Geolog Marinko Oluić (1935. Bilišani, Obrovac) nije napisao autobiografiju da bi sebi podigao spomenik. Ilustrirane autobiografije često tome služe, ali knjiga profesora Oluića drsko se protivi takvoj praksi. Vedrina i pripovjedačko strpljenje autora u čijoj smo kući na zagrebačkom Jarunu ("rađena je po JUS-u, draga moja, potres joj ništa nije mogao") proveli ljetno prijepodne u hladovini terase okruženi njegovim knjigama, spisima i ad hoc crtežima na kojima je objašnjavao ono što laicima treba crtati, naglasit će dojam o njegovoj knjizi "Moj put u nepoznato: od Bukovice do svemira" (Plejada, 2023.).

Marinko Oluić nije dakle u autobiografiji tek posložio svoj privatni i profesionalni portret kao album sa sličicama, nego je napisao "studiju svog puta" kroz historiju i etnografiju svog zavičaja, sociološki i geografski pogled na dalmatinsko zaleđe, putopis i dnevnik s istraživačkih ruta po svijetu, kronologiju političkih promjena i svog političkog angažmana u Jugoslaviji: sve bogato opremljeno fotografijama, faksimilima dokumenata i bibliografijom.

"Ja sam prirodoslovac", počinje naš sugovornik dok pred nama traži neki podatak iz knjige, "kod mene je sve egzaktno" – kao da mu itko od nas može parirati. Ali nije u tome stvar! U dubokom uvjerenju da je njegov znanstveni rad pridonio boljem statusu zajednice i društva, profesor Marinko želi da što neposrednije doživite njegove istraživačke napore, peripetije, uspjehe i neuspjehe.

Koga briga ako to nekome zvuči patetično ili naivno, naš sugovornik nije tu da moralizira nego da izravno govori o svom radu čije nas se snažno ekološko pokriće itekako tiče. Razgovaramo o pelodima u Karinskom moru, naftnim nalazištima u Jadranu i zbrinjavanju radioaktivnog otpada iz NE Krško, o čemu je Oluić napravio pionirske studije. Razgovaramo i o jednoj značajnoj epizodi pri istraživanju zlata u Indoneziji, gdje je naš sugovornik bio predvodnik jugoslavenskog istraživačkog konzorcija. Ne razgovaramo, ovom prilikom, o detaljima i kronologiji jer će snimku pripovijedane radne i privatne, izuzetno živopisne biografije Marinka Oluića VIDA TV emitirati do kraja ovoga ljeta.

Ipak, kroki njegove biografije je neophodan. Školovanje počinje u Rumi u Srijemu, nastavlja u Beogradu i Zagrebu. Doktorirao je 1973. na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu ("bio je to Istočni Berlin, ruski sistem. Da biste pristupili obrani disertacije, morali ste položiti dva strana jezika i opću filozofiju. To je bila rigoroza. Uspio sam, položio sam njemački i ruski"), ali se još 1962. zaposlio u Institutu za naftu u Zagrebu. Budući da je razdoblje između šezdesetih i sedamdesetih bilo vrijeme intenzivnog razvoja fotogeologije u svijetu (discipline u geološkim i drugim srodnim znanostima koja se služi snimkama načinjenim iz zraka avionom, helikopterom, dronom), Oluić je lako izabrao specijalizaciju. Prve infracrvene aerofilmove u Jugoslaviju donio je još 1973. iz Münchena.

"Poduzeća u kojima sam radio: Institut za naftu, Industroprojekt i INA Projekt uvijek su financijski dobro stajala pa su mi omogućavali studijska putovanja i posjete inozemnim institucijama koje se bave daljinskim istraživanjima (Remote Sensing)", piše u autobiografiji. Kao stručnjak i rukovoditelj u INA Projektu Oluić je obavljao geološka istraživanja u zemlji i inozemstvu u različitim područjima (Indonezija, Jordan, Irak-Kurdistan). Točnije, istraživao je naftu u pustinji u Jordanu, zlato u džungli na Borneu, ugljen na Sumatri, obojene metale u Kurdistanu. I tako dalje.

