Novinarka i književnica Antonela Marušić, koja objavljuje romane pod umjetničkim imenom Nora Verde, nedavno je objavila, kako kaže, antizavičajni roman "Moja dota", autofikcionalnu prozu u čijem je središtu odnos bake i neprilagođene djevojčice koje zajedno provode vrijeme tijekom ljetnih praznika u Veloj Luci. O tom romanu i pitanjima poput klasnog srama, cijeni koja se plaća kada si drugačiji u malom mjestu, ali i nekim drugim društvenim temama razgovarali smo s Antonelom Marušić, koja je ujedno suradnica Novosti.

Odnos babe i protagonistice u romanu gotovo je majčinski, a lik babe posveta je dalmatinskim ženama, odnosno njihovom teškom i često nevidljivom životu. Koliko je odluka da taj odnos bude okosnica romana rezultat vaše potrebe da ispričate osobnu priču, a koliko želje da književno oblikujete položaj žena u zatvorenoj otočnoj zajednici?

Odluka da okosnica romana bude odnos bake i djevojčice proizašao je iz osobnih motiva. Naime, priča o baki i djevojčici je prvi tekst koji sam poželjela napisati u životu. Još kao mala prijetila sam se da ću napisati tu knjigu, ona je dio mog starog djetinjeg plana pa mi je stoga drago da sam ga na kraju uspjela ostvariti. Riječ je o možda mojoj najintimnijoj knjizi jer se radi o romanu djetinjstva, onom koji pisac ima pravo napisati jednom u životu. Naravno da sam kroz njega željela prikazati i život žena u Dalmaciji u prošlom stoljeću, i to zato što je osobno uvijek političko i jer se pojedinačno uvijek reflektira na kolektivno. Tako bi trebalo uvijek biti u većini književnih postupaka gdje književne tehnike nisu eksperimentalne. Budući da je riječ o autofikciji, čitatelj biva uvjeren da se nešto stvarno dogodilo. No u pitanju je rano djetinjstvo kojega se odrasla osoba teško sjeća, pogotovo ako je obilježeno traumom. Stoga mi je fikcija bila nužna, pa čak i ljekovita jer mi je omogućila da se odmaknem od memoarskog i faktualnog. Osim toga, svako je individualno sjećanje nepouzdano, a svako pisanje u sebi ima tragove fikcije, izmišljanja, konstruiranja, čak i u esejističkim i drugim hibridnim formama. Rijetko je takav tekst u potpunosti dokumentaran.

Naš je zbjeg u El Shattu, uz pomoć partizana i saveznika, bio izuzetno dobro organiziran. Uspio je pokazati da toliko daleko od svog kraja ljudi mogu funkcionirati kao kolektiv

Obitelj vaše bake bila je u partizanima, ali to naslijeđe kao da ne zauzima pretjerano važno mjesto u babinom i obiteljskom imaginariju. S druge strane, El Shatt, koji je prikazan kroz patnje i muke izbjeglištva, puno je važniji. Zašto?

Moja baka je, kao i većina ljudi južnodalmatinskih otoka, tih sedamdesetih i osamdesetih godina bila nesklona glasno govoriti o politici i Narodnooslobodilačkoj borbi. Mene kao djevojčicu koja je bila prilično zagrijana za povijest NOB-a to je posve izluđivalo. Iz starijih sam doslovno morala izvlačiti partizanske priče za kojima sam toliko čeznula. Da bi stvar bila još gora, moja težačka obitelj u Veloj Luci nije bila toliko politički osviještena kao antifašistička, a meni je kao djevojčici to nedostajalo. Odrastala sam uz partizanske filmove i omladinsku prozu i silno sam željela znati o ulozi moje obitelji u antifašističkoj borbi. S druge strane, o zbjegu u El Shattu pričalo se otvorenije. Ti ljudi koji su, bježeći pred odmazdom njemačke vojske, putovali u Egipat, bili su težaci i obični ljudi, Dalmatinci koji prije i poslije toga nisu bili dalje od Splita. To je bilo njihovo putovanje života, zbiljska avantura koju je bilo nemoguće potisnuti, koja je neizbrisiv dio osobne i kolektivne povijesti. Uvijek se treba podsjetiti da je to bilo opasno i neizvjesno putovanje. Međutim, naš je zbjeg u El Shattu, uz pomoć partizana i saveznika, bio izuzetno dobro organiziran. Uspio je pokazati da toliko daleko od svog kraja ljudi mogu funkcionirati kao kolektiv. Ljudi koji su prošli El Shatt bili su jako ponosni na to i ja se sjećam kako smo se uvijek skupljali oko starijih kada bi se pričalo o tome. Voljela bih vidjeti da netko o tome jednom snimi film ili TV seriju.

