliko ubijanja, zašto baš tamo, koji su bili razlozi, što se potom dogodilo? To je bio samo vrh ledene sante. Tak tada sam na određeni način shvatila povijest vlastite zemlje, čitavu tu nacističku ideologiju, jer bila je to Hitlerova naredba: "Ako izgubimo rat, umrijet ćemo i povest ćemo u smrt što više ljudi sa sobom." To je bila ta krajnje destruktivna i bezumna ideologija. Crvena armija već je bila nadomak Berlina, rat je već bio izgubljen, mogli su poštedjeti te ljude. Ali ne, učinili su suprotno, ubili su svakog kog su se mogli dočepati. To je bio trenutak u kojem sam dobila potpunu sliku tog doba i shvatila sam da treba gledati sve detaljnije i detaljnije ako želite razumjeti stvari, a one su uvijek kompleksne i komplicirane. Ne radi se samo o tome da su to bili nacisti koji su ubijali Židove i točka. Ne, na neki način stvari su bile puno kompleksnije i mislim da je to nešto što književnost može postići, pomoći nam da razumijemo da stvari nisu onakve kakvima nam se čine. Naprimjer, zašto su svi šutjeli toliko dugo? Ljudi su bili terorizirani. Nakon rata bivši su se nacisti vratili u selo koje mi je poslužilo kao uzor za "Dunkelblum", koje se zove Rechnitz. Oni su nastavili živjeti tamo, njihova prisutnost bila je prijeteća. Nije kao da je 8. svibnja 1945. odjednom nastupio mir i onda je sve bilo dobro, a ljudi su mogli slobodno razgovarati o svemu – nije! Čitav stari sustav još uvijek je bio tu, premda se politički poredak promijenio. Razumijevanje tih procesa pomaže nam da se suočimo s takvim temama.
Autoriteti su ključni
Komentirajući svoj odnos prema ljudima koje opisujete, ljudima koji su upleteni u mrežu tišine ili je sami proizvode, kažete da se želite prema njima odnositi "kolaborativno". Možete li pojasniti taj pristup i kako ga realizirate u "Dunkelblumu"?
Kao što ste vidjeli, roman sadrži mnogo protagonista, likova i figura, zato što su svi oni – to je moje uvjerenje – zajednički odgovorni za šutnju, za nemogućnost govora o onome što se dogodilo. Bilo je mnogo svakodnevnih mogućnosti tijekom prvih deset godina nakon 1945. – netko je mogao progovoriti, netko je mogao doći do ideje da bi možda trebao nešto reći. Radi se dakle o kontinuiranom nizu odluka koje su ljudi donosili – hoće li lagati, hoće li prešutjeti zločin. Svatko je imao svoje individualne razloge, vjerujem u to. Radi se o običnim ljudima koji samo žele živjeti svoj život, koji nemaju odgovornost intelektualnih ili moralnih autoriteta. Usporedite li Rechnitz s drugim masovnim ubojstvima u istom kraju, upravo su takvi autoriteti ključni zato što su stvari izgledale drugačije ovisno o njihovom ponašanju. U Rechnitzu ste, primjerice, imali grofove, čitavu plemićku obitelj čiji članovi su bili nacisti, a čak je i grofica bila u odnosu s jednim od vodećih SS-ovaca koji je bio odgovoran za zločin. Riječ je dakle o ljudima koji su bili vrlo bliski s režimom. U drugim, usporedivim selima u istom području imali ste suprotne slučajeve, imali ste, recimo, primjere svećenika koji su u svojim crkvama svake nedjelje tijekom rata govorili protiv režima, onoliko koliko su mogli. Tako su svojoj sljedbi pokazivali da nisu na strani njegove politike, pa su se ljudi ponašali drugačije. U tim su selima ljudi skrivali osobe na prisilnom radu, pomagali su im, a ubojstva nisu bila tako raširena. U jednom slučaju su likvidacije bar prekinute, nažalost stradalo je 60 ljudi, ali je netko potom nazvao vojnike i rekao im da prestanu. To je nevjerojatno zanimljivo kada govorimo o čitavom tom području. Imate iste situacije s drugačijim ishodima, koji su ovisili o ponašanju autoriteta. To je ono što sam naučila od dubokog poniranja u povijesnu građu. U Rechnitzu, kao stvarnom Dunkelblumu, sve je završilo katastrofom zato što je kompletna seoska elita bila uz naciste i bila je duboko uvjerena da je ispravno ubiti sve te ljude. Činjenica da u drugim mjestima nije bilo tako govori nam da se ne radi o tome da je čovječanstvo zlo i da će se, ako su situacija i kontekst nasilni, te stvari nužno dogoditi. One uvijek ovise o specifičnom nizu odluka.
Bivše socijalističke zemlje imaju političke razloge predstavljati se kao antifašističke, dok se danas zapravo ne suočavaju s vlastitim zločinima. To, primjerice, vrijedi za vašu državu
Osim što ste književnica, također ste i novinarka i povjesničarka. Na koji način za vas književnost nadopunjuje novinarsko i historiografsko razumijevanje takvih tema?
