Jeste li znali da se Veliki koraljni greben, koji se proteže uzduž 2.900 kilometara istočne obale Australije, sastoji od oko 3.000 pojedinačnih grebena? Taj golemi ekosustav podržava život mnogih životinjskih i biljnih vrsta, ali jedna je vrsta bitna za život grebena. To su jednostanični organizmi koji u simbiozi s koraljima proizvodnjom kisika u procesu fotosinteze potonjima omogućavaju život. Njima koralji duguju i boju. Naravno, dobili su i ime u našim knjigama: zovu se Zooxanthellae. I dok se ništa dramatično ne događa na grebenu i oko njega, koraljni greben uživa u raznolikosti života. Međutim, ako temperatura mora naraste iznad za njih podnošljive vrijednosti, koralji otpuštaju Zooxanthellae i gube boju u procesu koji se zove bijeljenje. Bez njih nema kisika i koralj umire. Tako nestaje i sve prethodno bogatstvo života na grebenu. Nedavno je istraživano i iz zraka snimljeno oko 1.800 grebena. Pokazalo se da je dosad najmasovnije bijeljenje grebena, izravno povezano s klimatskim promjenama, odnosno uzrokovano povećanjem temperature površine oceana. Mnogi znanstvenici smatraju da bi se hitnim smanjenjem koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi mogao od totalnog nestajanja spasiti ostatak grebena.
Koralji nisu jedini gubitnici zbog klimatskih promjena. Čovječanstvo se suočava s mogućim katastrofalnim pomacima u životnim uvjetima, nadasve u proizvodnji hrane u mnogim dijelovima svijeta. Zbog toga se razmatraju različiti scenariji za smanjenje koncentracije stakleničkih plinova. Prvi je na udaru ugljični dioksid, naprosto zato što ga ima daleko najviše i daleko ga najviše emitiramo u atmosferu.
Možda ste znali, a možda i niste, da su oceani veliki potrošači ugljičnog dioksida. Što je temperatura mora niža, to je veća topivost CO2 u njemu. Porastom koncentracije CO2 u atmosferi raste i njegova koncentracija u oceanu, naravno uz konstantnu temperaturu vode. S porastom temperature oceana smanjuje se njegova topivost i oceani ga ispuštaju u atmosferu. Navedimo usput da se problemom topivosti plinova u tekućinama intenzivno bavio engleski kemičar William Henry (1774 – 1836), pa se po njemu zove zakon koji povezuje tlak, temperaturu i koncentraciju plinova u tekućinama. Zakon je zakon i Henryjev zakon ima ozbiljne posljedice za pokušaje uklanjanja CO2 iz atmosfere.
Tako, na primjer, uklanjanje 1.000 tona CO2 iz atmosfere uzrokuje ispuštanje otprilike pola te količine iz oceana natrag u atmosferu. Najlakše je to predočiti svakodnevnim iskustvom: u boci mineralne vode je veći tlak CO2 nego izvan nje. Kada otvorimo bocu, ugljični dioksid izlazi u obliku mjehurića sve dok se tlakovi ne izjednače. Ljubitelji gemišta jako su nesretni kada se tako nešto desi. U slučaju oceana, kada smo uklonili neku količinu CO2 iz atmosfere, njegov tlak u oceanu postaje veći nego izvan njega i dolazi do procesa izjednačavanja tlakova u i iznad mora.
Spomenuli smo i bijeljenje koralja do kojeg dolazi zbog nedostatka kisika. Dio tog smanjenja posljedica je i toga što se povećanjem temperature mora smanjuje topivost plinova, dakle i kisika u njemu. Zato je za koralje povećanje temperature mora dvostruko pogubno. No, sada kada smo pokazali da s uklanjanjem ugljičnog dioksida iz zraka stvari ne stoje baš sjajno kako se na prvi pogled čini, pogledajmo koje su ideje za njegovo uklanjanje.
Ni tu vijesti nisu bajne. Najracionalniji pristup je da ga se lovi i transportira na mjestima velike proizvodnje kao što su termoelektrane, željezare, tvornice cementa i mjesta izgaranja prirodnog plina kod naftnih bušotina. Jedna od tehnologija je već dugo u upotrebi. Naftna industrija hvata ugljični dioksid na mjestima velike produkcije i transportira ga cjevovodima do osiromašenih naftnih izvora gdje ga upumpava u tlo i tako povećava proizvodnju nafte. Samo u SAD-u ima oko 5.800 kilometara takvih plinovoda. Povećana proizvodnja nafte znači veću preradu i potrošnju, a time se povećava emisija CO2, pa je upitno koliko je ta tehnologija u konačnici korisna, bez obzira na veliku reklamu naftnih kompanija da se bave zelenom proizvodnjom.