Ukratko, jedan je od najvećih autoriteta u području satelitskog istraživanja u geologiji u svjetskim okvirima. Šira javnost ga pak najviše poznaje kao jednog od najznačajnijih europskih stručnjaka za potrese, ali i kao člana Europske svemirske agencije. Šezdeset godina radnog staža, dvadeset osam godina predavačkog iskustva na fakultetima u Zagrebu, Državna nagrada za životno djelo iz područja prirodnih znanosti 2017. Toj sažetoj profesionalnoj bilanci valja dodati još Nagradu Grada Obrovca za životno djelo koja je Oluiću dodijeljena iste 2017. godine, jer mu je ta posebno važna.

"Zavičaj je moja temeljna profesionalna i životna motivacija", govori naš sugovornik i ovako piše na prvoj stranici autobiografije: "Obrovac je stari romantični gradić, obgrljen rijekom Zrmanjom, smješten na dnu kanjona koji je rijeka stoljećima oblikovala u krškome terenu." Na tom je kršu Marinko Oluić u studentskim danima istraživao naslage bakelita, a danas ga mještani, sporadično ali ipak, zatrpavaju smećem.

Je li netko službeno iz Obrovca od vas tražio mišljenje u ime eventualne studije utjecaja na okoliš, vezano uz odlagalište smeća u tom kraju? Na kojoj je lokaciji to odlagalište?

Nitko me službeno nije tražio mišljenje o otpadu ili odlagalištu smeća, ali su me o tome obavijestili i pitali ljudi koji me ondje znaju. Kako i ne bi. Ondje sam rođen, znam svaki kamen. Zadarska županija i Grad Obrovac dodijelili su mi Nagradu za životno djelo i znanstveni doprinos razvoju Bukovice. Ponosan sam na to.

Ako zajednica nema koristi od mog posla, to onda ništa ne valja. Prije par godina sam, recimo, radio istraživanje o peloidu Karinskog mora – ili ljekovitom blatu kako se u narodu kaže, pa mi se aktualni gradonačelnik Obrovca javio i tražio da mu pošaljem svoj znanstveni separat o tom istraživanju. O odlagalištu smeća mi nije rekao ništa.

 

Karinski peloidi

Dakle o odlagalištu komunalnog otpada ste saznali poluslužbeno, iako je ono potencijalna ekološka katastrofa?

Gledajte, ono naroda što je dolje ostalo želi se emancipirati u suvremenom svijetu i baviti se turizmom. Iz mojih rodnih Bilišana je do Obrovca sedam-osam kilometara udaljenosti, a do Karina dvadeset. Bilo je prijedloga da se u onim starim seoskim kućama naprave pansioni. Ali turizam i smetlište ne idu zajedno. Pretpostavke za turizam su veličanstvene, to su Zrmanja i Velebit. Zrmanja čiste zelenkasto-plave boje mami turizam. Kod Berberovog buka je već toliko turista, uglavnom iz Njemačke, da to više nije nikakva dobro čuvana turistička tajna.

Ali otpad se nagomilao na prostoru Jakovače, na mjestu nekadašnjeg ležišta boksita koje sam još kao student istraživao. Znači, prostor nekadašnjeg ležišta boksita oni su zatrpali komunalnim smećem. I to je možda ironija sudbine, ali mene kao onoga tko je sigurno napravio najviše studija utjecaja na okoliš u Hrvatskoj – od Dubrovnika do Istre – nitko nije zvao da nešto slično napravim u svome rodnome kraju. Je li dakle itko radio studiju utjecaja na okoliš na ovoj lokaciji uz Obrovac, ja ne znam.

Držim da bi svaka uređena zemlja željela znati kakvi su njeni potencijalni resursi, pa makar ih ne iskoristila. Od istraživanja resursa nafte štete nema. Vidite, Talijanima ništa ne smeta njihova eksploatacija nafte. Stvar je uvijek u ozbiljnosti posla

Kako je došlo do toga da obavite istraživanje peloida Karinskog mora? Užoj ste javnosti zadarskog područja poznati kao onaj koji promiče ljekovita svojstva "blata" Karinskog mora, šira javnost to ne zna.

