Tanja Stupar Trifunović književnica je rođena 1977. godine u Zadru, a diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci, gdje i danas živi. Dobitnica je više nagrada za poeziju i prozu, između ostalih Nagrade Europske unije za književnost za roman "Satovi u majčinoj sobi", Nagrade za najbolju knjigu poezije u regionu "Risto Ratković" i nagrade "Milica Stojadinović Srpkinja" za knjigu pjesama "Razmnožavanje domaćih životinja". Za roman "Otkako sam kupila labuda" dobila je pak Vitalovu nagradu "Zlatni suncokret" za najbolju knjigu objavljenu u 2019. godini.

Jesenas joj je u izdanju beogradske Lagune izašao roman "Duž oštrog noža leti ptica", kroz koji Stupar Trifunović donosi uvid u mučnu atmosferu rata i izbjegličke kolone iz perspektive tinejdžerice Vanje. Radnja se zbiva u neimenovanom selu koje, zbog sveprisutnog motiva mora one koji su detaljnije upoznati s Tanjinom biografijom, neodoljivo podsjeća na Karin, odakle autorica vuče porijeklo. U razgovoru na Novosti Tanja Stupar Trifunović govori o motivima da u aktualnom trenutku – na globalnom nivou obilježenom enormnim stradanjima i razaranjima, a na domaćem povratkom huškačke retorike – napiše antiratni roman, posljedicama transgeneracijskih trauma po društvo i vlastitom odnosu prema Dalmaciji iz koje je devedesetih izbjegla kao tinejdžerica.

Živimo u vremenima u kojima je rat devedesetih kronološki sve udaljeniji, a opet kao da nam se iznova neumoljivo približava. Što zbog manipulacija s najviših političkih razina, što zbog posljedica takvih nacionalističkih postupaka na društvo. Dolazi li otud i potreba da baš u ovom momentu napišete roman kojim dominira ratna atmosfera iz vizure djeteta? Ili se, pak, radi o osobnoj spremnosti da pišete o temi koja je obilježila vaše tinejdžerske dane, a kasnije, kroz izbjeglištvo, i ostatak života?

Čini mi se da se pomiješalo više stvari koje pominjete. Mi smo se vremenski udaljili od devedesetih, ali mentalno nismo. Puno je "nenormalnih" stvari koje smo tada svi normalizovali iz različitih razloga i zbog tog godinama beremo njihove gorke plodove. Osim što je uništio jednu zemlju i pretvorio je u više uništenih i osiromašenih zemalja, rat je uništio i mnoge živote, raselio ljude. Sa druge strane ono što mi tada nismo vidjeli, a sada je jasno vidljivo – desila se transformacija kapitala, stvorena je nova elita nastala uglavnom iz sprege kriminala, politike i otimanja državne imovine.

I dok smo mi razmišljali o tom kako ćemo preživjeti i režali jedni na druge kao paščad, drugi su se bogatili i napujdavali sirotinju jednu na drugu. Ali to je već dobro poznata i vrlo stara priča koja uvijek pali, koju gledamo i danas, samo u drugim zemljama. Za jedne je rat smrt i pogibelj, za druge biznis. Mene su zanimali ovi koji su bili gurnuti u prvu pomenutu kategoriju. Kako sam i sama baštinila te ratne uspomene, progonile su me i sudarale su se te višestruke perspektive rata o kojima sam godinama razmišljala i tražila načine kako artikulisati užas djeteta koje iz svog djetinjstva gotovo preko noći biva pomjereno u jedan sasvim drugačiji, novi, ratni svijet. Ostaje nam zapitanost zašto se na prostorima bivše Jugoslavije i trideset godina nakon rata vodi politika pritajenog sukoba.

 

Ratni recepti

Osim fizičkih posljedica po žrtve rata, u romanu "Duž oštrog noža leti ptica" dotičete se i onih psihičkih. Tako na jednom mjestu pišete: "Majka je nemoćno gledala u oca. Pokušavala je skupa s nama da ga odobrovolji, ponekad bi nam uputio kakvu slabašnu grimasu što je ličila na osmijeh i nestajao u svojim mislima. Kasnije sam shvatila da je bio depresivan, ali u ratu nitko ne priča u depresiji." U društvu, kojim još caruje patrijarhat, o psihičkim teškoćama prečesto se ne priča ni u miru. Koči li izlazak iz, kako ga nazivate, pritajenog sukoba i neliječena transgeneracijska trauma?

