U "Zebranom" (Vuković & Runjić, 2024.) Miroslava Kirina (Sisak, 1965.), ovogodišnjeg dobitnika Goranovog vijenca za ukupni doprinos hrvatskom pjesništvu, svoje su mjesto pronašle izabrane pjesme (1996. – 2023.) po izboru samoga autora te filmskog i književnog kritičara Damira Radića.
Autor 15 knjiga, od kojih je 11 pjesničkih zbirki, Kirin se priključuje onoj struji u ovdašnjem suvremenom pjesništvu kod koje je čitatelju i dalje dodijeljena značajna uloga, ali mu autor istodobno stavlja na raspolaganje jedino goli pjesnički tekst, naizgled lišen ikakvih interpretativnih naputaka ili uvida u armaturu koja pjesničku tvorevinu pouzdano "drži na nogama".
Pomalo je stoga iznenađujuće što je u "Zebranom" predstavljen i njegov govor u Lukovdolu prilikom ovogodišnje dodjele Goranova vijenca, u kojem Kirin, gradeći se da je to nešto samo usputno, izdvaja dvije važne i komplementarne poetičke težnje: prvo, demetaforizirati pjesnički izraz, i drugo, pisati jasne i jednostavne pjesme.
Ipak, da navedeno ne valja uzeti doslovce, može se razabrati iz pjesme "Živjeti je lijepo", neuvrštene u ovaj izbor. Ona u cijelosti glasi: "Šćućurio sam se u stanu. /Zaključao vrata. Izvadio ključ. /S one strane vrata je mrak. //Ja se pak topim u svjetlosti. Ona /Katkad pobjegne kroz ključanicu, /Ali svejedno je ima dosta i za me, /I za one s druge strane."
Imajući u vidu ono "topiti se", na prvi se pogled, a možda i zadnji, može pričiniti kako cijela pjesma sentimentalizira neku povučenu i privatnu egzistenciju u svakodnevnom životu. No uzme li se u obzir druga njezina mjesta, tada se otvara put nezanemarivo drukčijoj interpretaciji. Pjesma izrijekom spominje "ja" i "oni", pri čemu ostaju nepoznata "njihova" imena, likovi, identiteti, brojnost te kako "oni" doživljavaju i prihvaćaju to tuđe topljenje od miline . U toj se potonjoj perspektivi razabire jedak i ironičan glas, na granici bešćutnosti i nezainteresiranosti za druge.
U pjesmi "Ogled o jednostavnosti" početno "ovako to ide" jest upućujuće, a završno "tako to ide" ponešto rezignirano i naravno zaključujuće. Nakon toga kraj, tišina. Može se ovdje vidjeti što za autora znači ne uvoditi metaforu: nju se ovdje razumije kao prijenos (u smislu preoblikovanja pjesničke građe u pjesnički tekst) i proces u kojem figura priječi, kaže Kirin, svakodnevnom (a ne pjesničkom) govoru doći do izražaja.
Prolaziti i ne prolaziti ispod podignute ili spuštene rampe kao motiv ove kratke pjesme sažima obično profano iskustvo posve izuzeto od čina čuđenja. Slično vrijedi i za naslovom izazovnu, proznu "O pogledu". Svakodnevni govor vrvi i suklja banalnostima, a "Zebrano" iz perspektive čitatelja okuplja niz pjesničkih iskaza. Motivi poput pramena, ruke, kupovanja, vezanja, notesa itsl. mogu biti zajednički i jednom i drugom registru, no ono što ih razlikuje je način govorenja, sintaksa koja nije jednolična ni po vrsnoj raznolikosti ni po ritmu.
Vidljivo je stoga da "Zebrano" ne staje na braniku svakodnevnog iskustva već u njemu nalazi građu za preobličiti je u tekst – kao, uostalom, i svako pjesništvo vrijedno svojega imena. No ima još jedan razlog zašto bi kod mehaničkog prijenosa došlo do kratkog spoja. Svakodnevni govor također se odlikuje zbijanjem prostora među riječima, pa su mu tišine i šutnje nezamislive. Za razliku od toga, kod Kirina se one mogu pomno pratiti.
Evo i autorova citata koji inicijalno upućuje na takvo stanje stvari: "znao je (John Cage, op. a.) da bi duže ustrajavanje na tišini raznijelo granice postojećeg svijeta". Kirin je pjesnik užitka bez pompoznih svečarskih prizvuka, ali kada i dođe do narušavanja užitka, onda je to kratko poput bljeska i u tragovima što se ne naziru uvijek na prvi pogled. Da se poslužimo jednom finom misli Aleksandra Mijatovića u povodu Giorgija Agambena, Kirinovo je pjesništvo poput sna, a "san predočava predmet koji se ne posjeduje".