Na Karinskom moru imam kuću. Kad sam davno vodio istraživanje boksita po Dalmaciji, često sam ondje boravio pa sam nakraju kupio kuću – prvi red do mora. Iz kuće sam gledao ljude kako se mažu tim karinskim blatom. Nije to Opatija pa da ima puno naroda. Nema puno ljudi, ali ja primijetim jednoga koji se vraća. Dođe pogrbljen, vraća se uspravan. I priđem mu, ispostavi se da je iz Novog Sada i da karinskim blatom redovito liječi kičmu i zglobove. Ja sam geolog, ali dotad nisam studirao peloide mora. Znao sam, međutim, da je u Igalu odavno odlično razvijen eko turizam na temelju tog blata. Bio sam ondje, dolazili su bogati Arapi, blato je bilo ekskluzivno za njih u Igalu.

Karinske peloide, međutim, nitko dosad u Hrvatskoj nije istraživao pa sam kontaktirao predsjednika općine i uz njegov pristanak napisao program istraživanja. Uzeli smo uzorke blata na nekoliko lokacija i poslali na zagrebački Medicinski fakultet gdje je tehnolog zaključio da su rezultati izvanredni! Prednosti Karinskog mora su bile evidentne, u odnosu na slične primjere u Ninu i Igalu. Rad o tom istraživanju, kao prvi o peloidima mora u nas, objavio sam u Pomorskom zborniku u Rijeci, na temelju čega me prije par mjeseci kontaktirao gradonačelnik Obrovca Ante Župan, inače liječnik po struci. Kaže da ima zainteresiranih za investicije.

Zainteresiranih za eko turizam na obali Karinskog mora?

Gledajte, znam da su prije rata devedesetih neki Švicarci bili ozbiljno zainteresirani da na Karinu otvore rehabilitacijski centar, ali je zbog rata sve propalo. Interes se sada očito ozbiljno vraća, što nije čudno, pogotovo ako se zna da smo tim istraživanjem utvrdili rezerve tog "ljekovitog blata" dovoljne za tridesetak godina i deset puta veće nego što su one u Ninu, recimo. S time što nismo istražili čitavo Karinsko more, nego smo obradili tek obalni dio do tri metra dubine.

Uz ovako pozitivne rezultate istraživanja karinskih peloida, činjenica savršenih klimatskih uvjeta na Karinu dobiva na snazi. Kad sam bio mladi geolog i kartirao jadranske otoke, puno sam vremena proveo i na Hvaru, a noću se budio u znoju. E na Karinu toga nema, jer uvijek s Velebita dođe povjetarac.

Ukratko, eko turizam u dalmatinskom zaleđu je na horizontu? Kako onda zamišljate budućnost svog zavičaja u ekonomskom smislu?

Razmišljam kao geolog i kao normalan čovjek koji poznaje svoj kraj. To je oduvijek bio siromašan kraj: gore po Bukovici uglavnom je pravoslavni narod, dolje katolički. Jednako su siromašni jedni i drugi, siromaštvo ih povezuje. Siromaštvo je kozmopolitski osjećaj, kao i bogatstvo. Ali nema više nepismenih u mom rodnom kraju. Ako ove generacije to ne uvaže, sljedeće će uvažiti, siguran sam. Treba odlučiti i početi, omogućiti strateške početke.

Ekološki turizam, stočarstvo, mineralne sirovine, recimo, kamen, to imamo, s tim gradimo. To će biti, ali treba krenuti. U mom selu Bilišanima prije rata bilo je osam stotina stanovnika, sad ih je pedesetak. O tome govorim. Kad mladim ljudima ozbiljno ponudite infrastrukturu, oni krenu. Dalmacija nije samo obala. A Jadran nije samo za turizam. Jedino, kad naš čovjek vidi masnu mrlju od motornog ulja zabrine se više nego kad pluta komunalno smeće u turističkoj sezoni. Kontradikcije oko nalazišta nafte u Jadranu su amaterske, kao i službene informacije politike o statusu nafte.