Da. Šta je to shvatila sam puno godina kasnije kada sam se prisjećala kako su se ponašali moji baba i djed kada je počeo posljednji rat, a oni su u svojoj svijesti imali i Drugi svjetski rat i stradanja koja je on donio. Puno ljudi je imalo i ima snažne psihološke posljedice, ali je to mahom zanemarivano i poslije onog, a i ovog posljednjeg rata. Nisu samo vojnici imali PTSP, nego i obično stanovništvo koje je doslovno živjelo u ratnim zonama ili na ivicama istih. I kada pogledamo brojeve postradalih civila u ratovima devedesetih vidimo da su u taj sukob itekako bili uvučeni i oni koji po svim pravilima ratovanja nisu trebali biti. Postavlja se pitanje zašto je bilo toliko svirepih nasrtaja na civilno stanovništvo. I mislim da nas odgovor vodi ka pitanju koje ste postavili – to jest neliječenoj transgeneracijskoj traumi i tom trajnom grču "ratnog stanja" u kojem novi sukob samo aktivira već potisnute traume jer živimo u neliječenim i nesvjesnim društvima.

Ono što je mene u romanu zanimalo su atmosfera i univerzalni tragovi koje rat ostavlja u nama, gubici o kojima se ćutalo, oskudno odrastanje u ratu koje nas lišava sredstava za život, ali i roditeljske brige i pažnje, nemoć roditelja da zaštite djecu od stradanja i zala

Vašim novim romanom, kao i prethodnima, dominiraju žene. Za ovu priliku one su snažne, odnosno iznose teret stradanja na svojim leđima, ali su i žrtve, poput lika Milene, koja je seksualno zlostavljana prvo unutar četiri zida kuće, a kasnije i od vojske. O jugoslavenskim ratovima napisano je mnogo knjiga, međutim, rijetko je tko uveo upravo civilnu, pa još i žensku perspektivu kao što ste to učinili vi. Iznenađuje li vas to?

Iznenađuje me s obzirom na već pomenuto stradanje civila i činjenicu da žene, djeca i stariji ljudi čine više od dvije trećine stanovništva. Rat se pred nama odvijao u dvije perspektive: jednu smo konstantno gledali i slušali na televiziji i radio-stanicama, a druga perspektiva je bila ona u pozadini rata u kojoj su babe i mame smišljale kako da imamo šta jesti i obući, gdje su se dovijale kako da stvore privid normalnog života u nenormalnim uslovima, često bez struje i vode i sa nedovoljno hrane. Dijelile su uzajamno ratne recepte za hranu i kolače, čija je suština bila u tom da se mogu napraviti i bez nekih inače osnovnih sastojaka za to jelo, kao, recimo, čuveni kolač bez jaja kojeg se sjećaju sva djeca odrasla u ratu.

I jedna i druga vojska su bile zaseban svijet, eho njihovih postupaka stizao je kroz priče – na obje strane sela su bila opljačkana i opustošena, sa podjednakom bestijalnošću su ubijali nemoćnu starčad po selima koja nije željela ili nije imala snage da bježi pred naletima vojski. I jedni i drugi su pričali kako civili dojavljuju "njihovima", imaju radio-stanice, skriveno oružje, tražeći izgovore tim besmislenim smrtima. Sjećajući se toga znam kako sam sa svojih četrnaest godina pomislila da svi lažu i kako su se pojavile prve sumnje u istine koje čujem sa televizora jer nisu korespondirale sa onima koje su se odvijale pred našim očima.

Ono što je mene u romanu zanimalo nije bilo lično prisjećanje, ni strane u sukobu, ni sam sukob, nego atmosfera i univerzalni tragovi koje rat ostavlja u nama, ta pomenuta neprepoznata depresija, načini na koje je ratno vrijeme lomilo ljude i prilagođavalo ih sebi ili uništavalo, život u pozadini rata, gubici o kojima se ćutalo, oskudno odrastanje u ratu koje nas lišava sredstava za život, ali i roditeljske brige i pažnje, nemoć roditelja da zaštite djecu od stradanja i zala koja im se svakodnevno izlijevaju po glavi. Tragovi rata traju puno duže nego sam rat, čini mi se da su, kako su kod nas ljudi neskloni tražiti psihološku pomoć, i tu ulogu njege i ublažavanja pomenutih tragova na sebe preuzele žene i majke, pokušavajući u naše živote vratiti protjeranu normalnost.

Uvid u atmosferu rata i izbjegličke kolone iz perspektive tinejdžerice

Ambijent iščezlog doma

Osim lika majke, jedan od upečatljivijih u romanu je i onaj bake. Ona je glavni motiv i u vašoj pjesmi "Razmnožavanje domaćih životinja", objavljenoj u istoimenoj zbirci. Radi li se o osobnoj posveti?

