Svi mi odrasli s jugoslavenske strane Jadrana, od tršćanskog zaljeva pa do Ulcinja gdje se horizont sužava i Adrija tanji u Joniju, gajimo poseban, duboko osoban odnos spram onih silnih brodova Bijele flote. Značili svakodnevnu vezu sa svijetom, bijeg i kandiranu nostalgiju, ili predstavljali tek uobičajenu kulisu, prepoznatljive konture koje se s galebovima i škojima miješaju svaki put kada rastvoriš škure, sačinjavaju oni istovremeno stvarnost i mitologiju, a njihova u djetinjstvu upamćena, u poluglasu mrmorena imena tvore usporednu, intimnu podsvjesnu kartografiju.
U pravu je tko u potonjoj uoči tihi otisak ideologije. Brodove, pogotovo one sa svojim prugama srasle, poslom već ostarjele udarnike, navikli smo antropomorfizirati, familijariziramo se s njima, iako oni, najčešće zajedno sa zastavama, ponekad mijenjaju svoja imena. Izbrisani su tako iz registra, gumicom obalnih baterija kojima su branjene naše luke, motorni brodovi "Ohrid", "Maribor", "Valjevo" i mnogi drugi, skupa s njihovim klasičnim djelima iz knjižnica i školskih čitanki povučeni su "Njegoš", "Aleksa Šantić", "Vuk Karadžić", "Kosta Racin"… "Vladimir Nazor", koji i danas, s izbijeljenom onom petokrakom s kape i dimnjaka još uvijek plovi, bio je, u razornoj eksploziji povijesne ironije, 1991. godine u splitskoj luci propucan granatom s razarača koji je nosio ime napadnutoga grada, pri čemu su poginula dva člana posade.
Povratak pjesnicima, koji uz bijele lađe, te snažnim strojevima pogonjene metafore slobode same, zapravo lijepo pristaju. Na Vis, otok koji na mojoj osobnoj mapi predstavlja nešto najbliže snu, dugo je plovio dobri, pouzdani "Petar Hektorović". A onda je hrvatskoj državi i njenim korumpiranim, kleptokratskim partijskim strukturama nesposobnošću, nebrigom i lopovlukom uspjelo jednim udarcem ubiti više pomoraca nego notornom razaraču JRM, i dovesti Jadroliniju, narodnog brodara i njegovu neprocjenjivu flotu na rub kolapsa. Trenutno na Vis, kad liniju ne mora preuzeti "Marko Polo", ostavljajući nas bez veze s Italijom, plovi novonabavljeni, preplaćeni i kvarljivi "Oliver". Njegovo ime, međutim, prisno odzvanja u oba porta: neke od najpoznatijih Oliverovih stihova napisao je Komižanin, Jakša Fiamengo.
Dva klasična barda u Bijeloj floti ipak vidno nedostaju. Trajekt "Arsen" i trajekt "Toma". Jer brodovi su isti ka i ljudi, ti što plove k našim betonskim kućama pored mora: dugujemo ih njihovim pjesmama. I kad je već "Tijat" (negdašnji "Ohrid"), poštar šibenskog arhipelaga idealan da postane "Arsen", nedavno otpisan, mogli bismo ih, trebali izgraditi sami – u našim škverovima.