(Foto: Sandro Lendler)

Brodovi i otpadne vode

Građane zanima je li to pozitivno ili nije za njihov život?

Kažete: mi ništa ne znamo. Ali političari o nafti znaju još manje od nas. U tome je, kako kažete, kontradikcija. I ona je sve drugo nego produktivna. Mogu govoriti samo o projektu istraživanja potencijalnih naftnih polja u Jadranu koji sam vodio 2014. godine i na temelju kojega su locirana četiri moguća ležišta nafte.

Koliko je za nas potencijalne koristi, a koliko ekološke štete od eksploatacije nafte? Štete nema od istraživanja resursa nafte?

Rezonirajmo logikom normalnog čovjeka, ne nužno geološkog stručnjaka. Prvo, držim da bi svaka uređena zemlja željela znati kakvi su njeni potencijalni resursi, pa makar ih ne iskoristila. Od istraživanja resursa nafte, štete nema. Drugo, Talijani, kao što je poznato, vrše aktivnosti istraživanja pa i eksploataciju nafte na svom dijelu Jadranskog mora, a granica s našim dijelom nije "Berlinski zid". A vidite, Talijanima ništa ne smeta njihova eksploatacija nafte. Stvar je uvijek u ozbiljnosti posla. Ako se suvremena tehnologija primjenjuje u cijelosti, zagađenja oko crpilišta nafte su minorna ili ih uopće nema.

Primjećuje li se određeno onečišćenje koje bi dolazilo s talijanske strane, a ima veze s naftnim bušotinama?

Ja to nisam primijetio. Primijetio sam da određeno onečišćenje dolazi iz Albanije koje struja nosi i gomila u uvalama. Uvale su najvažnije za turizam, a ne prlja ih naftni otpad. Većina zagađenja Jadrana je komunalni otpad ili dolazi s kopna, to nema veze s istraživanjem nafte i plina.

Pretpostavljam da su Čerkezovac izabrali za odlaganje otpada iz Krškog zbog postojećih instalacija na bivšim vojarnama JNA. I to je šteta, jer bi moj prijedlog lokacije koštao milijun eura, što je sitnica u ukupnom budžetu od nekoliko desetaka milijuna eura

O tome ne govorite bez pokrića nego na temelju metode istraživanja nafte u morima i oceanima primjenom satelitskih mikrovalnih senzora, koju ste koristili u istraživanju Jadrana 2014. Kao jedan od osnivača "daljinskih istraživanja" (primjenom satelita) u Hrvatskoj i jedan među prvima u svijetu u vašoj struci, objavili ste i knjigu "Snimanje i istraživanje Zemlje iz svemira satelitskim senzorima" (2001., HAZU i GEOSAT). Što je zaključak i poanta vašeg istraživanja lokaliteta nafte u Jadranu?

Istraživanje je projekt koji je naručila INA pod vodstvom inženjerke Lilit Cota. Za realizaciju tog zadatka o naftno-geološkim istraživanjima u srednjem Jadranu na temelju satelita, angažirao sam Miru Morović iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo iz Splita i Andreja Ivanova iz Ruske akademije znanosti iz Moskve. Uz pomoć jednog kanadskog centra za svemirska istraživanja nabavio sam satelitske snimke čitavog područja, a od ruske Akademije znanosti dobili smo tri mjeseca posudbe najsuvremenijeg softvera. Zbog svega toga ostvarili smo fantastične podatke. Istraživanje je jedno od prvih takve vrste u Europi, uspjeli smo precizno odrediti naftne mrlje.

Koji je zaključak?

Zaključak je da u kombinaciji geofizike, dosadašnjih saznanja i našeg opažanja in situ na četiri lokacije srednjega Jadrana postoje akumulirana naftno-plinska ležišta. Što ti je, međutim, kod nas starih geologa: sigurno je ono što vidiš, kad vidiš. Zato je moja preporuka da se ide geofizikom, jer je bušenje skupo. Doći brodom, spustiti duboku geofiziku – magnetometriju, seizmiku, sve metode – i vidjeti gdje treba bušiti. Zatim utvrditi je li to ležište ekonomski opravdano ili nije.