Upumpavanje u druge geološke formacije može dati dosta dobre rezultate s obzirom na vrijeme zadržavanja plina u tim rezervoarima. Na primjer, CO2 se efikasno sprema u rudnike ugljena koji više nisu pogodni za vađenje ugljena, konkretno tamo gdje je ugljen porozan. Pritom ugljični dioksid istiskuje metan. Oslobođeni metan može se prodati ili upotrijebiti za proizvodnju vodika. U oba slučaja nastaje nova količina ugljičnog dioksida koja se onda, ako se radi o velikoj proizvodnji, može hvatati i transportirati cjevovodima do pogodnih geoloških formacija.
Neke tehnologije idu za tim da naftu u termoelektranama i sličnim postrojenjima spaljuju u čistom kisiku. Nakon odstranjivanja sumpornih spojeva i raznih čestica u izlaznom plinu ostaju samo voda i CO2. Voda se kondenzira, a CO2 hvata i odvodi cjevovodima. Ako transport cjevovodima nije moguć, onda se plin može stlačiti i pod visokim pritiskom u tekućem stanju transportirati vlakom ili brodom do mjesta gdje će biti spremljen.
Postoji čitav niz tehnologija koje se reklamiraju i obećavaju fantastične rezultate u uklanjanju CO2 ne samo na mjestima visokog intenziteta emisije, nego i iz zraka. Opisivanje tih procesa daleko nadilazi okvire ovog teksta, a zainteresirani čitatelji lako mogu pronaći obilje informacija na internetskim tražilicama. Jednostavan zaključak bio bi da sve te tehnologije daju vrlo slabe rezultate u odnosu na količine koje bi trebalo ukloniti da bi se osjetno smanjila koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi.
Prema podacima za 2020. godinu, upotrebom različitih tehnologija na svjetskoj se razini uklanjalo oko 40 milijuna tona CO2 godišnje, a u razvoju su bila postrojenja za oko 50 milijuna tona. Ako to stavimo u relaciju sa svjetskom proizvodnjom CO2, koja iznosi 38 milijardi tona godišnje, možemo zaključiti da smo vrlo daleko od željenih ciljeva. Ukratko, uspijevamo ukloniti jednu tisućinku onoga što ubacujemo u atmosferu. Takvi podaci izazivaju veliku zabrinutost u informiranoj javnosti, stoga se u mnogim zemljama organiziraju akcije kojima se želi potaknuti vlade da se puno ambicioznije uhvate ukoštac s klimatskim promjenama.
Upravo ovih dana Ustavni sud Južne Koreje odlučuje o tužbi roditelja, djece, čak i jednog, u trenutku podizanja tužbe, fetusa protiv države, jer tužitelji smatraju da planovi vlade za smanjenje klimatskih promjena nisu dovoljno ambiciozni i da ugrožavaju pravo budućih generacija da žive u zdravom i održivom okolišu. Fetus danas ima godinu dana i zove se Djetlić (Woodpecker). Kada je tužba podignuta nastao je problem – može li fetus zahtijevati zaštitu ljudskih prava, s obzirom na to da ih stječe tek rođenjem. Problem se, kako vidimo, riješio sam od sebe. Južnokorejska vlada trenutno ima cilj smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 40 posto ispod razine iz 2018. godine, i to do 2030.
Kada bi sve zemlje svijeta to ostvarile, temperatura bi narasla na tri stupnja iznad one iz predindustrijskog doba. To je izračun nezavisnog znanstvenog projekta Climate Action Tracker, koji prati ispunjavanje klimatskih planova diljem svijeta. Pariškim sporazumom iz 2015. postavljen je cilj da globalno povećanje temperature ne smije prijeći dva stupnja. Nažalost, izgleda da smo tu vrijednost već dostigli i da uporno napredujemo u istom smjeru. Hoće li nas ljudska ingenioznost i ovog puta spasiti ostaje da vidimo. Bilo kako bilo, tranzicija u civilizaciju koja mora funkcionirati na sve višim temperaturama uz podizanje razine more, nestajanje pojedinih vrsta, širenje pustinja i velike migracije stanovništva izazivat će ogromne ekonomske troškove i socijalne posljedice.
Jedino globalna suradnja svih zemalja može funkcionirati u borbi za smanjenje klimatskih promjena. Kako to postići kada se na planetu vode ratovi umjesto razgovora i suradnje, ne znam. Očigledno je da su ljudima kratkoročni ciljevi daleko primamljiviji od dugoročnih, ma koliko ovi drugi bili korisniji za društvo u cjelini.