Omogućuje nam da spekuliramo o motivima ljudi. Daje vam mogućnost da uđete u njihove glave, to je ono što je ključno u odnosu na novinarsko ili historiografsko pisanje. Pišući iz perspektive povjesničarke, morate se držati činjenica – dogodilo se to i to, ali ne možete nagađati zbog čega. U književnosti možete iskoristiti likove kako biste tu motivaciju učinili razumljivom na neki način. Primjerice, ono što sam već spomenula, ti obični ljudi su poslije rata bili preplašeni, terorizirani, izloženi prijetnjama. Mislili su da će biti ubijeni, a neki i jesu ubijeni. Primjerice, u Rechnitzu su neposredno nakon rata ubijena tri svjedoka zločina a da počinitelji nisu identificirani. Ta tri ubojstva su u čitavom kraju shvaćena kao upozorenje da će oni koji progovore biti sljedeći. Dakle svi detalji u ovoj knjizi su povijesni, samo sam ih stavila u drugi okvir. Sve što je unutra se dogodilo, primjerice, vojnici Crvene armije uistinu su pronašli masovnu grobnicu, ali su je zatrpali nakon što su je pregledali, što se iz današnje perspektive čini nevjerojatnim. Mislim, tragamo za tom grobnicom već desetljećima, a tijekom prvih šest mjeseci nakon rata se znalo gdje je. To je zbilja ludo. Htjela sam reći da možete objasniti zašto obični ljudi, zašto slabi, preplašeni ljudi nisu ništa napravili, no istovremeno je nesumnjivo postojala mogućnost da se to pitanje razriješi. Govorimo li o današnjem Rechnitzu, zbija mi ih je žao. Ti ljudi su treća ili četvrta generacija nakon tih događaja, a danas zbilja nije popularno biti iz Rechnitza jer svi znaju da se još uvijek traga za grobnicom. Oni nemaju veze s time, njihovi djedovi i pradjedovi su ti koji su odgovorni, a nove generacije žive u metafori onoga što se dogodi kada zavlada šutnja.
Mladi nisu znali
Odnosnom prema holokaustu i nacističkim zločinima bavite se već niz godina kroz sve tri svoje profesije. Koliko su se politika sjećanja i širi društveni odnos prema tom pitanju promijenili u međuvremenu u Njemačkoj i Austriji?
Uvijek kažem da moramo razlikovati Njemačku i ostatak Europe. Njemačka je bila prisiljena suočiti se sa svojom prošlošću. Razgovarate li s Nijemcima, oni će vam reći da je učinjeno premalo, da su pomaci došli prekasno i da nisu bili dovoljno dobri, no ipak je nešto napravljeno. Ostale zemlje to nisu uradile, što je u određenom smislu normalno. Ne želim, naravno, reći da je to dobro, samo da je očekivano. Kada je riječ o Austriji, taj je proces bio posebno groteskan jer se Austrija, čini mi se, odmah 1. svibnja prozvala prvom Hitlerovom žrtvom. Dakle htjeli su se izvući s tom pričom, koja je apsolutno smiješna jer su toliki Austrijanci bili na visokim položajima u njemačkoj birokraciji i sustavu koji je provodio holokaust. No Austrijanci su se htjeli potiho izvući iz te činjenice, kao i Francuzi i Nizozemci sa svojim kolaboracionistima, da ne spominjem bivše socijalističke zemlje, koje imaju političke razloge predstavljati se kao antifašističke, dok se danas zapravo ne suočavaju s vlastitim zločinima. To, primjerice, vrijedi za vašu državu, za Mađarsku i za zemlje Baltika. U Austriji se sve promijenilo 1986., kada je Kurt Waldheim izabran za predsjednika, tada je tema suočavanja s poviješću eksplodirala i otad ju je nemoguće zaobići. Danas nema političara koji će ustvrditi da je Austrija bila prva Hitlerova žrtva. Imamo dobru skupinu suvremenih povjesničara koji su uložili golem trud u proučavanje tih tema. Dakle govorimo li o znanosti, humanistici i akademiji, posao je zbilja odrađen i stvari su poznate. Govorimo li o mlađim generacijama, mislim da su one zbilja drugačije. Nakon što je snimljen, "Totschweigen" je prikazan u Rechnitzu i čitavo selo je došlo pogledati film. Nakon projekcije se odvila fascinantna diskusija jer nitko od mlađih nije znao ništa, dok su svi stariji, naravno, znali sve. To nije bila obiteljska, nego generacijska stvar, nije bilo obitelji u kojoj se između generacija govorilo o tome što se dogodilo. Mladi ljudi, ljudi od tridesetak godina, bili su šokirani i konsternirani jer im nitko nikad ništa nije rekao. To je izuzetno zanimljivo, taj trajni prešutni dogovor među starijim generacijama da se ni o čemu nikad ne progovori.
S obzirom na tu tišinu, kakva je bila recepcija knjige u Austriji i Njemačkoj?
Recepcija knjige u Austriji nije bila osobita jer je slučaj već bio dobro poznat. Specifičnost moje knjige je da ga pokušavam prikazati na drugačiji način. Ne fokusiram se na sam zločin, nego na grupnu dinamiku, na taj uzorak tišine koji se očuvao. U Njemačkoj Rechnitz nije poznat, ali tamo pak svaki kraj ima svoje zločine. Kada sam bila na turneji po njemačkim pokrajinama, svaku drugu večer dobila bih letak na kojem je stajalo što se tamo dogodilo. Ljudi se suočavaju s vlastitom lokalnom poviješću i to je jako dobro. Stvari bi bile dobre kada bismo svi to radili.