Što je bilo dalje? Je li došlo do daljnjih aktivnosti oko nafte u srednjem Jadranu nakon vašeg istraživanja?

Što je poslije bilo ne znam. Koliko mi je poznato, aktivnosti u istraživanju na temelju tih rezultata nema. Udruge za ekologiju oštro su protestirale zbog ukupnih aktivnosti oko istraživanja nafte i plina u Jadranu zbog potencijalnog onečišćenja mora.

Hoće li eksploatacija nafte i plina upropastiti more?

Ne znam. I bez eksploatacije nafte na konkretnim ležištima koje smo locirali, lako je ekološki upropastiti more. Vidite, imam objavljene slike na kojima se ama baš sve vidi: svaki brod koji u Jadran uplovi i ostavi trag onečišćenja. Svaki brod i njegovo eventualno antiekološko ponašanje u našem je moru zabilježeno na satelitskoj snimci. Neki brodovi ispuštaju otpadne vode i to se jasno vidi na snimci.

To je kazneno djelo onečišćenja okoliša.

Ne ulazim u to. Znam samo da imamo sofisticiranu satelitsku tehnologiju pred kojom nema šanse za igru skrivača. Morska voda ima određene spektralne karakteristike, naftna mrlja svoje. Vrlo je jednostavno, kao na dlanu. Ali ako tražimo benefit ovog projekta, taj je svakako u činjenici da sam na temelju rezultata ovog istraživanja u srednjem Jadranu bio pozvan i sudjelovao, kao predstavnik male Hrvatske među elitom struke, na Svjetskom kongresu o oceanima u Weihaiu u Kini 2018.

Indonezijsko zlato

Tema radioaktivnog otpada NE Krško rijetko je u fokusu javnosti. Poznato je da Hrvatska mora zbrinuti svoj dio radioaktivnog otpada i to će učiniti na teritoriju RH, a zna se i lokacija. Bili ste angažirani da identificirate potencijalne lokacije za deponiranje radioaktivnog otpada još 1985.?

Da, NE Krško me 1985. poslala u američku tvrtku Bechtel u San Fransciscu da na satelitskim snimkama identificiram perspektivne lokacije koje bi zadovoljile kriterije za skladišta niskoradioaktivnog otpada. U Jugoslaviji tada nije postojala tehnologija za takav posao. Izdvojio sam tri lokacije: Papuk, Psunj i Trgovsku goru. Hrvatske vlasti izabrale su Trgovsku goru kao najpodobniju za odlaganje, na lokaciji Čerkezovac gdje je JNA ostavila svoje objekte.

Lokacija za zbrinjavanje otpada koju ste predložili na Trgovskoj gori nije ona koju je usvojila hrvatska vlast? Zašto?

Područje Trgovske gore izvrsno sam geološki poznavao. Predložio sam lokaciju koja je dvadeset kilometara udaljena od rijeke Une, ideja je bila da bude što dalje od vodotoka i naselja jer su ondje Dvor, Kostajnica i Bosanski Novi. Koliko god ste sigurni da zaštita radioaktivnog otpada prati suvremenu tehnologiju, to nikad ne možete biti sto posto. U slučaju greške, sva bi ta naselja ostala bez vode. Osim toga, treba paziti i na mogućnost potresa, ondje se nalazi rasjek čiju liniju treba seizmički pratiti.

Vlasti su, međutim, odabrale lokaciju u Čerkezovcu koja je tek osam stotina metara udaljena od Une. Pretpostavljam, a ne znam jer više ne sudjelujem u tom projektu, da su Čerkezovac izabrali zbog postojećih instalacija na bivšim vojarnama JNA. I to je šteta, jer bi moj prijedlog lokacije koštao milijun eura, što je sitnica u ukupnom budžetu od nekoliko desetaka milijuna eura koliko iznosi čitava operacija zbrinjavanja radioaktivnog otpada.

To je oduvijek bio siromašan kraj: gore po Bukovici uglavnom je pravoslavni narod, dolje katolički. Jednako su siromašni jedni i drugi, siromaštvo ih povezuje. Siromaštvo je kozmopolitski osjećaj, kao i bogatstvo. Ali nema više nepismenih u mom rodnom kraju

Povukli ste se iz tog projekta? Što to znači?

