Lani su u ovoj rubrici dva teksta bila posvećena književnicama i nogometu, pošto niti jedna književnica nije navedena pod natuknicom "Književnost i nogomet" Nogometnog leksikona Leksikografskog zavoda. Dvadeset je godina prošlo od objave tog leksikona, a ako ikad dođe do novog izdanja, dodajemo ovdje još materijala za proširenje natuknice o književnosti i nogometu.
Velika španjolska pjesnikinja i prevoditeljica Ana María Moix o nogometu je počela pisati 70-ih, najviše o klubu Barcelona, koji je redovno pratila. Na stadion Camp Nou s obitelji je odlazila još kao tinejdžerka 60-ih. Njena je majka bila velika obožavateljica mađarskog nogometaša Ladislava Kubale i žestoko vrijeđala igrače koji su s njime ulazili u okršaje. U redu ispred obitelji Moix uvijek je sjedila ista žena, udovica koja je sa sinom tinejdžerom na utakmice putovala iz Sabadella, industrijskog grada u zaleđu Barcelone.
Moix je jedna od tri žene čije su priče uvrštene u nogometnu antologiju Jorgea Valdana "Cuentos de Fútbol 2" (Nogometne priče 2), objavljenu 1998. godine. Među 22 priče našle su se i priče španjolskih književnica Josefine Aldecoa i Soledad Puértolas. Puértolas je o Svjetskom nogometnom prvenstvu pisala i 1982. za madridske dnevne novine Diario 16. U prvim "Nogometnim pričama" objavljenim 90-ih, antologiji koju je također uredio Vladano, među 24 nogometne priče poznatih pisaca uvrštena je jedna koju je napisala žena, cijenjena španjolska autorica Rose Regàs. Moix je 2012. objavila vlastitu zbirku kratkih priča "Un poco de pasión y otros cuentos de fútbol" (Malo strasti i druge nogometne priče), u kojoj se među ostalim pita je li moguće zadržati kontrolu nad emocijama dok pratite derbi kluba za koji navijate, postoji li prikladnija aktivnost od nogometa za socijalizaciju djeteta, te u čemu je slična iracionalnost nogometnih i književnih stremljenja.
Francusko-senegalska književnica Fatou Diome surovom stvarnosti nogometnog biznisa bavila se u romanu "Le Ventre de l'Atlantique" (Trbuh Atlantika) objavljenom 2003. godine. U romanu pripovjedačica iz Strasbourga telefonom obavještava svog polubrata o tijeku nogometnih utakmica talijanske reprezentacije koje on ne može pratiti na televiziji na otoku Niodior, uz obalu Senegala. Pratimo dalje snove njega i njemu sličnih migranata koji planiraju doći u Francusku, dobiti profesionalne ugovore, postati bogati i slavni nogometaši.
Škotska pjesnikinja Carol Ann Duffy lani je napisala sonet "We see you" (Vidimo vas) u čast nogometašicama engleske reprezentacije, bivšim, sadašnjim i budućim, od Mary Phillip, prve crne igračice koja je bila kapetanica engleske ženske reprezentacije, do Pat Dunn, 60-ih jedne od prvih nogometnih sutkinja. Novi sonet bio je prilika da se Duffy u medijima prisjeti svoje ljubavi prema nogometu koja traje od djetinjstva. Njena su braća trenirala nogomet, otac je jedno vrijeme vodio lokalni klub Stafford Town, a majka je prala dresove čitavoj ekipi. U stihovima Duffy zato spominje i žene koje su nogomet stvarale pozadinskim radom, od tajnica do kuharica. Među mnogim nogometnim pjesmama koje je napisala od 90-ih naovamo je i "Eho Liverpoola", u kojoj tematizira katastrofu na Hillsboroughu 1989. i dugu borbu za pravdu obitelji i prijatelja poginulih navijača. Godine 2010. napisala je poemu "Ahilej", nakon što se David Beckham ozlijedio pa nije mogao igrati na Svjetskom nogometnom prvenstvu.
Vidimo vas, književnice nogometne, bivše, sadašnje i buduće.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