Jednim dijelom se radi o tom da sam bila fascinira snagom, hrabrošću i odlučnošću koje su u sebi imale obje moje babe. I od obje je ponešto završilo i u knjigama poezije, kao i liku babe u novom romanu. Nije bilo u prvobitnom planu da lik babe dobije toliko prostora, ali ona je svojom pojavom krčila svoj prostor u romanu.

U "Duž oštrog noža leti ptica" pišete: "Hodati kroz selo je kao hodati unazad u vremenu, neprestano se otvaraju rupe prošlog u koje je lako upasti." Kako se danas osjećate kada dođete u Dalmaciju, odnosno Karin i Zadar?

Ponekad i tako kako je opisano u pomenutoj rečenici, ali srećom čovjek nije zarobljen u jednom osjećanju i bilo bi takođe i mjesta nepravedno držati u toj jednoj te istoj slici. Mijenjali smo se i ja i prostor i to je u redu. Naučila sam da odlazim i da se vraćam, u početku je bio zbunjujući taj osjećaj da kada idem u Dalmaciju u meni nešto govori da idem kući, a i obratno, čim zamaknemo preko Strmice ka Banjaluci opet pomislim – idem kući. Kuća se krenula izmještati u više pravaca. Volim ići u Šibenik, u Split, u neke gradove koji nemaju neposredne veze sa mojim djetinjstvom i odrastanjem, tu sam više turista i makar sam dijelom oslobođena od vlastitih uspomena, a opet je tu more, isti mirisi i taj ambijent iščezlog doma.

Naučila sam da odlazim i da se vraćam, u početku je bio zbunjujući taj osjećaj da kada idem u Dalmaciju u meni nešto govori da idem kući, a i obratno, čim zamaknemo preko Strmice ka Banjaluci opet pomislim – idem kući. Kuća se krenula izmještati u više pravaca

Kada smo već kod doma, spomenimo Dubravku Ugrešić koja je pišući iz vlastitog iskustva isticala da se "pravi egzilant rijetko kada vraća kući", čak i onda kada može, kada je njegova "domovina" zacijeljena. "Zbog čega bi ponavljao isti put; samo rijetki imaju snage za dva egzila", konstatirala je Ugrešić pa dodala da se "dobri pisci svuda osjećaju kao izgnanici, dok se slabi svuda osjećaju kao kod svoje kuće". Slažete li se s njom?

Ima jedna misao Gintera Grasa koja mi je bliska i koja bi se mogla prisloniti uz ovu gdje on kaže da ništa tako ne tjera na opsesivno pisanje kao što to čini gubitak – u njegovom slučaju gubitak zavičaja. Kada sam to pročitala, postalo mi je jasno da često i mimo vlastite želje izgubljeni zavičaj stvaram u svojim knjigama. On se pojavljuje kao nekakav ludi i neobični Makondo i nutka svojim magijskim realizmom kojem je u književnom smislu teško odoljeti. Pozicija pisca, ovog kojeg Dubravka Ugrešić naziva "dobrim piscem", uvijek je barem jednim djelom i pozicija egzilanta. On je "neskućeni" koji se nikad i nigdje sasvim ne uklapa i ta nelagoda ga tjera da piše.

Rijetki su domaći pisci koji mogu živjeti isključivo od svog spisateljskog rada i kao takvi su, nažalost, primorani radi različite poslove. Vi ste zaposleni biblioteci, što se u načelu zvuči kao idealno radno mjesto za književnicu. Varam li se?

Idealno bi bilo da se kod nas pisanje doživljava kao ozbiljan posao, ali to je nažalost utopija. Od kada sam, u svojoj tad djetinjoj uobrazilji, izmaštala da želim biti književnica, to je za mene najozbiljniji posao kojem sam se željela posvetiti i kojem sam se posvetila. Puno se stvari promijenilo, ali ta da pisanje shvatam kao ozbiljan posao nije. Svi drugi poslovi naspram pisanja bili su nužnost da bi se preživjelo. To nije fer naspram drugih poslova koje sam radila, ali makar se nisam nikad lagala u vezi s tim.

Dugo godina ste radili i kao novinarka. Nedostaje li vam rad u medijima?

Ne, ali sam zahvalna na tom iskustvu. U medijima sam naučila neke praktične stvari koje su mi puno koristile u kasnijem književnom radu – davati naslove, prepoznati "pravu" priču, savladati vještinu sažetosti i jasnoće i razdvajanja bitnog od nebitnog.