 

Klasni sram

Barbin je lik prisutan kroz strah djevojčice od njegovih batina, a tih batina nije je uspjela zaštititi ni baba. On je tipičan predstavnik patrijarhalnog pater familiasa koji svoje frustracije iskaljuje na najslabijem – vašoj protagonistici. Koliko su takve batine i danas prisutne u društvu?

Mnogi će reći da je kažnjavanje djece prije bilo mnogo uvrježenije, no ono je i danas prisutno. To je jasno svakome tko prati medije, samo je ono danas vidljivije i nije društveno prihvatljivo. U tom smislu doneseni su i zakoni kojima je to regulirano, a djeca mogu prijaviti nasilje. No oni, kao sve žrtve obiteljskog nasilja, rijetko se usuđuju takvo što prijaviti, rijetko imaju emocionalnog i mentalnog kapaciteta u takvim trenucima osvijestiti i koristiti svoja prava. Osim toga, djeca ekonomski i emocionalno ovise o roditeljima. Nasilje barbe prema djevojčici u mom romanu jest nasilje pater familiasa nad slabijim djetetom, ali ima i svoje korijene u rodnom nasilju i homofobiji. Od ranog djetinjstva ta curica izgleda kao dječak, ona je tomboy, odnosno kako u Dalmaciji kažu – muškarača. To iritira okolinu, koja je zbog toga stalno želi disciplinirati i kazniti. Činjenica da odrastajući u Dalmaciji nisam izvodila ženski rodni performativ onako kako je "propisala" većina koštala me različitih vrsta nasilja čija sam bila žrtva, te me se neprestano podsjećalo na moju različitost i nenormativnost. Zbog toga je moj odnos prema Dalmaciji kompleksan. U njemu se miješaju nostalgija, ljutnja, otpor, zanos, užitak i anksioznost. Zato je djevojčica u romanu puna revolta i otpora prema Dalmaciji i dalmatinskom društvu te modelu ponašanja i normama življenja. Na "Moju dotu" se može gledati i kao na zavičajnu prozu jer je djevojčica u stalnom sukobu s tim zavičajem i bori se za svoj integritet. Stoga sam u šali roman nazvala antizavičajnom prozom.

Jugoslavija u osamdesetima nije bila besklasno društvo. Pojam radništva u osamdesetima je poprilično širok jer tada se u društvu već profilirao cijeli niz klasa i potklasa

U knjizi se dijalekt kojim suvereno vladate miješa s književnim jezikom. Je li vas bilo strah da će to otežati prohodnost teksta onim čitateljima kojima nije blizak? Vašoj protagonistici on je "materinji" dok je mala, no to prestaje biti s odrastanjem, kada se odmiče od svog naslijeđa?

Roman sam počela pisati standardnim jezikom. Stalno mi je nešto smetalo i osjećala sam se fejk jer idiomom standarda nisam mogla biti povezana s materijalom, traumama i događajima o kojima pišem. Stoga sam počela ponovno pisati neka poglavlja u dijalektu. Kada sam se ohrabrila pisati jezikom svoga djetinjstva, stvari su se počele rasplitati, ali i povremeno ponovno komplicirati. Na trenutke sam upadala u krize zbog toga kako će takva strategija biti prihvaćena. Onda sam počela čitati tekstove nekih lingvista poput Mate Kapovića, što mi je dalo hrabrost i samopouzdanje. Pišući dalje shvatila sam da se taj jezik mijenja i da je u mojoj priči fluidan, ali ne bez razloga: nekada želi biti standardan, a onda se uljulja u velolučki, splitski, dalmatinski. Kako sam tekst dugo pisala i vraćala mu se, počela sam tražiti razloge otkuda u tekstu takva, na prvi pogled nekonzistentnost. Željela sam stvoriti i dosljedno provesti čvrsta pravila, a spisateljski super ego zatvoren u podrumu je bjesnio. No na koncu sam shvatila da se kroz odabir jezičnog hibrida također vidi sukob djevojčice sa sredinom. S duge strane, proboji standardnog jezika u romanu su neka vrsta mosta u prijelazu iz jedne klase u drugu, iz klase niže plaćenih radnika u srednju klasu kojoj djevojčica stremi.

U knjizi otvarate temu klasnog srama, koja je sve prisutnija u našoj književnosti. Vaša protagonistica žudi za kućom s bibliotekom. Dvadeset godina kasnije, vaša protagonistica "i dalje trči za njima". U umjetnosti je sve jasnija svijest da se predoči kako ta utrka nije ravnopravna. U tom smislu, vidite li sebe kao aktivistkinju?

