Pjesnik, prozaik, esejist i novinar Bogdan Arnautović krajem prošle godine objavio je čak dvije pjesničke zbirke – "Meridijan vinograda" i "Postelja za haubice" – svaku kod drugog izdavača, a obje ni više ni manje nego dvadeset i sedam godina nakon što mu je izašla posljednja pjesnička knjiga ("Poljubac vode", 1996.). Nije stoga čudno da će mlađim čitateljskim i pjesničkim generacijama ime ovog pjesnika, životom i radom godinama vezanog za Sisak, možda biti nepoznato, iako je riječ o autoru koji se u književne vode otisnuo još osamdesetih i čiji rad nije prolazio nezapaženo (nagrada Ratkovićevih večeri poezije za mlade autore, za zbirku "I prešućujem drhtaje").
Zbirka "Postelja za haubice" ciklus je ulančanih pjesama označen brojevima od 1 do 59. Osim brojevne oznake, pjesme nemaju drugi naslovni element, tako da se doimaju kao dio istog poetskog lanca, svojevrsne poeme natkriljene tematskim okvirom ratne Banije. Strateška i geopolitička pozicioniranost Banije kao graničnog interkulturnog i internacionalnog prostora tom je kraju stoljećima donosila ulogu prostora koji je "između", na udaru različitih vojnih i političkih pretenzija, obremenivši ga surovošću i neizvjesnošću kao trajnim socio-psihološkim stanjem.
To je ono što obilježava kronotop Banije (autor ga naziva Banovinom) i u Arnautovićevoj knjizi: haubice i bunkeri njezini su glavni provodni motivi ("orkestar haubica", "latice su haubice", "koji nas imenom po / bunkerima raspoređuje", "kako je onome / što leži / ispod vjetra / kraj tebe u bunkeru", "Svako slovo Biblije / napisano je u / našim bunkerima"; "Napjev našeg djetinjstva nejak je / da uspava / ovaj bunker"), iako autor rat ni neprijatelje nigdje eksplicitno ne imenuje, niti determinira bilo kakvom konkretnom vremenskom oznakom.
Takav pristup – i unatoč tome što će čitatelj, nesumnjivo, pred očima prvenstveno imati posljednji rat koji je banijski prostor poharao 90-ih – Arnautićevim stihovima daje dimenziju univerzalnosti i patinu arhetipskosti kroz koje se nadaje surovost života "običnog čovjeka", grubost svakodnevice lišene emocija i svake sentimentalnosti te patrijarhalni kontekst ("Kućedomaćin na / Banovini i u ratu / golom rukom / otvara željezna vratašca / i puše u žeravicu", "Naši su očevi / i djedovi puni gorčine / jer o grudima njihovih / žena nijedan vrijedan stih / napisan nije"). Militantnim muškarcima ogrubjelim u rovovima suprotstavljena je ljepota prirode ("Jučer sam / minu po / minu / polagao u / polje zasuto / zumbulima"), kao i nježna nevinost djece ("U mojim ratovima / nitko ne smije umrijeti, / kaže djevojčica / i jezikom ljulja / svoj mliječni zub").
Arnautovićevi stihovi nižu se brzo, odsječeni su, kratki i sintaktički mjestimice pomalo nezgrapni, i kao takvi podsjećaju upravo na rafale nevještih seoskih muškaraca koji su godinama i stoljećima pucali iz različitih i sveprisutnih banijskih rovova. Iako u zbirci ima nekoliko odličnih, dojmljivih slika, pa i cijelih pjesama – takva je svakako prva ("Djeca Banovine / najviše vole crtati / mrak između zvijezda. // Podsjeća ih na čokoladu / kakvu djed kupuje baki / prvog dana proljeća. // Zdravlje je crne boje, / kaže djed, prije no što se sagne / kako bi baki položio / kockicu na jezik.") – ukupni dojam, nažalost, ne doseže dalje od osrednjeg. Glavne zamjerke odnose se na učestala opća mjesta, nevješte, pomalo arhaične iskazne konstrukcije ("Gdje se biološka / braća i sestre / na sudu gledaju. / Gdje se najljepše / riječi za stoku čuvaju.") te premalo pjesama koje bi odskakale svježinom i upečatljivošću.
