U svojim se prozama hrabro suočavate s teškim temama, kao u vašem prvom i nedavno nagrađenom romanu "U kasno ljeto" koji govori o ratnim stradanjima 1990-ih. Kako gradite odmake između fikcije i fakcije? Kako pišući o neuralgičnim točkama društva osvajate prostor slobode?
Rat je velika tema u književnosti, kao ljubav i smrt i time nepresušna (i danas se pišu romani o Prvom i Drugom svjetskom ratu, i drugim ratovima) i čudim se svaki put kad se netko zapita do kada će naše književnosti govoriti o ovom našem posljednjem ratu. Dok sam još uvijek bila samo čitateljica, primijetila sam da je ratna književnost rezervirana za muške priče, a ja sam željela čitati o onome što se događalo izvan ratišta i prvih bojnih crta, željela sam saznati kakva su iskustva onih koji su rat podnosili iza njegovih kulisa, na rubu društva. To su iskustva koja su mi poznata i s takvim junacima i junakinjama sam se mogla identificirati.
Moram napomenuti da moja prva knjiga, zbirka kratkih priča "Svetkovina" gotovo uopće ne govori o ratu, samo u nekoliko priča je jasno da se rat događa negdje blizu, a njihove junakinje su zaokupljene drugim stvarima. Zanimljivo mi je žensko iskustvo općenito, pogotovo na području na kojem sam odrasla, gdje su žene vodile tajne živote i kad su uživale i griješile i kad su bile na mukama. Meni je i kao čitateljici i kao autorici to jako uzbudljivo jer otkrivam mračan i dramatičan unutarnji svijet junakinja. Ne smatram da prostor slobode osvajam pišući baš o tome, nego pišući uopće jer je to nešto što je samo moje i gdje mogu stvarati imaginarni svijet preko kojeg komuniciram s čitateljima.
Važno mi je da je tekst koji stvaram književni, a za to nije važno je li on fikcija ili fakcija. Kada se tekst naslanja na neki stvarni događaj pisac je ograničen činjenicama, ali mu je istovremeno ispripovijedana priča od početka do kraja, dok u tekstu koji je izmaštao ima više prostora da osjeti gdje su mu granice i testira svoje mogućnosti. I jedno i drugo smatram "spašavanjem priče" jer jednom kad je napisana svaka priča je istinita.
U romanu "U kasno ljeto" pripovjedačica je četrnaestogodišnja djevojčica koja je stradala u pokolju 1993., a rečenice kratke i poetične. Što vas je vodilo u pronalaženju odgovarajućeg tona i glasa da biste pripovijedali o ratnom zločinu?
Roman ne govori isključivo o tome, u njemu je ispripovijedana ratna svakodnevica obitelji koja pokušava preživjeti najtežu godinu svojih života. Željela sam da ga ispripovijeda glas mrtve djevojčice, što je značilo da će to biti istovremeno nepouzdano i objektivno pripovijedanje. Ona je sveznajuća jer dolazi s nekog drugog svijeta i ovo mjesto na kojem mi još uvijek živimo promatra s odmakom. Dok sam pisala najviše sam se borila upravo s tim – da događaj u koji sam osobno upletena sagledam s distance i ne padnem u zamku sentimenta ili nečeg goreg. Ovo nije roman samo o smrti, nego i o ljepoti života, ljubavi i vječnoj potrazi za srećom.
Snažni ženski glasovi jedna su od karakteristika vaše proze. Koji tip čitateljske reakcije s obzirom na to očekujete ili priželjkujete?
Od djetinjstva biram čitati o snažnim ženskim figurama kao što su Kontesa Nera, Ana Karenjina, Thérèse Raquin, Emma Bovary, Nataša Rostova itd. U sivoj postratnoj svakodnevici više mi se sviđalo provoditi vrijeme na austrougarskom ili ruskom dvoru nego u stvarnosti. I kada sam počela praviti skice za prve priče pojavili su se likovi žena čije su priče dramatične, obilježene preljubom, ilegalnim abortusima, čedomorstvom, opsesivnim ljubavima. Istina je da će svaki čitatelj priče interpretirati na svoj način, prema svojim iskustvima i to je sjajno, ali ne razmišljam previše o čitateljskim reakcijama, jasno mi je da će netko priče voljeti, dok druge neće uopće dotaknuti i to je u redu.