Vidim se prije kao angažiranu autoricu. Silno sam željela imati malu protagonisticu koja je svjesna društvenih nejednakosti i ne prihvaća ih. Njoj od ranog djetinjstva govore da se tome mora podrediti, no nju to stalno žulja i ona se uporno ne želi pomiriti s nejednakostima za koje je uvjeravaju da su normalne. Jer Jugoslavija u osamdesetima nije bila besklasno društvo. Stoga je meni interesantno vidjeti da kada se u svojim tekstovima bavim ovom temom, neki moji prijatelji kažu da su i oni pripadali radničkim obiteljima. No pojam radništva u osamdesetima je poprilično širok jer tada se u društvu već profilirao cijeli niz klasa i potklasa. Razlike među radničkom klasom su velike, a moja protagonistica njihove posljedice osjeća na vlastitoj koži.

 

Veza sa Slovenijom

Tu temu otvorili ste u čitanom eseju "Kuće bez knjiga", objavljenom prvo na slovenskom jeziku na portalu Disenz. Je li vas iznenadila takva recepcija eseja?

To je tekst koji sam dugo željela napisati, a podršku za njegovo pisanje dala mi je urednica Disenza Dijana Matković s kojom dijelim dosta ideoloških i klasnih pozicija. Kada sam joj poslala tekst, ona je odmah pretpostavila da će biti jako čitan, no mene je to ipak malo iznenadilo. Pozitivne reakcije dale su mi samopouzdanje da u romanu nastavim pisati o tim temama.

Knjige su vam prevedene na slovenski, a kako ste sami rekli, vaša književnost ondje je jako dobro prihvaćena. Odakle veze sa Slovenijom?

Moje dvije knjige u Sloveniji je prevela spisateljica Suzana Tratnik, koja je veteranka slovenskog LGBT aktivizma i s vremenom je postala moja dobra prijateljica. Ona je prva pokazala interes da prevede moje knjige i u tom smislu nisam morala, kao što je u Hrvatskoj čest slučaj, "gurati se" da one budu tamo objavljene. Nakon toga počeli su me zvati na festivale u Sloveniji, gdje postoje jaka književna LGBT scena i civilno društvo. Oni su na udaru profašističke vlade Janeza Janše, no nadam se da će ih to samo osnažiti. Slovenija jest mala, ali nikada nisam čitala pred praznim sjedalicama. Tamo sam naišla na kritičku i zainteresiranu publiku te se osjećam prihvaćeno.

Vraćate li se u Velu Luku, kako je vidite danas i želite li ondje imati promociju?

Ne vjerujem da ću imati promociju u Veloj Luci, ali silna mi je želja organizirati je na jednom drugom mjestu koje je jako bitno za život otočana, pogotovo Korčulana, a zauzima i važno mjesto u mom romanu. Radi se o trajektu "Lastovo" i željela bih promociju napraviti na putovanju trajekta iz Splita u Velu Luku krajem ljeta. U Velu Luku se povremeno vraćam. Tamo mi živi majka i početkom prošle i ove godine dolje sam provodila dva mjeseca jer se nisam željela u zagrebačkom stanu sama nositi s pandemijom, hladnoćom i manjkom sunčeve svjetlosti. Tamo mi je bilo lijepo, ali i izazovno jer sam se susrela s nekim tipičnim ograničenjima malog mjesta, društvenim nejednakostima i običajima koji se u takvim sredinama više vide. Kako sam bila u procesu završetka "Moje dote", to mi je koristilo, a i stekla sam nove prijatelje. U Veloj Luci i na otoku Korčuli ima zanimljivih ljudi koji se bave poviješću, kulturom i umjetnošću, što mi je pomaknulo predrasude koje sam imala kao povremena gošća. Tada sam i šetala po napuštenoj fabrici sardina "Jadranka", gdje bi se mogao napraviti divan muzej industrijske baštine. Jer kulturna baština nisu samo crkvice i drugi sakralni objekti. Vela Luka ima potencijal, no treba ojačati zajednicu, pri čemu mislim na promociju modela suradničkih sudjelovanja građana. Ljudi su dolje političarima prepustili upravljanje mjestom, rijetko se ujedinjuju i organizirano zauzimaju za vlastita prava. S druge strane, ima skupina koje se bave kulturom i umjetnošću, a to može biti zametak aktivnijeg angažmana. Nekada su potrebne godine da se stvari zakotrljaju, no kada se to desi, stvari se ubrzano mijenjaju. Promjene u Zagrebu nisu se vidjele prije šest-sedam godina, no danas je situacija potpuno drugačija. Tako nešto moguće je i u drugim, manjim lokalnim sredinama.