Da ne bude zabune, izradio sam "Program istraživanja na lokaciji Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada u području Čerkezovca – Trgovska gora", dakle na lokaciji koju je vlast izabrala. Bio je to veoma zahtjevan posao iz više stručnih razloga. Kad je moj elaborat bio gotov, inzistirao sam na stručnoj recenziji jednake razine, dakle recenziji stručnjaka iz Europe.

Nažalost, za recenzenta moje studije izabrali su stručnjaka s Građevinskog fakulteta: građevinskog stručnjaka. Bio sam konsterniran. Meni je takav nestručan potez bio neprihvatljiv i izvan svakog znanstveničkog poštenja. Unatoč nagovaranju sa svih strana, projekt sam napustio.

Što se sada s projektom zbrinjavanja otpada iz NE Krško događa? Javnost ne zna radi li se na toj lokaciji ikakvo preliminarno istraživanje po protokolu geološko-seizmološke struke ili ne radi?

Što se događalo s procedurom istraživanja lokacije na Čerkezovcu nakon mog izlaska iz projekta ne znam. Ponešto, zapravo, znam ali je nekorektno govoriti kad si iz nečega izašao. Ne znam radi li se ondje ikakvo istraživanje po protokolu moje struke. Lokacija nije idealna ali ako se sve uradi po najvišim standardima struke, ne bi smjelo biti nesreće. Nažalost, previše je već para uloženo da bi se sada eventualno odustalo od odabrane lokacije za zbrinjavanje tog otpada iz Krškog. Tako stoje stvari.

Kad je o parama riječ, imate iskustva i s istraživanjem i eksploatacijom zlata u Indoneziji, gdje ste bili na čelu jugoslavenskog konzorcija. Istraživanja su utvrdila rezerve zlata, ali jugo-konzorcij nije mogao osigurati početni ulog od dva milijuna dolara. Što je bilo dalje?

Bilo je to krajem osamdesetih. Do lokacije u Jakarti naš je konzorcij mogao podmirivati sve troškove, ali je potpuno zapelo na Borneu. Konzorcij su činili: INA, Zlatarna Celje, Alumetal iz Subotice, Zlatara Majdanpek, Zlatarna Sarajevo, Jugotehnika iz Beograda i Zlatar iz Zagreba. Naš konzorcij nije imao potrebnih dva milijuna dolara za nastavak istraživanja, pa smo svoj udio od milijun dolara koliko smo imali, prepustili australskom konzorciju. Vrlo brzo eksploatacija zlata je donijela konkretnu zaradu u vrijednosti od jedanaest i pol milijuna dolara neto.

Kao predstavnik jugo-konzorcija obaviješten sam o tome pismom, kasnije i telefonskim pozivom. Predstavnik australskog konzorcija tražio je sastanak, da nam isplate naš udio od milijun dolara. I sreo sam se s predstavnicima tog konzorcija, došao sam s najboljim pravnikom iz INA-e. Međutim, glavni njihov pregovarač, a bila su dvojica naspram nas dvojice, pozove me nasamo u susjednu sobu. I pita gdje da dostavi te pare. Rekoh u INA-u, u Zagreb.

"Imam prijedlog s kojim ćemo svi biti zadovoljni: tristo tisuća vama, tristo tisuća nama i četiri stotine tisuća INA-i. Otvorimo vam račun u švicarskoj banci i ondje uplatimo pare", kaže odjednom taj čovjek meni. Ostao sam zgranut. Ne da nije dolazilo u obzir, nego je to meni bila uvreda. Čovjek je mislio da pred sobom ima budalu, ali ja sam bio sveučilišni profesor i sekretar Partije u Centralnom komitetu. Pripadao sam znanstvenoj eliti koju je proizvela Jugoslavija. Učio sam struku od najboljih na svijetu, bio sam ravnopravan u svojoj struci posvuda u svijetu, a on mi nudi nekakvih tristo tisuća dolara.